Piše: Marko Ljubić
Teško je i pomalo rizično danas, bar još uvijek, tvrditi da je “Koalicija voljnih” nesretna i prilično neodgovorna gubitnička skupina nekoliko desetljeća projektirane strukture političkih patuljaka, koji u uvjetima na koje nisu računali i za koje kao mediokriteti nisu pripremani, pokušavaju pronaći izlaz prvenstveno za svoj osobni opstanak i nastavak djelovanja hobotnice kojoj je na prošlim američkim izborima odsječena glava.
Ali, baš sve vodi u tom pravcu, pa je neusporedivo veći grijeh ne izreći ono što spada tim gubitnicima, nego eventualno marginalno pogriješiti.
Pogotovo kad gubitnički i štetočinski sateliti u nedijima i politici pokušavaju svoje gubitništvo predstaviti – moralnim.
Deset puta je opasnija narodima Europe i europskim nacijama “Koalicija voljnih” od stotinjak Putina zajedno. Tko ima mozga i časti to može vidjeti u površnom pregledu razvoja procesa koje desetljećima usmjeravaju ti “voljni”.
Zato je europska pobjeda i jedina šansa krah te skupine i razaranje političkih agendi koje predstavljaju. Putinovi topovi donose trenutnu smrt, njihove politike ubijaju svaku perspektivu.
Putin je samo posljedica, probuđeni Medvjed u nevrijeme.
Ljudi i oligarhije, koje su nastale i formirane na dubinskom poremećaju upravo u Americi, na koji je američki narod snažno reagirao u zadnji trenutak na prošlim izborima izbjegavajući se prepustiti krajnje izopačenoj naravi agende redefinicije čovjeka, obitelji, naroda i civilizacije, danas batrgaju Europom nastojeći svoje narode zadržati u tom glibu, pozivaju se i dalje besramno i uvjerljivo kao pijanac koji dokazuje da nije pijan pokušavajući skakutati na lijevoj nozi, pa kombinira guzicu i nogu u blatu, na načela koja su svojom djelovanjem ili potpuno uništili, ili teško izranjavali.
Njihovi medijski trabanti, pogledajte samo ove u Hrvatskoj, iz dana u dan pokušavaju američkog predsjednika Trumpa nazvati baš svakim neprimjerenim imenom, jer mu ne pada na pamet uhvatiti se u kolo opasnih štetočina i uvlačiti svoj narod u blato s njima, a tim medijskim štetočinama i očajnicima ne pada na pamet osvrnuti se na ponižavajuću činjenici da ti nesretni patuljci zajedno, sa svojim proizvodom i proizvodom poražene američke hobotnice Zelenskim, ispred njih, upravo hodočaste po mrvice spasa tom istom Trumpu.
Usput plasiraju javna očekivanja obnove ili potvrde svoje važnosti.
Kakav besramni cinizam!
Gurnuli su Europu na put propasti prije svih masovnim ilegalnim i razornim migracijama, zatim covid pandemijom, zatim izmišljajući nesretnog i opasnog Zelenskog spremnog gurnuti svoj narod u Medvjeđe kandže kako bi zaradio pljesak zgubidana i lupeža, pa ga navalili braniti plašeći svoje narode Medom, tako uspješno da je, s jedne strane dosadio Bogu i čovjeku na zapadu, čak i među narodima koji duboko poštuju žrtvu ukrajinskog naroda, koju on i ova skupina zgubidana očito nimalo ne poštuje, a sad, kad im se urušio oslonac u Americi – traže milost.
Milost da mogu nastaviti uništavati.
Od Medvjeda je ne mogu očekivati, od Trumpa, koga su četiri godine progonili kao bijesna psa, mogu očekivati samo – kapitulaciju.
Pred njim, ne pred Putinom (Medom).
Igrati danas sudbinom svoga naroda na te gubitnike isto je kao 1943. godine ili još bolje, u ljeto 1944. nakon iskrcavanja u Normadiji, igrati na strani Njemačke. Povijesni poučak je da su i tada Amerika i Rusija bile sile koje odlučuju, s dodatkom UK, imperija koji je tada imao karizmatičnog Cherchila, a danas kreaturu posrnulog društva Starmera, čija je pozicija i danas nešto drugačija u tom sumanutom kolu jedino zbog ametičke potrebe imati uporište za stup svoga transkontinentalnog mosta, ali i zbog toliko puta dokazanog engleskog imperijalnog refleksa beskrupuloznosti, kojom će otpuhati “saveznike” iz “koalicije voljnih” kao list na buri.
Tako je i danas.
A očito će biti i ubuduće u tronošcu čija je treća noga Kina.
Smiješno je i tragično istodobno slušati te nesretnike kako zagovaraju pravo, pravdu, suverenitet i poštivanje međunarodnog poretka navodeći granice, koji nisu u stanju zajamčiti, obraniti, ničim osigurati, a koje su u tolikim situacijama vulgarno ismijavali i izvrgavali ruglu u svim prilikama, i to prema svojim narodima, da ni ne spominjemo tuđe.
Ta nesretna koalicija gubitnika po svemu što već desetcima godina ostavljaju iza sebe u Europi, danas očekuje priznanje i ide se pokloniti pred relevantnu moć, koju su svim sredstvima pokušali uništiti.
I moliti milost.
Treba li Hrvatska, treba li bilo koji malobrojni neimperijalistički narod biti blizu te ekipe?
Ako nismo naučili ništa iz povijesti i pokušaja Pavelića da preko Lorkovića i Vokića izmigolji iz gubitničkog smrtnog zagrljaja, onda nije isključena vrlo slična sudbina.
A znademo kako je tada tragična bila.
Danas se gurati među gubitnike, i to na magarećoj stolici čak i među njima, što Plenković radi jer je on proizvod iste gubitničke strukture i potpuno nesposoban riješavati nepoznanice izvan tog kruga s kojima se danas suočavamo, može u novoj a sigurnoj raspodjeli utjecaja biti pogubno za Hrvatsku. To se više nikako ne može opravdavati gubitničkim idealizmom prava ukrajinskog naroda na obranu, jer pravo na obranu i slobodu je oduvijek bilo privilegija onih koji se mogu obraniti sami.
Da nije tako, da se Europa obranila sama od nacizma, ne bi danas njome krstarila skupina gubitnika, već pobjednika. Zar Hrvatskoj to treba ponavljati i zar Hrvatska, jedina u tom sumanutom kolu ne bi trebala svjedočiti pobjedničku narav i refleksno prepoznati opasnost držeći se po strani!?
Čumu slavimo Dan pobjede!?
Nema morala izvan realnosti, ni moralnih riješenja izvan moći, pogotovo kad o moralu govore prevaranti.
