Piše: Marko Ljubić
Gledajući ključne naglaske medija u Hrvatskoj o sastancima Trumpa, prvo s Putinom, zatim s grupom europskih čelnika i s Ukrajincem Zelenskim, gotovo neupitno se može zaključiti da tim medijima odgovara beskonačni nastavak rata u Ukrajini. Isto se, u nešto specifičnijim uvjetima može zaključiti o njihovom mirotvorstvu u Gazi i odnosu prema Palestini. Ljudi kojima se obraćaju ti mediji, njihovi reporteri, pogotovo tzv. stručnjaci i analitičari od kad su živi, neovisno bili sad tinejdžeri ili starci, svjedoče zveckanju oružjem na Bliskom istoku i nepomirljivom neprijateljstvu niza muslimanskih skupina i država prema Izraelu, odnosno Izraela prema njima, što svako malo eskalira u oružani sukob ozbiljnijih razmjera. S jedne strane svi vidimo ozbiljnu i jaku državu Izrael, neovisno o tome kako tko gleda i doživljava njihove politike i ponašanje, s druge strane u dijelu susjednih država, te u Gazi, klasične terorističke i proxi skupine, koje raspolažu vojnom moći kao omanje države, se nastoje prekriti pojmom i sadržajem palestinske države i svoj terorizam upakirati u plemenitu ideju.
Ne može biti odgovorna državna politika motivirana strahovitim razaranjima izraelskom, od HAMAS-a isprovociranom vojnom intervencijom, priznanje države Palestine, jer ta država nema ni jednu jedinu pretpostavku za normalno funkcioniranje, a ima potencijal beskonačnog mrcvarenja svoga naroda.
Još manje ima ikakav potencijal za ozbiljniji i održiviji mir. Priznali Palestinu ili ne priznali, makar to napravile sve europske države, Izrael neć dopustiti, a instrumente i moć za to ima, da mu se razvija neprijateljska država u utrobi. S druge strane, ljevičarski zagovornici priznanja Palestine u ovim uvjetima, ni prstom nikad ne bi mrdnuli angažirati se konkretno u uspostavi i održanju, te obrani takve države.
Što znači priznanje koje ničim nisi u stanju potkrijepiti, ni snagom, ni voljom?
Kakvu onda imaju korist Palestinci od njihove potpore i što znači uopće ta potpora?
Znači samo želju za održavanjem napetosti i otvorene krize, koja se može iskoristiti kao babaroga pred svojim narodom i medijsko-političkim pritiskom o tom pitanju, spriječavati ljude i narode da se ozbiljnije pozabave unutarnjim političkim pitanjima u većini europskih zemalja.
To se u međuljudskim odnosima naziva s puno pogrdnih imena, a najbolji naziv je – kurvaluk.
Ista stvar je s namjernim održavanjem krize u BiH, koju su konstruirale upravo tzv. velike države i glavne sile, i koje namjerno, što planski, što izostankom interesa usprkos jamstvima, spriječavaju bilo kakvo trajno riješenje narodima BiH i uspostavu, ili funkcionalne federalne države, ili razlaza.
Zašto se održava takvo stanje?
Zato jer se u svakom trenutku po potrebi može potaknuti eskalacija, pa proizvesti europska umjetna kriza, pa to nametnuti kao ključno sigurnosno pitanje, pa opet hinjenim međunarodnim angažmanom u režiji ključnih država, potisnuti sva druga, vladajućima neugodna državno-politička pitanja.
Zato krize dugo traju.
Hrvati nikad i nikako ne bi smjeli zaboraviti putujuće međunarodne predstavnike, zatim civilne, pa vojne promatrače u Hrvatskoj i BiH, silne sastanke, izjave, poruke cijeloga europskog establišmenta, to je trajalo godinama s neskrivenim perverzijama kao prijedlozima mirovnih inicijativa a završilo kad je Hrvatska oformila i osposobila vojsku kojom je mogla sama uspostaviti – međunarodni poredak na svom teritoriju i dovesti narode BiH pred uspostavu takvog poretka u toj zemlji. U Hrvatskoj je hrvatska država to uspjela, u BiH su upravo inicijatori stotina mirovnih inicijativa to spriječili i svjesno zadržali stalni izvor napetosti.
S druge strane, baš mediji, aktivističke skupine i glavni protagonisti tzv. civilnog društva u Hrvatskoj, koji danas žestoko podupiru prava Palestinaca i Ukrajinaca, u pravilu su formirani u Hrvatskoj nakon potpisivanja Sarajevskog mirovnog sporazuma i prestanka totalnog sukoba u Hrvatskoj, odnosno zamrzavanja rata s okupiranom trećinom zemlje, te međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i izrasli iz tih čahura u današnje pretežite organizacijske, medijske, ali i političke centre, koji nameću javne stavove.
Sve te organizacije su militantno nastojale, uz vidiku potporu umreženih europskih i svijetskih srodnika, te većine država, zagovarati mirno riješenje i prestanak rata tek nakon što se Hrvatska uspjela obraniti i opstati, iako još pod okupacijom. Ni jedne te mirovne inicijative i udruge nije bilo u jeku najtežih srpskih udara na Hrvatsku, kad su pred kamerama cijeloga svijeta nad hrvatskim narodom “uživo” činjena neviđena zvjerstva.
Recimo, nakon 1964. godine i prestanka korištenja naziva “antifašistički”, na proljeće 1992. godine se u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj utemeljuje Savez antifašističkih boraca Hrvatske, da bi se zbog pomanjkanja strateške inicijative i potencijala brzo preimenovali u Savez antifašista, što im omogućuje stoljetno postojanje i isto takvu proizvodnju i “otkrivanje” fašista.
Dok se hrvatski narod izoliran od cijeloga mirotvornog svijeta borio doslovno za opstanak, nigdje ni jednoga zametka današnjih mirotvoraca nije bilo. Dapače, njihovi ključni početni protagonisti i utemeljitelji su tada doslovno špijunirali Hrvatsku pod krinkom međunarodnih udruga za ljudska prava i svakodnevno, što pozicionirani u zemlji, što izvan zemlje međunarodnu javnost upozoravali na ružne stvari i događaje na hrvatskoj strani, nerijetko teško klevećući i izmišljajući događaje.
Kad je postalo jasno da će se Hrvatska morati oslobađati i uspostaviti priznati međunarodni poredak sama, navalili su se zalagati za mir kroz antiratne inicijative. Sve te udruge, inicijative, svi ti mediji i politike ovisne o njima, trideset godina, a dvadeset i pet intenzivno uz nemalu potporu niza državnih institucija u Hrvatskoj, potiču političku desubjektivizaciju hrvatskog naroda u BiH, sekundirajući zapadnim državama u kriminalizaciji Hrvatske zbog “agresije” na BiH, iako je svakom živom čovjeku s mrvicom razuma očito da BiH uopće ne bi postojala ni ovakva, da nije bilo Hrvatske i vojnih postrojbi hrvatskog naroda, čiji je zapovijedni i politički vrh međunarodno prezuđen kao zločinački.
Misli li netko bez podzemnog utjecaja špijunskih eskadrona u tim “našim saveznicama” s njihovim agenturama u Hrvatskoj!?
Dajte molim vas.
Pročitajte što Carole Hodge piše o interesnim državnim i kadrovskim igrama oko formiranja haškog tužiteljstva!
Sve te i takve mirotvorne i ljudskopravaške inicijative i na na toj agendi utemeljene državne politike su danas gorljivo za mirno riješenje u Ukrajini s povlačenjem Rusa s okupiranih teritorija, za mirno su riješenje u Gazi s povlačenjem Izraela i prepuštanjem Gaze HAMAS-u, bar njegovim terorističkim ostacima, ali, nemaju baš nikakva jamstva niti instrumente, ni oni, ni države koje su na toj političkoj crti pomoći koliko toliko realno ostvariti te ciljeve, a još manje jamčiti mir nakon takvog riješenja rata.
Može li netko zamisliti Macrona ili Francusku, Švedsku, Dansku, Sloveniju, Španjolsku da sutra prilikom invazije izraelske vojske na tu palestinsku državu ukoliko ispod njene jurisdikcije bude ispaljena raketa na Izrael, ili može li netko zamisliti Gordana Bosanca kao dragovoljca s puškom, koji će se suprotstaviti Izraelu.
Ili, kad je Ukrajina u pitanju, ili bilo koja druga zemlja, Rusiji?
Nikada nisu i nikada neće.
Konačno, nije li nevjerojatan cinizam gorljivije se zalagati da Ukrajina povrati Krim, nego Hrvatska Šarengradske ade ili Sv. Geru, te more u Savudrijskoj vali ili kod Prevlake?
Koliko se god Plenković napinjao pomagati Ukrajini, dajući Zelenskom i ono što Hrvatska nema, propustio mu je priliku ponuditi ključnu pomoć – hrvatsko iskustvo.
Druga je stvar to što ni Zelenski, ni Plenković nisu Tuđman, pa niti je Zelenski doveden na vkast da primjenjuje takva iskustva, niti mu ih Plenković može ponuditi, jer ne bi onda bio Plenković. Hrvatsko iskustvo je – ako si u stanju izboriti se sam, bori se, ako nisi, ili ne ulazi u neprijateljstvo, pa u bitku, ili ćeš nestati.
Utoliko je otužno slušati i gledati naklapanja o sigurnosnim jamstvima, te najave zapadnih “saveznika” da će svojim vojnicima jamčiti sigurnost ukrajinskom narodu!?
Koji strašan cinizam, a s druge strane veleizdaja Zelenskog!
Tuđi vojnici će mu doći i doslovno neslužbeno okupirati ostatak zemlje koji je njegov narod obranio nevjerojatnom hrabrošću i žrtvom, dok će na neobranjenim prostorima biti ruska vojska i država. Zelenski svoju Ukrajinu pretvara u poraženu Njemačku nakon Drugog svijetskog rata, iako je njegiv narod, vojska i borba za razliku od poraženog tadašnjeg njemačkog zla, realno pojam biblijskog dobra.
Pa će umjesto jačanja svoje države i čuvanja prekaljene vojske koja će trajno jamčiti mir svome narodu na prostoru koji će ostati Ukrajina, tu epsku borbu i to biblijsko dobro prepustiti licemjerima za čije interese i po čijim je nalozima išao u neprijateljstvo s neusporedivo jačim od sebe!
Podupirati takvu politiku i veličati takva “jamstva” mogu danas samo neprijatelji ukrajinskog naroda, a Zelenski će je izvan sumnje provesti, jer mu je to posao od kandidature za predsjednika Ukrajine.
Je li ga Plenković mogao na to upozoriti?
Naravno da nije.
Jer su iz istog inkubatora.
Vratimo se neposrednom povodu, Ukrajini, Rusiji i Trumpovim nastojanjima da prekine taj rat.
Rat, odnosno ruska agresija u ovom obimu, nakon aneksije Krima i dijelova Dombasa i Donjecka 2014. godine, traje od veljače 2022. godine. Nikada do sada cijeli zapadni i europski svijet nije nikoga tako snažno podupirao i doslovno ušao u rat s jednom zemljom, kao u slučaju Ukrajine i Rusije. Baš svi lideri zapadnih država izuzev Orbana, te Milanovića u Hrvatskoj donekle i do povratka Trumpa, su inzistirali na nužnosti pobjede na Rusijom namećući to kao jedini ispravan cilj.
Ta nastojanja su, s jedne strane potpuno prekrila baš sve ključne procese u europskim državama, postala su razlučna europska, ali i unutarnjopolitička crta do isključivosti rijetko viđene izvan komunističkih režima. Tko god se racionalno usudio postaviti pitanje realnosti takvih političkih ciljeva i korisnosti metoda, kako za Ukrajinu, tako i za narode Europe, grubo je i militantno etiketiran, bio je izložen klasičnom linču i nerijetko eliminiran kombinacijom globalnih i unutarnjih pritisaka, gdje se nije prezalo od teškog kršenja zajamčenih sloboda naroda, kao u Rumunjskoj na predsjedničkim izborima. U Hrvatskoj je taj narativ bio, ako bespogovorno ne slijediš te, posve očito ratnohuškačke i promašene politike s teškim posljedicama prije svega za ukrajinski, a onda i za većinu europskih naroda, onda si za Rusiju i Srbiju. Tako je Milanović, danas se vidi s prilično razumnim i odgovornim izbjegavanjem huškanja i s izbjegavanjem ulaska u rat protiv Rusije, ne zamuckujući o načelima pravde i prava, postao Rusofil.
Čak i danas kad reagira da hrvatski vojnici neće ići u tuđe ratove, pa se pokrene kampanja protiv njega s optužbama da izmišlja, a dan, dva nakon toga se otvoreno govori i namjeri dezetak država koje bi poslale svoju vojsku u Ukrajinu. Nikad mi nije bio politički favorit, ali baš ono zbog čega su Plenkovićeve bojne protiv njega već tri godine vodile kampanju, ispada jedino vrijedno u hrvatskoj politici prema Ukrajini.
Da, baš prema Ukrajini.
I prema Hrvatskoj.
Otprilike kao u svemu ostalome s iste agende, nisi li bez mozfa, imaš li razum, koristiš li ga, onda si fašist.
Posve je jasno da Ukrajina ne može pobjediti Rusiju u ratu, a jasno je da to ne može ni Europa kompletna. Niti uz pomoć SAD.
Jer, da su mogli, imali bi već uspjeha, vidjelo bi se, jer tri godine su više nego dovoljan vremenski uzorak.
Prvi put nakon tri godine sumanutog huškanja sa sve većim uništenjem Ukrajine, što, sad je valjda i slijepcima jasno, za perverzne zapadne interese od kojih ni jedan nije među službeno deklariranima, vjerno provodi nesretna figura Zelenski služeći isključivo tim interesima deklariranim pod zemlju i krv Ukrajine, imamo realne inicijative i realnu moć, koju personalizira američki predsjednik Trump, koje imaju izgleda zaustaviti taj rat.
Bar imaju namjeru i pokazuju to konkretno.
Neovisno o tome hoće li uspjeti, to su za svakoga normalnog čovjeka i istinskog mirotvorca, za svakoga prijatelja Ukrajine i Europe uopće, ohrabrujući postupci koje bi se moralo neupitno ohrabrivati.
Što mi imamo u medijima?
Imamo nevjerojatno ružne i negativne interpretacije, krcate prozirnim lažima odavno prokazanih mutnih i beskrupuloznih tipova, salve i kampanje izmišljotina i uvreda inicijatoru nade Trumpu, da čovjek takvu mržnju i prljavštine ne može drugačije protumačiti nego – stajalištem čistog zla.
Iz Splita se u Dnevnik NOVA TV, bez obzira na niz programskih primjedbi, ozbiljne nacionalne televizije u Hrvatskoj, javlja njihov američki “reporter i analitičar” Ivica Puljić i s očitim neverbalnim gađenjem praćenim ničim utemeljenom pozom superiornog kreveljenja i iznosi cijeli splet nebuloza potkrijepljenih teškim uvredama i klevetama na račun predsjednika Trumpa, da se nužno nameće pitanje – što u takvim situacijama radi Vijeće za elektroničke medije, ovlaštena državna institucija za nadzor i održavanje kakve takve komunikacijske higijene i minimuma kriterija u javnom prostoru?
Čovjek kao pušten s lanca nako duge privezanosti i izgladnjivanja, Trumpu, ali i hrvatskom narodu, dijeli moralne lekcije, predstavljajući sebe moralnim uzorom i autoritetom, iako kompletna njegova profesionalna karijera jasno govori o teškim rupama i čitavim provalijama upravo u sferi objektivnog informiranja i u komunikacijskoj etici. I to bez da trepne zapakira pod brend NOVA TV i realno ugledne vanjsko-političke urednice Ivane Petrović, kojoj epizode s Puljićem nimalo ne doprnose profesionalnom ugledu, dapače.
Kakva je njegova poruka, kakve su poruke Indexa, Telegrama, 24 sata, zatim niza medija iz europskog mainstreama, koji Trumpa predstavljaju povijesnim nevaljalcem, nagađaju i nameću kao inkriminaciju njegovu navodnu motivaciju Nobelovom nagradom za mir, idiotski polazeći od pretpostavke da ta nagrada nakon što je dodjelom Obami, koji je započeo tijekom dva mandata ratove gdje se god moglo pucati i izazvao strateške globalne poremećaje baš u Europi i Ukrajini, ima bilo kakvu izuzev karikaturalnu vrijednost, nimalo valjaniju od morala i informativnosti Ivice Puljka ili Željka Trkanjeca, Denisa Avdagića i niza otužnih likova tijekom prethodnih godina. Čitamo naslove da “Trump smrdi”, da je “nemoralni kameleon”, da je maltene budala i luđak, baš iz medija koje je preko svojih kanala financirao USAID s pedeset milijardi dolara američkog novca a Trump im obustavio financirati to ludilo, ili Soroš i kompanjoni s isto toliko milijardi novaca iz europskih javnih programa koje je odavno prekrio mrežom aktivista i lobista sa špekulantskim, dakle legalnim a prljavim milijardama dolara, čitamo tjeralice za Putinom iako bez volje toga čovjeka i državnog rukovodstva Rusije, kakav je god i kakva je god Rusija i njen poredak, nema ni mira u Ukrajini, a bome ni svijeta koji poznajemo.
Iz Hrvatske se danas zgražati činjenicom da netko razgovara s Putinom i to nazivati zlim ponašanjem, podupirati narativ europskog mainstreama da se sa zločincem ne smije razgovarati, a u iskustvenoj memoriji imati slike Franje Tuđmana, pobjednika i državnika, koji s Miloševićem sjeda u hrvatskom nacionalnom interesu i nakon što ga je ovaj pokušao ubiti, licemjerno je i podlo, uz to što iz današnje praznomoralističke i štetočinske perspektive posredno znači pojušaj oduzimanja moralnog integriteta Tuđmanu.
Nejasno mi je pada li to na pamet bar ponekad, onakon izvan matice moranja u javnom i političkom djelovanju, sudionicima današnjih stampeda koje kreira mainstream?
Uzorom se predstavljaju lideri kao Macron, čiji psihosocijalni profil bi morao biti predmet krajnje ozbiljnih znanstvenih ekspertiza, te predmet multidisciplinarnog interesa s naglaskom na sociološke i politološke znanosti činjenica da je takva osoba došla na čelo Francuske, nuklearne sile i vodeće države EU, koji očajnički zaziva nastavak rata krajnje neprimjereno javno kriminalizirajući Putina, pred kojim je klečao usprkos aneksije Krima, otprlike kao pred Trumpom danas, koga je do jučer u savezu s istomišljenicima u Europi i Americi nastojao uništiti ne birajući sredstva.
Dakle, bilo kakvo nastojanje da se prekine rat i prekinu ratovi, da se sjedne za stol i otvore razgovori ljudi, koji mogu realno donijeti takve odluke, se histerično napada i vrijeđa, pod izlikom ciljeva koje nitko od zagovornika tih ciljeva ne može ostvariti, a i kad je mogao nije htio kao u bezbrojnim situacijama tijekom povijesti, pogotovo u agresiji na Hrvatsku i na razvoj procesa u BiH, a nacijama, narodima i ljudima se nudi iluzija, koju dio naroda plaća epskim stradanjem kao Ukrajinci, dio gubitkom duhovnih i materijalnih dobara kao praktično svi europski narodi.
Kako će se narodi Europe pouzdati u globalna, europska i sigurnosna riješenja Macrona ili Starmera, u njemačku državnu politiku, u političke vizije niza manjih a važnih europskih država i njihovih rukovodstava, ili u tragikomičnu bezličnu strukturu EU, kad godinama i desetljećima već nemaju moć ostvariti nadležnost na svome teritoriju i zaštititi svoje narode od sigurnosnih ugroza nastalih političkim odlukama upravo tih oligarhija?
Upravo s pozicija tih gubitnika se sasipaju kampanje mržnje prema Trumpu, jer on baš u tim sferama bez zastajkivanja u svojoj zemlji prije svega, a onda i u svijetu zavodi red.
Vlada i upravlja procesima.
Zato je opasan.
S razlogom.
Jer ruši paradigmu mediokriteta i sustav vlasti štetočina, jer narodi koje takvi zajebaju mogu vidjeti kako on radi i očekivati to od svojih država.
Taj opasan niz i političko-medijske kampanje moguće je objasniti samo i jedino potrebom tih oligarhija da u interesu opstanka i zadržavanja svojih privilegija s krajnje izopačenim agendama, imaju stalnu zajedničku prijetnju, neprijatelja ili ugrozu, kojom će opravdavati svoje postojanje i nastavak krajnje suludih i zločestih procesa, kao što je najavljena europska kontrola privatnih komunikacijskih kanala zbog navodne zaštite djece, ne pitajući za cijenu koju plaćaju narodi i ljudi Europe.
Ta prijetvornost u Hrvatskoj ima odavno opasne razmjere, a prilično je razvidno da u usporedbi s većinom europskih naroda, ima najslabije organiziran, inače golem, nacionalni potencijal otpora prema tim zloćudnim procesima i nakanama.
I dalje se čak s ozbiljnih intelektualnih pozicija, da ni ne spominjem tragikomične mediokritete ranije istaknute i slične, stvari u razgovorima svode na to jesi li za Rusiju i Srbiju ili za Zapad, pri čemu se baš sve razumno istoga trenutka etiketira i militantnim javnim kampanjama eliminira.
Nema sumnje da svi lideri europskih država znaju da nastavak rata sigurno donosi nove gubitke Ukrajini i štete Europi, pri čemu je ovdje gotovo nebitno to pravdati ruskim štetama, koje su strateški za opstanak Rusije po svemu dostupnome izvan kontrole usaidiziranih i sorošiziranih medija, gotovo neznatne u odnosu na već sada goleme i trajne štete europskim narodima; što samo potvrđuje da Europa u većini danas na rukovodećim položajima kao rijetko kad u povijesti ima teške štetočine. Kad je hrvatski nacionalni interes u pitanju, pogotovo u kontekstu etiketiranja Rusofilom i Srbofilom, činjenice izazivaju mučninu, jer, što je god danas Srbija, što je god bila 1989./90. do 2000. godine, što je god bila tijekom XX. stoljeća, u biti je sve to bilo izraz duboke potpore današnjih hrvatskih saveznica, posebno Francuske i UK, a u najvećem dijelu i Njemačke. Rusija i njen utjecaj na jugoistoku Europe, ako izuznemo SSSR i vrijeme do 1990. godine pod komunizmom, bio je, ili istinski marginalan, ili u sferi mitologije.
Je li dakle danas u Hrvatskoj Srbofil onaj tko bespogovorno podupire “Koaliciju voljnih”, koju prevode UK i Francuska, države koje su presudno utjecale na izravno financiranje srpskih pohoda na susjedne narode, što nizom političkih postupaka, što obavještajnom potporom, što spriječavanjem obavezujućeg preuzimanja odgovornosti za štete izazvane agresijom, što izravnim financiranjem otpisom milijardi dolara naslijeđenog duga, ili je to inverzivna ispraznica kojom se u biti štiti srpski utjecaj i nakon teškog vojnog poraza?
Odnos prema Rusiji nema nikakve veze sa Srbijom, a pogotovo njegovanje odnosa prema samome sebi nema veze s ruskim ili srpskim interesima.
Rusija nije ni vojno, ni financijski podupirala Srbiju, nije ni mogla, ni htjela, niti danas ima potencijal, ali ni interes izuzev eventualno u geopolitičkoj trgovini, za zadržavanje Srbije, uz napomenu da joj je danas Srbija most goleme trgovačke suradnje sa zapadnim zemljama, koji više treba Zapadu nego Rusiji.
Da nije tako, davno bi Srbija bila prisiljena na sankcije prema Rusiji, ili bi sama bila pid istim sankcijama. Srbija je ruski – zapadni most baš s onim državama, koje su uvele stotinjak paketa sankcija Putinu, a Srbiju koriste za varanje sankcijskih obaveza nametnutim ostalim europskim narodima.
Pitat ćete se na kraju – pa kamo to onda idu i koga slijede te tragične europske oligarhije i ovaj suludi mainstream u Hrvatskoj, s politikom bliznakinjom toga mainstreama?
Znam kamo ne idu i to vidi svatko normalan.
Ne idu, niti vode nečemu ili nekamo dobrom.
Gdje su granice zla s druge strane?
Teško je reći, kao i biti siguran kakvim su se sve perverznim modelima spremni služiti ljudi, koji bez da trepnu žrtvuju svoje narode, a “brane” Ukrajinu.
Kad je admiral Domazet Lošo neposredno nakon proglašenja pandemije Covid-19 kod mene u “Budnici” rekao i obrazložio da je pandemija samo stožerna strateška vježba, koja će prestati onda kad se strateško uništenje svijeta preseli na vojni teren, upravo strukture koje navodim su ga smatrale egzibicionistom i teoretičarem zavjere. Danas se ovo što su te oligarhije radile unazad desetak godina neposredno, a preko šezdeset godina stalno i sustavno, mirne duše može nazvati urotom protiv civilizacije i čovječanstva.
Protiv Europe svakako.
Tome mi svjedočimo i to nam se nudi kao riješenje.
Što možemo očekivati u slučaju da te zlokobne strukture ne uspiju spriječiti Trumpa i Putina i oni uspostave, ili bar zakorače u mir?
Lošo bi rekao – dok traje rat, neće biti pandemije, kao što je najavio rat kad se ispuše pandemija i zauzmu optimalne pozicije za ratnu umjesto stožerne vježbe.
Zatom im je pandemija ili kakav gadan meteor jedini izlaz ako se zaustavi rat.
Pandemija, ukoliko Trump prije svih, s probuđenim snagama u europskim narodima ne uništi glavu i ključne žile toga zla.
Tu suživota neće biti.
Ili će se uništiti zlo, ili će ono pronaći novi model držanja naroda pognute glave.
Ako i kad ne može ratom, može pandemijom.
Pa globalnom financijskom krizom.
Pa uokrug.
