Piše: Marko Ljubić
Veliki narodi slave Dan pobjede i zahvalnosti. Pobjeđuju ljudi i narodi koji vjeruju i koji imaju hrabrosti dovoljno željeti, koji baštine plemenitost i koji u svojoj memoriji postignu otpornost na iskušenja zla i laži.
Zato su ljudi i narodi veliki.
Ili nisu.
Veliki narodi iščekuju svoju pobjedu ponekad tisuću i više godina, nose ju u predaji, s njom se rađaju i umiru ostavljajući zavjet djeci, znaju da će doći i proslaviti ih, veličina i povijest su duša naroda. Pobjeda bez povijesnog duha nosi prolazni karakter, ime joj je prolaznost, nema prezimena.
Povijesne pobjede su rijetkost.
I jedinstvene zato što nude nadu i svjetlo.
Nema samoproglašenih ili lažnih pobjednika, što takvi više slave, bliže su ponoru.
Mi Hrvati danas slavimo pobjedu.
Zahvalan je tko je Hrvat.
Jer smo i dalje na Putu Života.
I Istine.
Na stazi povijesne pobjede.
Pod hrvatskim barjakom slobode.
I dalje je trnovit Put, sklizak, težak i slavan, drugačiji ne bi bio pobjednički.
Gubitnički i porazan usprkos nizu izgubljenih bojeva više nikada ne može biti.
Oslušnimo.
Glazba pod nebeskim svodom.
Nad hrvatskim zemljama.
Pjesma naroda.
Pjesma pobjede.
I zahvalnosti.
Hrvatski narod stupa.
Nema pjesme gubitnika.
Njihov glas, njihova vika, sve je njihovo na odlasku, utoliko težem ukoliko ga nisu svjesni.
Pobjeda mora biti, i dolazak, i odlazak.
Ne mogu zajedno.
Slavni dolaze i ostaju, nedostojni zamiru i nestaju, tome svjedočimo, to gledamo, to nas ljuti i nastoji nam pomutiti slavu.
Što nevera može moru, što bura Velebitu, što hrastu lišaj, što junaku kukavica!?
Vječnost ne kleči.
Jedino pred Bogom.
To je poruka lažnim pobjednicima i gubitnicima danas, jučer, zauvijek. To je poruka poraženima, savjet i lekcija – pronađite mir u porazu pred pobjednikom.
I ne izazivajte pobjednika.
Plemenitost je prezime ratnika, oznaka naroda ali i drugo lice odlučnosti i pravednog gnjeva.
Olujnog gnjeva vojnika svoga naroda.
Štitonoše povijesti.
Stigne sve svakoga što radi.
Posebno nezahvalne.
Zato neka plaču.
Sućut nije za nezahvalnike.
Ni za gubitnike što kradu pobjedu.
Petoga kolovoza nad Kninom nije razvijena zastava bez korijena, bez povijesnosti, niti su mladići koji su ulazili u Knin i u druge oslobođene gradiće ponosne Like, Banovine, Korduna, samo pobijedili Srbe.
Hrvatski ratnici su potvrdili sebe.
To je Oluja, zato smo zahvalni.
Ne na srpskom porazu.
Na tom bi Srbi morali biti zahvalni.
Poraz je njihova sudbina, pobjeda naša povijest.
Niti slavimo Dan pobjede, jer smo ostali na svojoj zemlji, niti zato jer smo otjerali jednoga napasnika. Zemlja je zavjet.
To slavimo.
Na toj zemlji smo tisuću godina, vladari, okupatori, nevremena su dolazila i prolazila, ali Velebitu, Dinari, Mosoru i Vranu nisu mogla nauditi.
Ni Hrvata nisu zatrli.
Jer je imao zavjet.
I životom ga branio.
Stiglo je doba sebe potvrditi u vječnosti.
Taj otpor, vjera i želja pokrenula je slobodni narod, slobodni duh, to je Oluja.
Zasijana u davnašnjim bitkama, junaštvima i žrtvama, vizijama, hrabrosti i vjeri nebrojenih generacija.
Zato je olujne snage.
Da nije mladost umirala, kao zrnca biblijske goruščice, u Vukovaru ili Dubrovniku, u Gospiću ili Osijeku, da ta mladost nije baštinila Zrinske i Frankopane, Nikolu Šubića, bana Josipa Jelačića, junake sa Sinja ili Gvozdanskog, sa Soče i Galipolja, s Križnog puta i s cesta umiranja zbog imena, pred čijom vjerom i hrabrošću se i neprijatelj duboko klanjao, da nije čuvala u srcu i predajom Juru i Bobana, ne bi mogla biti privilegirana pobjedničkom povijesnom slavom, niti bi k nebu nad hrvatskim Kninom zaplesala zastava.
Ples u zagrljaju naroda i vječnosti.
To su državnik Tuđman i zastava nad Kninom.
Svojoj povijesti zato moramo biti zahvalni, znanim i neznanim licima, koja nas gledaju iz besmrtnosti.
S licima junaka Pobjede.
Onih između nas, koje pamtimo.
Dajmo im ta lica i ime.
Hrvatski vojnici i ratnici.
Zaslužili su.
Vojnici i ratnici.
Ne branitelji.
Sol naroda su ratnici i vojnici, začin vlasti su branitelji. Prvi stvaraju i daju, oni su izabrani, drugi može biti svatko, prvi su duh naroda, drugi vlasti.
Dužni smo ratniku vratiti lice, po tome će generacije pamtiti nas.
Po njihovim licima iz vječnosti.
Čuvajmo zato križeve nad njihovim zemaljskim boravištima. I dajmo im imena koja im pripadaju, bezimeni ne mogu biti stijena hrvatske povijesti.
Niti s bezimenošću narod može biti dostojan pobjede. Mora nositi svoje ime.
Svoje i ničije drugo.
Hrvatska slavi svoj povijesni put i vječno mora poticati, njegovati, odgajati i poučavati svoju djecu, svoju mladost, ali i zrelost, i starost na zahvalnost privilegiranoj generaciji koja je razvila zastave na hrvatskom tlu.
Obilježila svoj povijesni dom.
I zavjetovala se zastavi predaka na vječnu spremnost. Zastavi na svakoj stopi hrvatskih zemalja.
Na svetom tlu.
I na onom vukovarskom kad je ta izranjavana zastava strgnuta s Vodotornja, jer zastave su simboli pobjede, pogotovo ranjene zastave.
Zastava je naše ime i prezime.
Davno i izdaleka je krenula ka Kninu.
U srcima svoga naroda.
Zato je tako lijepa.
K’o hrvatski narod.
Sve započinje u hrvatskom narodu, sve mu se vraća, sve se u njemu rađa, umire, ponovo se rađa i raste.
Zato slavimo Dan pobjede i zahvalnosti.
Dan pobjede i zahvalnosti velikog hrvatskog naroda.
Neka nam je čestit i slavan u vjekove.
