Piše Marko Ljubić
Ovih dva, tri mjeseca i zbijeni događaji, koji pojavno pripadaju kulturi i simbolici, pri čemu mislim na koncerte MPT, mimohod, Alku, ali i na hodočašća za Veliku Gospu, koja sve prožima snažnom duhovnom dimenzijom, a koju je posvjedočio pečatom Crkve briljantnom propovjedi Nadbiskup zagrebački Kutleša prilikom ispraćaja 814 ubijenih Hrvata kod Jazovke na Dan sjećanja na žrtve komunističkog zločina protiv hrvatskog naroda, duhovno oslobođenom propovijedi od okova naslijeđa i prijetvornosti pape Franje, nevjerojatno sliče na 1989. godinu.
Unutarnji, a pogotovo međunarodni kontekst je potpuno podudaran.
Godine 1988. zatim 1989. pa 1990. u Europi je lomljen i slomljen komunistički poredak, a ta lomljava je nastavljena političkim procesima na unutarnjem planu niza naroda i država, te međunarodnom planu, zatim ratovima ili srpskom agresijom na države bivše SFRJ sve do konca stoljeća.
Dogodio se slom cijeloga međunarodnog poretka i formalno odbacivanje rigidne komunističke paradigme, koja je svoj međunarodni status osigurala i održavala 45 godina, nimalo i nikako već kompromitiranom idejom marksizma, nego tenkovima Crvene armije u svim zemljama istočne i srednje Europe, te Titovim armijama u Jugoslaviji, na stečevini pobjede nad Njemačkom, koju je i Zapad priznavao iz svojih razloga. Međutim, ni blizu to nije bio početak i kraj epohalnog procesa, što se danas, trideset i pet godina kasnije jasno vidi.
Bio je to prvi, nikako dovoljan ili završni korak.
Forma komunizma s nizom tipičnih totalitarnih sadržaja je odbačena na istoku Europe, pogotovo u Srednjoj Europi, no narav totalitarizma s posve istim globalnim ciljevima istodobno je bujala u utrobi slobodnog Zapada, neusporedivo podmuklija i jednako zloćudna kao i komunizam koji je potrošen i odbačen.
Zaogrnula se demokracijom, bujanjem tzv. civilnog društva, silovitim prodorom u akademsku strukturu i na sveučilišta, proklamirala slobode svih vrsta, nadjenula im naziv ljudskih prava, ustoličila različitost i otpor konvencijama, tradiciji, postojećoj povijesnoj naravi čovjeka, obitelji i što je u političkom smislu krajnji cilj, naravi društvene i globalne dotadašnje integracije naroda i nacija.
Konačno ishodište je bio fluidni individualistički internacionalizam s objavljenim “krajem povijesti”, a komunističke centralne komitete i politbiroe zamjenila je druga avangarda, tzv. slobodna ili otvorena društva s golemim globalnim mrežama i utjecajima u svim organizacijama.
U tom procesu se naravno, našla i Hrvatska.
Na međunarodnom planu je upravo sovjetska komunistička rigidnost personalizirana u liku Brežnjeva nekoliko desetljeća bila fantastičan alibi i zaklon bujanju reformiranoga brežnjevizma i zaogrnutoga u krinku slobode u zapadnim društvima, danas je to istima lice Putina, koje su sami proizveli, nastojeći na isti način kao i sa Brežnjevom ranije, zaštititi svoju zloćudnu narav i prikazati perverzije i destrukciju, te razaranje čovjeka, obitelji i naroda slobodom nasuprot Brežnjevu jučer, a Putinu danas.
No, Brežnjev i Putin nisu isto.
Niti je više moguće prikriti zloćudnu narav, koja u većini kontrolira Zapad, koliko god Putin ispalio granata na Ukrajinu ili na bilo koga drugoga. Jasno je kao dan da nitko više u tvornicama iluzije na Zapadu ne može proizvesti tako opasno strašilo na Istoku kojim bi se mogla prikriti zloćudnost zapadnih “ideja i agendi”.
Epohalne promjene uvijek negdje probiju zidove, koliko god sustavni i armirani bili.
Na Zapadu je to uradio Trump.
I za sada odsjeca, nakon udara u srce i po glavi zla, njegove krakove, ogoljavajući besperspektivnost oligarhija u Europi.
Svjedočimo vapaju Njemačke.
Slijede i ostali.
Što je s Hrvatskom?
Godine 1989. u tadašnjoj vlasti, pred izvanjskom ugrozom, što od nacionalsocijalizma u Srbiji, što od urušavanja komunističke paradigme, počela su komešanja i potrage za opstankom.
Sreća je Hrvatskoj što se riješenje nije tražilo u okvirima tadašnje vlasti, koliko god se poredak trudio prodati narodu “reformirane komuniste” ili komunizam s ljudskim, Račanovim licem.
Riješenje je nastajalo desetljećima i pojavilo se u liku Franje Tuđmana. Pokazalo se da je to bilo riješenje savršeno za prvi korak, nedovoljno i nepredviđeno za završetak procesa i trajno stvaranje okvira slobode hrvatskog naroda.
Danas su okolnosti u međunarodnom poretku iste, u zemlji potpuno iste, a histerija i reakcija teško ranjene zvijeri koja sluti svoju smrt se vidi po sve histeričnijim pokušajima poretka, medijskog kao i 1989. godine, aktivističkog neusporedivo snažnije, jer je na njega delegirana podmukla i prijetvorna narav vlasti, te službenog u rukavicama, isto kao što se pokušao prodati “komunizam s Račanovim reformiranim licem”, koji se opasnije nego 1990. godine, zbog baštine prvog koraka u znaku HDZ-a, lakše može održati i prodati narodu, a svakako je u golemoj prednosti naspram Račanove baštine Križnog puta i Jazovke.
Danas Plenković čak nije ni ondašnji Račan.
Neusporedivo je manipulativniji, beskrupulozniji, manje pragmatičan i manje politički inteligentan, daleko više ovisan o propadajućoj globalnoj oligarhiji nego Račan tih godina o Beogradu i Partiji.
Daleko je opasniji za hrvatsku nacionalnu perspektivu upravo zbog osobne prosječnosti i brutalne beskrupuloznosti kojom hrani i ostvaruje ambiciju.
Za razliku od Račana, ima daleko podmukliji poredak i daleko snažniju mrežu, potpuno ovisnu o oligarhiji, militariziranu i pojanjičarenu bez ikakvog subjektiviteta i svijesti, spremnu na sve na daljinsko upravljanje.
To najbolje pokazuje priča s festivalom u Benkovcu i reakcije mainstreama na to.
Potpuno je pogrešno uzroke takvoga nasilništva i preverzije tražiti u nesretnoj figuri Nine Obuljen Koržinek.
Ona je potpuno bezlična, nebitna izvršiteljica razornih politika, čak i fizički slika i prilika stvarne naravi poretka.
Plenković je personifikacija i simbol zlog poretka, iako je i on samo potrošna roba zloćudne paradigme. Njegova simbolika je upravo u činjenici da je on karijerni projekt takvoga poretka, zato je daleko bitniji tom poretku nego recimo Milanović.
On je problem, nikako ne može biti rješenje.
Demontaža i uništenje maskirane agende totalitarizma preodjevenog u slobodu s pipcima zakačenim na krvotok nacije od same političke pobjede na komunizmom i vojno-političke nad Jugoslavijom, danas se mora odmah započeti bez iluzija i završiti proces oslobađanja naroda započet rušenjem komunističkog internacionalizma.
Ima li današnji HDZ dovoljno pragmatičnog ondašnjeg Račana, koji vidi da zemlja juri u sudar s neizbježnim i koji je u stanju pacificirati današnjeg Stojčevića Andreja Plenkovića i eliminirati ga s cijelom zloćudnom strukturom, te, ima li suvremenog Tuđmana na horizontu?
Ima.
U HDZ-u su to Jandroković i Anušić.
Prvi je Račan, drugi Tuđman.
Oba neopterećena naslijeđem, zločinom i zločinstvom, oba dovoljno politički inteligentna da znaju što se događa i iskusna da znaju za koju ulogu su sposobni.
Jedan ima iskustvo i znanje, a nema karizmu lidera koji može pokrenuti naciju, drugi ima i iskustvo, i karizmu.
Tu je razlika u odnosu na 1989. godinu.
Ovaj put riješenje nije vani, jer sve, ili gotovo sve “vani” kontrolira zloćudni poredak s Plenkovićevim licem.
S tim licem Hrvatska nema izbora.
Ni Puta.
Ni Istine.
Ni Života.
A odluke se moraju donositi.
