Piše: Snježana Nemec
Hrvatska nije samo podijeljena, već je duboko, gotovo egzistencijalno zarobljena u rovovima prošlosti. Gotovo svaki kolovoz, svaka obljetnica Oluje, vojni mimohod, koncert Marka Perkovića Thompsona ili politička izjava o ratnim godinama postaju eksplozivne točke koje razaraju svaki pokušaj jedinstva. Umjesto da gradimo mostove zajedništva i njegujemo mirno sjećanje, uporno kopamo rovove mržnje koji nas dijele i beskompromisno uništavaju svaku nadu u pomirenje.
Ove podjele nisu slučajnost, već duboki ožiljci neriješenih pitanja iz prošlosti koju nismo sposobni ili voljni razriješiti. Nismo naučili živjeti s različitim sjećanjima, niti smo spremni usmjeriti se prema budućnosti jer nas prošlost drži u šaci kao kamen oko vrata.
U tom bezvremenom ideološkom bojištu politika pronalazi svoju sigurnost – kada nemaš rješenja za sutra, vraćaš se u jučer. Tamo vladaju osjećaji, a ne istina; tamo ne treba graditi mostove, već samo dijeliti i etiketirati. Važno nije tko si i što znaš, nego jesi li “naš” ili “njihov”.
I dok mnogi još vjeruju da riječi mogu mijenjati stvari, postavlja se pitanje ima li smisla argumentirati i pozivati na razum kad objektivnost i istina više nisu prihvatljivi pojmovi. Protiv jedne krajnosti odmah bivaš prozvan pripadnikom druge, a oni koji pokušaju biti most između sukobljenih strana bivaju razoreni s obje strane.
Najopasnija je netolerancija prema svemu što nosi hrvatski predznak, naročito s lijevog spektra, gdje se isticanje hrvatskih simbola, jezika, povijesti ili branitelja doživljava kao agresivan, prijeteći nacionalizam. Nije moguće biti istinski domoljub i istovremeno demokratski, otvoren i civiliziran, jer mnogima ta kombinacija nije prihvatljiva – voliš svoje ili mrziš tuđe. Vidljivo je to u tretmanu branitelja kao monolitne političke mase, u šaptanju o Vukovaru, u sustavnom ignoriranju Bleiburga, u ruganju hrvatskoj himni koja se proglašava hrabrošću, dok se vjera i tradicija ismijavaju kao primitivizam, a druge kulturne specifičnosti štite kao svetinje.
Sve to jasno pokazuje da prošlost nije zaista razriješena. Dok su druge zemlje poput Njemačke, Češke, Poljske i Mađarske odmah nakon pada komunizma provele lustraciju, Hrvatska je odabrala šutnju i tiho tolerirala integraciju starih struktura u nove nacionalne boje. Isti ljudi ostali su na pozicijama moći, a mreže su ostale netaknute. Posljedice tog izostanka lustracije osjećamo svakodnevno kroz nepovjerenje u institucije, nepročišćene kadrove i neprekidnu ideološku maglu koja guši svaki pokušaj iskrenog dijaloga.
Lustracija je izostala jer bi otkrila previše kompromitirajućih veza, otvorila previše pitanja i srušila previše karijera, a političke elite nisu htjele ni smjele dopustiti svoj pad. Zato danas živimo u društvu gdje se prošlost koristi kao batina za obračun, a ne kao lekcija za rast; gdje su rovovi duboki jer nikada nisu zatrpani, a mehanizmi moći prenose se bez ikakve odgovornosti ili prekida.
Iako ni druga strana nije bez grijeha, povijest ne smije biti mitologizirana ni zloupotrebljena za jeftino politiziranje. Istina ne pripada ni ljevici ni desnici.
Hrvatska ne može biti vlasništvo jedne ideološke grupe – ona mora biti prostor slobode za svakoga, za razmišljanje, osjećanje i disanje.
No, malo je nade da ćemo kroz političke igre i vječne podjele uskoro razriješiti teret prošlosti koji nas guši. Često se čini da će samo neka viša sila – povijesni preokret, globalni proces ili nepredvidiva sudbina – moći konačno pomaknuti stvari s mrtve točke. Dok se mi međusobno razjedamo oko simbola i sjećanja, svijet oko nas tiho mijenja pravila igre.
U Europskoj uniji uvodi se digitalni euro – moderna valuta s elegantnim izgledom, ali u svojoj srži novi alat za nadzor. Gotovina se polako ukida, sve transakcije prate se i kontroliraju, a sloboda izbora se sustavno sužava. Digitalni identitet postaje norma, gdje će osobne iskaznice, zdravstveni kartoni i bankovni računi biti objedinjeni u sustav koji naizgled olakšava život, ali istinski služi kontroli. Odbiješ li sustav, riskiraš postati nevidljiv, nepodoban i izopćen.
Pandemija je otvorila vrata trajnim nadzorima – QR kodovi i digitalne propusnice koje su bile privremene postaju trajna infrastruktura za nove “prijetnje”. Na društvenim mrežama provodi se sofisticirana algoritamska cenzura koja ne zabranjuje, već guši doseg i kontrolira vidljivost pod izlikom borbe protiv “dezinformacija”.
Klimatske promjene, stvarne i ozbiljne, sve se češće koriste kao opravdanje za daljnju centralizaciju moći i nametanje novih ograničenja. Pod krinkom “zelenih politika” i održivosti donose se odluke koje ne idu nužno u korist čovjeka ni okoliša, već služe daljnjoj regulaciji načina na koji živimo, radimo i trošimo.
Ali tko određuje što je istina, a što manipulacija? Time se guši sloboda govora, pluralizam i pravo na različito mišljenje, a ljudi postaju zarobljenici nametnutih verzija stvarnosti.
Tehnologija već mijenja tržište rada – automatizacija, robotika i umjetna inteligencija izbacuju ljude iz igre. Sektori ne trebaju ljudski rad, a tko se ne prilagodi, nestaje.
Danas se ne radi samo o pukoj kontroli, već o dubokom preoblikovanju društva u kojem pojedinac postaje poslušan, predvidiv i lako upravljiv. Kroz digitalni nadzor, algoritamsku cenzuru i sustave identifikacije, stvaraju se uvjeti za ograničavanje sloboda – sve pod izlikom sigurnosti, učinkovitosti i reda.
No iza toga stoji proces centralizacije moći u rukama elita koje žele zadržati vlast bez odgovornosti. Za njih slobodan pojedinac predstavlja prijetnju jer unosi neizvjesnost, kritičko razmišljanje i otpor prema nametnutim pravilima.
Cilj tih mehanizama nije samo upravljanje našim ponašanjem ili potrošnjom, već i oblikovanje našeg mišljenja, emocija i međusobnih odnosa. Sustav želi standardizirati čovjeka – lišiti ga autentičnosti.
U tom kontekstu, borba za slobodu nije više samo politička, nego i tehnološka, kulturna i društvena. Suočeni smo s opasnošću da postanemo nevidljivi u vlastitom sustavu – bez glasa, bez izbora i bez prava na privatnost. Ako prihvatimo podjele, nadzor i cenzuru kao neizbježne, riskiramo izgubiti ono najvrijednije: ljudsko dostojanstvo, sposobnost samostalnog razmišljanja i osjećaj zajedništva.
Sloboda se ne gubi preko noći. Ona nestaje polako, kroz šutnju, umor i naviku. Kad posumnjamo u snagu vlastitog glasa, otvaramo vrata za gubitak svega na čemu počivamo.
Dok Hrvatska ostaje zarobljena u prošlosti i njezinim podjelama, nove prijetnje dolaze iz digitalnih tehnologija, nadzora i algoritamske kontrole. Ako dopustimo da nas podjele razjedaju, a nadzor uguši, izgubit ćemo pravo na glas, izbor, privatnost i samostalno razmišljanje. Takav put vodi u društvo pod stalnim nadzorom, gdje algoritmi kroje mišljenje, a sloboda izražavanja postaje iluzija. Donosi pasivnost, strah, nesigurnost i gubitak povjerenja u druge i sebe. Jer oduzme li ti netko pravo na izbor i privatnost, oduzeo ti je dostojanstvo.
Stručnjaci upozoravaju da iza svega stoji želja za oblikovanjem “novog čovjeka”, bića prilagođenog sustavu kontrole, sa svedenim slobodama, predvidivim ponašanjem i identitetom, ovisnog o tehnologiji i bez prave slobode izbora. Takav čovjek prihvaća nadzor kao normalu, čak ga i podržava, jer mu se sigurnost i kontrola predstavljaju kao prioritet.
Zašto bi itko želio takvog čovjeka? Zato što je lakše kontrolirati i usmjeravati društvo bez “neprilagođenih” koji prijete stabilnosti i interesima moćnih. Smanjuju se sukobi i otpori, ali gubi se sloboda.
Ovo nije distopija budućnosti – to se već događa.
Hoćemo li dopustiti da nas takva budućnost definira? To je pitanje koje stoji pred svima nama.
