U vremenu kada granice više nisu isključivo teritorijalne, već se pomiču u polje identiteta, jezika i svijesti, televizija više nije samo zabavni program. Ona postaje platforma za oblikovanje društvene stvarnosti, kulturnih vrijednosti i političke orijentacije.
Upravo u tom kontekstu, dolazak Hype TV-a na hrvatsko tržište označava novu fazu sofisticiranog medijskog preoblikovanja društva, koje se događa tiho, ali sustavno.
Hype TV, u vlasništvu Saše Mirkovića, kako pišu mediji, kontroverznog poduzetnika povezanog s političkim strukturama i brojnim poslovnim sukobima, nije samo još jedan regionalni kanal u nizu. Ova televizija strateški je alat koji, pod krinkom „regionalne suradnje“, širi svoje vrijednosti i estetiku prvenstveno prema urbanim i kulturno osjetljivim sredinama. Dok su se ranije balkanski mediji oslanjali na šire narodne mase, danas je jasno da je fokus prebačen na urbani sloj – na sredinu koja oblikuje javno mnijenje, jezične norme i kulturne trendove. Ciljanje urbane i kulturne klase, kao nositelja društvenih trendova, pokazuje sofisticiranost strategije.
Taj proces dodatno simbolizira i prelazak poznatih hrvatskih lica na Hype TV, poput Minee, Mie Kovač i drugih, koji su, kako prenose domaći mediji, postali dio nove vizije ovog kanala. Lica koja smo gledali kao dijelove domaće scene sada su postavljena kao zaštitna lica nove medijske paradigme, koja će igrati u „regionalnom duhu“.
Sličan model već godinama djeluje i kroz Novu TV i N1, koji su u vlasništvu United Grupe, kompanije pod kontrolom Dragana Šolaka, jednog od najutjecajnijih srpskih biznismena u regiji. Ova multinacionalna medijska struktura upravlja sadržajem u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i BiH, s interesima koji su rijetko usklađeni s nacionalnim suverenitetom ili kulturnim identitetom Hrvatske. RTL, iako globalnog karaktera, također sve više slijedi regionalne i globalne trendove, promovirajući istu estetiku „univerzalnog“, „domaćeg“, „zabavnog“, ali istovremeno ideološki neutralnog i identitetski izblijedjelog sadržaja.
U pozadini svega krije se nedostatak reciprociteta. Srpski mediji, izvođači i influenceri masovno su prisutni u Hrvatskoj. Njihovi se sadržaji emitiraju bez zadrške, njihova lica su svakodnevno na ekranima, njihova glazba i estetika ulaze u svaki kutak medijskog prostora.
S druge strane, hrvatski sadržaj, jezik i identitet gotovo da ne postoje u srpskom medijskom prostoru.
Još poraznije, hrvatska manjina u Srbiji, koja bi barem simbolično trebala imati svoju kulturnu vidljivost, lišena je osnovnog medijskog prostora – i u programu, i u jeziku, i u javnosti.
Gdje je tu „regionalna suradnja“? Gdje je tu jednakost i poštovanje?
Takva asimetrija nije slučajna i dio je šire kulturno-političke strategije poznate kao „srpski svet“. Radi se o mekom obliku utjecaja koji, kroz jezik, zabavu, medije i pop-kulturu, širi ideju zajedničkog prostora pod dominacijom srpske kulturne i jezične norme. S logikom: „naš jezik“, „naši ljudi“, „naša regija“ normalizira se gubitak razlika, a time i identiteta.
I dok se naivno šalimo na račun turskih serija kao „kulturnih osvajača“, ne primjećujemo da se prava transformacija našeg identiteta događa upravo ovdje – pod plaštom zabave, TikToka, cajki i realityja. To su sadržaji koji ne dolaze iz Istanbula, već iz Beograda, iz regionalnih „produkcijskih centara“ koji kroje novu stvarnost. Uz jednostavne slogane: „naš jezik“, „naša regija“, „naši ljudi“ brišu se granice, razlike, lokalne boje.
A bez razlike – nema ni slobode.
Filozofski gledano, identitet nije luksuz, već temelj slobode. On omogućuje osobi i narodu da zna tko je, gdje pripada i za što stoji. Kada se identitet briše, relativizira ili izjednačava pod parolama tržišne efikasnosti i zajedničke zabave, gubi se ono što narod čini narodom. A kada mediji preuzmu ulogu obrazovanja, politike i kulture bez javne kontrole i bez kritičke distance, onda više ne živimo slobodno, nego programirano.
Ovo je pitanje procesa koji se odvijaju dok mi mislimo da samo „gledamo televiziju“. Pod krinkom tržišta, kapitala i zabave, događa se tiho preslagivanje kulturnog prostora. Pojmovi poput „naš jezik“, „regija“, „zajedničko tržište“ više nisu samo deskriptivni, već su postali alati za normalizaciju nove medijske i identitetske stvarnosti, u kojoj više ne znamo gdje završava zabava, a počinje ideologija.
Kada moć kapitala kontrolira sadržaj koji gledamo, on više nije „neutralan“ i postaje sredstvo oblikovanja svijesti, vrijednosti i izbora. U tom prostoru nema javne rasprave, nema reciprociteta, nema jasne odgovornosti. Postoje samo navike, algoritmi i dobro zapakirani formati koji, dok se smijemo, pjevamo i klikamo, zapravo prekrajaju granice uma i kulture.
Kroz dopuštanje ovakvog medijskog preuzimanja i oblikovanja teško da se radi o slučajnosti. U igri su moćni interesi kapitala koji profitiraju od homogenizacije tržišta i širenja publike, bez obzira na kulturne i nacionalne razlike.
S druge strane, državne institucije i regulatorna tijela često pokazuju pasivnost, nedostatak odlučnosti ili političku nemoć da zaštite nacionalni kulturni prostor i jezik. Ponekad se radi o nesnalaženju u novim medijskim i tehnološkim okolnostima, a ponekad i o svjesnoj politici „meke“ integracije koja se ne suprotstavlja ovim procesima, gledajući ih kao dio „regionalne stabilnosti“ ili „tržišne ekonomije“. Tako se stvara prostor u kojem su interesi moćnih igrača važniji od zaštite kulturnog identiteta i pluralizma.
Ako sve svedemo na „samo showbiz“, onda postajemo publika u predstavi vlastitog brisanja.
Za kraj ostaje ključno pitanje: moramo li baš sve dopustiti? Moramo li biti suglasni s vlastitim poništavanjem? Zašto pristajemo na to da budemo tržište koje se osvaja bez otpora – kulturom koja nije naša, jezikom koji se ne uzvraća i logikom koju nismo sami birali?
Što to govori o nama? Jer kultura nije zabava. Kultura je granica. A kad ona padne, sve ostalo postaje pitanje vremena.
Ako izgubimo svijest o tome tko smo, više neće biti važno tko nas predstavlja. Jer više nećemo imati što predstavljati.
Piše: Snježana Nemec
