Novinar N1 televizije i kolumnist Večernjeg lista na svom je facebook profilu objasnio širu analizu slučaja Danke Derifaj. Opća analiza objavljena je u Večernjem listu
Kad je u pitanju pravo na nepovredivost obiteljskog doma, stanari tog penthousea, kao i bilo koje druge nekretnine, uopće ne moraju biti vlasnici! Mogli su jednako biti i podstanari koji plaćaju mjesečnu najamninu. Čak i ako su je zaboravili platiti, imaju potpuno jednaku zakonsku zaštitu nepovredivosti njihovog doma. Pa čak i kad bi se radilo o skvoterima, televizijske ekipe ne bi imale pravo tek tako upasti na terasu koja je u funkcionalnom smislu sastavni dio njihovog životnog prostora. Policija također za ulazak u takav prostor mora imati neposredno opravdanje ili odluku suda.
Kao što zna policajac, tako i svaki novinar mora znati koja su mu ograničenja. To mora znati i cehovska udruga. I prije svega iskoristiti priliku podsjetiti novinare na ta ograničenja.
Jer kad bi postojanje vlasničkog spora doista bio čarobni ključ koji nam otključava sva vrata, gdje bi nam bio kraj? Da je neki susjed osporavao vlasništvo Thompsonove obitelji i nad polovicom njegovog penthousea, znači li to da bismo odjednom dobili pravo s kamerama ući i u tu polovicu vlasništva?
U sobu? Kupaonicu?
Ne, svi mi koji se bavimo tim poslom znamo gdje nam je granica. U ovom slučaju nema ama baš nikakvog javnog interesa u ulasku kamerama u privatni prostor jedne obitelji.
Ima li javnog interesa da kamere uđu u prostor vile Kekinovih u Istri? Zasigurno bi se snimila atraktivna priča da se kamera prošeta oko Kekinovog bazena, da reporter pojasni gdje je koja građevinska čestica. Da, recimo, točno pokaže zašto je ta i ta građevinska čestica namjerno ostavljena bez neposrednog pristupa putu, te tako obezvrijeđena kako bi za nju mogao biti zainteresiran samo onaj kupac koji je već kupio okolne čestice.
No, ta priča, da je netko za nju stvarno zainteresiran, mogla bi svakako biti napravljena i bez fizičkog upada u intimni prostor Kekinovih. Mogla bi se umjesto toga izraditi računalna animacija, moglo bi se i snimiti dronom s pristojne udaljenosti. Baš kao što se moglo i na splitskom Žnjanu.
Dakle, notorna je neistina da se u ulasku na Thompsonov posjed radi o opravdanom interesu javnosti. Ako netko misli da takav interes postoji, nitko mu ne brani o tome pisati ili snimati priloge, ali mora se znati gdje je granica javnosti, a gdje privatnosti. Odnosno u kojem trenutku se priča iz kvalitetnog novinskog izvještavanja pretvara u infotainment, a na koncu u medijsku i političku pornografiju.
Nikome od nas ne bi trebalo biti drago zbog kaznenog progona novinara! Pa čak ni onima koji nikad ne vide novinare već samo “dnovinare” pa sad uz kokice guštaju. Oni koji tuže, rijetko kad dobiju priželjkivanu zadovoljštinu, a na koncu se uvijek više govori o tome da su u Hrvatskoj novinari meta moćnika ili žrtve politički motiviranih progona nego što se nešto u medijskoj praksi stvarno mijenja.
No, to se svakako može izbjeći, naravno ne tako da se preplašimo i o nečemu prestanemo pisati, nego da pri tome poštujemo novinarska načela koja nam garantiraju da nas nijedan sud ne može dotaknuti. A među tim načelima bi trebalo biti i da priznamo grešku kad je počinimo. Ovo nije prva prijava koju je Thompson podignuo protiv novinara. Činjenica je da se ne-davno Thompson zadovoljio isprikom novinara koje je tužio zbog klevete, isprikom koja je pročitana na sudu i nakon toga je predmet zatvoren, pa bi se iz toga dalo iščitati da njemu nije interes novinare poslati u zatvor niti obogatiti se na račun njihove crkavice, već prije svega zaštititi sebe i svoju obitelj od nekontroliranih napada i medijske hajke kojima je konstantno izložen.
Odvjetnici ističu da bi u slučaju Danke Derifaj tužitelj morao dokazati namjeru za narušavanje nepovredivosti doma, te da je to nemoguće jer je ona djelovala u uvjerenju da Thompson nije zakonski vlasnik terase, ili da ne bi trebao biti zakonski vlasnik terase, uz tvrdnju da tu postoji opravdani interes javnosti. No, kao što smo već rekli, ako i postoji opravdani interes javnosti da se o tome piše, ne postoji baš nikakav opravdani javni interes da se kamerama zaviri u nečiji intimni prostor, pogotovu kad su tome izložena i djeca. U takvim slučajevima uvijek moramo naći neki drugi način. Ako smo svjesno ili nesvjesno napravili korak više, trebamo se ispričati.
NA TERASI NIJE SNIMLJENO NIŠTA ŠTO BI OPRAVDALO INTERES JAVNOSTI
U ovom slučaju, televizijske kamere nisu zatekle plantažu marihuane na terasi niti zlostavljane ilegalne imigrante u podrumu, nisu otkrile nijednu novu činjenicu u odnosu na one koje su prije toga bile problematizirane u medijskim izvješćima. Na temelju činjenice da se ekipa ljestvama penjala na terasu, ukazano nam je zapravo jedino na to da u toj zgradi doista nije nikad ni bio izgrađen nikakav pristup s donjih etaža na terasu. Nije nam pritom rečeno da je posve jednako i na susjedna dva ulaza, gdje se vlasnike ne problematizira, iako tu stanuju i vlasnici koji su možda za razliku od Thompsona izravno zaslužni za takvo pravno stanje.
Jedino što smo dobili tom avanturom jest – mnogo atraktivnija televizijska slika, koja, naravno, garantira više klikova i pregleda! TV ekipa gazi travu koji inače zalijeva i kosi Thompson. Glavni sugovornik, zainteresirana strana u sporu, maše rukama uz rub bazena na kojem se inače igraju Thompsonova malodobna djeca. Koja sve uplašeno gledaju skrivena iza zavjesa.
To je očito bio jedini stvarni motiv – dobra slika. Ali to u ovom Big Brotheru ne može biti dovoljno dobar razlog.
Već smo rekli da pitanje vlasništva, kolikogod bilo intrigantno, ovdje uopće nije presudno, te da naše uvjerenje u tome da je ovaj ili onaj akter u sporu u pravu – tu ne igra nikakvu ulogu. Ako kao novinari nismo znali što ne smijemo, to nas ne može opravdati. Jer uvijek moramo znati gdje počinju i gdje završavaju naše slobode, jednako kao i privatnost i nepovredivost imovine onih o kojima pišemo. A ako smo bili u zabludi, zbog toga se uvijek možemo ispričati. Zapravo – moramo.
“Potpuno je nesporno da je riječ bila o javnom interesu o tome je li jedan dio terena u vlasništvu Marka Perkovića Thompsona ili ne. Ona nije znala da je to područje njegovog vlasništva, pa da bi svjesno i namjerno ušla na teritorij druge osobe”, poručuju iz cehovske udruge.
No, time ništa ne govore o tome je li postojao javni interes i da se novinari poput tatova ljestvama penju na tuđu terasu. A ako ističu da nešto nije znala, te da nije svjesno i namjerno prekršila zakon, zapravo sugeriraju da je novinarka bila u zabludi.
Ako je doista tako, onda je rješenje stvarno jednostavno: ako je stvarno bila u zabludi obavljajući novinarski zadatak koji je zadala sama sebi, Danka Derifaj trebala bi se iskreno ispričati Thompsonu i njegovoj obitelji. A on bi ispriku trebao prihvatiti. A ako bez nužne novinarske zadrške ustraje na tvrdnji da je on uzurpator koji tim ljudima nasilno otima njihova stanarska prava, te da zbog toga nema zapreke za grubu invaziju zakonom zaštićenog intimnog prostora njega i njegove obitelji – onda je u punom smislu riječi kriva, baš onako kako u optužnici stoji.”
Večernji list, 21. kolovoza 2025.
