Svatko od nas ima svoju ulogu u društvu – svoju obvezu i svoju odgovornost. To nije puka fraza, nije moraliziranje, već temeljna potreba svakog zdravog društva kojem pridonosimo, povezujemo se i potvrđujemo da nismo stvoreni da živimo sami.
Istovremeno pokazujemo i svoju razinu svijesti, koja je u osnovi poziv na buđenje, ali i odgovornost za svoje postupke. Ukoliko ove kategorije – odgovornost, dužnost, svijest o drugome – ne prepoznajemo, nikada nećemo biti ni slobodni, jer nema slobode bez odgovornosti i međusobnog povjerenja.
Ne radi se ovdje ni o kakvoj novoj ideji, već o nužnosti povratka temeljima i duhovnoj vrijednosti koja se protezala kroz samu povijest čovječanstva i povezivala ljude.
Ove vrijednosti odnose se i na našu akademsku zajednicu. No što se s istom događa? Zašto javnost godinama čeka da u javnom prostoru otvoreno progovori, anticipira moguće odgovore na složena pitanja, pa tako i kada se govori o migracijama? Pokušat ćemo slikovito pojasniti, pokazujući da i sama kritika ne smije biti isključiva ni razorna, već prije svega mora navoditi na razmišljanje.
Naime, postoji jedna zgodna anegdota o Georgesu Simenonu, belgijskom piscu detektivskih romana koji je napisao oko 450 knjiga. Jednog dana nazvao ga je Alfred Hitchcock, i sam majstor napetosti i misterija, kako bi ga pitao ima li neki roman koji bi mogao poslužiti kao inspiracija za njegov novi film. Na telefon se javila Simenonova supruga i kaže Hitchcocku: „Oprostite, gospodine Hitchcock, Georges je upravo sjeo za stol i počeo pisati novi roman. Zamolio je da mu nitko ne smeta.“ Na to Hitchcock, s prepoznatljivim britanskim humorom odgovara: „Nema problema, gospođo Simenon. Ja ću ostati na telefonu i čekati dok on ne završi roman.“
Kao što je ovaj filmski genije na šaljiv način odlučio strpljivo čekati da Georges Simenon završi svoj novi roman, tako i javnost godinama strpljivo čeka – ili više uopće ne čeka, osim idealista – da se akademska zajednica pojavi u javnosti i progovori u svjetlu koje joj doista pripada. Zatvorena u svoje „rupe sigurnosti”, izostavlja ono što bi joj trebalo biti temeljna dužnost – svijest o drugome i odgovornost.
Upravo u izostanku odgovornosti skriva se njezina nesloboda, i to je možda najtragičnije od svega, jer kako to snažno opisuje Rabindranath Tagore: „Tamo gdje misao više nije bez straha, gdje se glava više ne drži uspravno, gdje bistra struja razuma tone u turobnu pustinju mrtvih navika“ – sloboda postaje prazna riječ.
Iako raspolaže znanjem koje može imati konkretan društveni utjecaj, to znanje često ostaje unutar zidova, nedovoljno dostupno, neprilagođeno i rijetko publicirano van stručnih krugova, kako bi javnost mogla razumjeti. Rijetki koji to rade, jednostavno nisu dostatni i ne mogu promijeniti dojam, pa i dojam elite, koji akademska zajednica ostavlja. A dojam nije lijep – naprotiv, izaziva duboko razočarenje i osjećaj napuštenosti.
Jedan od razloga ovakvog stanja nevidljivosti u javnom prostoru zasigurno leži u samoj prirodi akademskog rada. U mnogim slučajevima akademski rad je okrenut prema dugoročnim istraživanjima, čiji rezultati možda neće biti relevantni u trenutnom društvenom trenutku. Dodatno, prisutan je i svojevrsni institucionalni i profesionalni pritisak da se radovi objavljuju u specijaliziranim časopisima, kako bi se postigla izvrsnost u znanstvenom radu, dok se javni nastupi mogu smatrati „skretanjem“ s akademske staze.
Toj nevidljivosti itekako doprinosi i sama uloga medija. Akademici koji iznose nepopularne stavove, ili stavove koji se protive dominantnim narativima, mogu se suočiti s medijskim napadima, društvenim stigmatiziranjem ili čak marginalizacijom. Ono što postaje gotovo aksiom jest sklonost medija prema određenim političkim opcijama i ideologijama koje zastupaju, te na tom tragu pozivaju i goste komentatore koji će biti istog političkog i ideološkog uvjerenja.
Zato stalno na ekranu gledamo ista lica, slušamo ista imena, što ozbiljno sužava prostor za akademsku raspravu i ozbiljno ugrožava sam pluralizam – i to onaj isti kojeg su nam svakodnevno „puna usta“.
Pored tehničkih prepreka, u akademskoj zajednici postoji i strah da bi kritički stavovi prema političkim strukturama mogli dovesti do gubitka sredstava za istraživanja, smanjenja podrške institucijama ili ograničavanja karijernih mogućnosti. Također, prisutan je i strah da bi zauzimanje jasnih stavova moglo rezultirati političkim pritiscima ili pritiscima iz moćnih interesnih skupina, što može dodatno otežati njihovu neovisnost i slobodu istraživanja.
Upravo kroz primjer pandemije COVID-19 svjedočili smo selektivnom tumačenju znanosti, gdje su se rezultati istraživanja koristili za opravdanje već donesenih političkih odluka, dok su oni koji su upozoravali na dugoročne posljedice ili nudili alternativne pristupe često bili marginalizirani, ismijavani ili izloženi prijetnjama. Zastrašujući, nerazumni medijski, politički i institucionalni pritisci rezultirali su erozijom slobode izražavanja, kritičkog duha, same znanosti, a u konačnici i demokracije.
Izostanak institucionalne podrške može biti izrazito frustrirajući te stvoriti osjećaj nesigurnosti i straha. Ako ste ikada zastupali svoje uvjerenje, ukazivali na nepravilnosti, vrlo brzo ćete ostati usamljeni u svojoj borbi. Svi oni koji su bili uz vas odjednom se razlete poput prašine – štoviše, odu i dalje i okrenu se protiv vas. I to je zapravo temeljna istina koju ne treba dokazivati. Nema nevinih. I oni koji su uvjereni da je pametnije stajati sa strane, ne samo da postaju suučesnici, već će uskoro i sami postati meta, pitajući se kako i zašto.
Takav modus operandi, ako se već ne može zaustaviti, treba mu se snažno suprotstaviti, jer kad uzme maha, cijena njegovog zaustavljanja postaje ogromna. Povijest čovječanstva svjedoči tome, a čini se da iz povijesti čovjek nije puno naučio.
Previše je tu izazova zbog kojih akademska zajednica izgleda kao neki nedovršeni politički subjekt i činjenica je da se s time nije nimalo lako nositi.
Iako se mogu razumjeti ovi razlozi, teško ih je opravdati – u smislu odgovornosti i uloge koja nije samo u proizvodnji znanja, već i u njegovoj primjeni za dobrobit društva. Upravo kad država ne definira jasno stavove, pa tako i stavove o migracijama, solidarnosti, javnom dobru, tada je još važnije da oni s moralnim i znanstvenim kredibilitetom govore.
Kaže se da akademska zajednica u EU uživa visoku razinu slobode, no nominalno je priča drugačija. Dok u zemljama poput Njemačke, Nizozemske, Švedske, akademska zajednica uživa visoku razinu autonomije, u nekim istočnoeuropskim državama akademske slobode su ugrožene političkim pritiscima, reformama i kontrolom nad sveučilištima. Razlog ovih razlika velikim dijelom leži u povijesnom nasljeđu. Zemlje bivšeg istočnog bloka dugo su živjele pod autoritarnim režimima, gdje su sloboda mišljenja i akademska autonomija bile potisnute.
Iako su se mnoge od tih zemalja formalno demokratizirale nakon pada komunizma, institucionalna slabost, politička polarizacija i nedostatak ukorijenjene demokratske političke kulture i dalje otežavaju puni razvoj akademske neovisnosti. Hrvatska, kao postkomunistička zemlja, formalnopravno zadovoljava kriterije akademske slobode izražavanja, međutim u praksi ista je ozbiljno krhka i ranjiva. Nešto poput broda u oluji – izloženog vjetrovima i valovima, ali bez čvrstog kormila i snažnih jedara.
U Europskoj uniji, sveučilišta, instituti, istraživački centri u kojima djeluje čitav spektar akademika prepoznaju migracije i mobilnost radne snage kao jedan od ključnih izazova 21. stoljeća. Njihov pristup nije samo teorijski, već je usmjeren na povezivanje znanosti i društvene prakse, s ciljem razumijevanja kako migracije utječu na tržište rada, socijalnu koheziju, obrazovanje i zdravstvo.
Ono što je možda ključno jest suradnja sveučilišta s vladinim institucijama, uključivanje teme migracija u kurikulume, otvaranje pitanja geopolitike koja oblikuje međunarodne odnose te kontinuirano održavanje javnih tribina i debata. Time se otvaraju javnosti koja može bolje razumjeti ove procese.
Pokreću se i projekti, suradnje s migrantskim zajednicama, obrazovni programi za strane radnike i njihove obitelji, čime se olakšava njihova socijalna i ekonomska integracija. Unatoč ovom profesionalnijem pristupu, zemlje se i dalje suočavaju s problemima integracije, što nema veze sa znanošću, već s činjenicom da se radi o duboko složenom pitanju.
Činjenica je da u Hrvatskoj postoji jaka potreba za angažmanom akademske zajednice oko tema migracija i stranih radnika. Taj angažman ne uključuje samo humanost, radno pravo i socijalnu politiku, već i geopolitiku i njezin utjecaj, koji je u potpunosti zanemaren. Ako ćemo zorno prikazati zašto, sjetimo se Turske koja koristi migraciju kao pritisak na EU, ili Rusije koja migracijske rute koristi preko Bjelorusije.
Akademska zajednica to zna, ona je toga svjesna, no i dalje šuti. Tom šutnjom ne samo da ne daje važan doprinos oblikovanju strateških javnih politika, već prostor prepušta političkoj instrumentalizaciji.
S druge strane, ta naša čuvarica znanja i društvene svijesti, koja je zakazala, ima potencijal za rast, ali zbog povijesnog, političkog i ekonomskog konteksta migracija, još uvijek zaostaje u usporedbi s razvijenijim zemljama EU. Potrebna je snažna potpora države, interdisciplinarni pristupi, podrška stranim akademskim građanima i povezivanje istraživanja s javnim politikama.
Nekoliko hrvatskih fakulteta i instituta povremeno se bavi temama migracija, integracije i tržišta rada. No ti projekti su često manji i nisu sustavno povezani u širi nacionalni okvir. Postoje pojedinačne inicijative i Erasmus+ programi koji potiču međunarodnu suradnju, ali nedostaje sustavan pristup integraciji stranih akademskih građana.
Pojedini akademici sa svojim radovima i javnim nastupima nisu dovoljni niti mogu mijenjati dojam koji akademska zajednica ostavlja u javnosti.
Zaključno, akademska zajednica je odraz društva i vremena u kojem djeluje. Međutim, bez njenog aktivnog uključivanja i angažmana – pa tako i u pitanju migracija – društvo riskira donošenje odluka temeljenih na neprovjerenim informacijama, stereotipima i populizmu.
Zato je njihova uloga nezamjenjiva u izgradnji bolje, pravednije i informiranije zajednice.
Svijet je postao presložen, promjene se događaju svakodnevno i javnost ne može čekati zauvijek. Potrebni su nam znanstvenici i stručnjaci koji će izaći iz svojih „rupa“, progovoriti jasno i glasno, te tako vratiti povjerenje i dati novu energiju društvu.
Potrebni su mediji koji će otvoriti prostor onima koji žele pokazati svoje znanje i stavove, a da ih se pri tome ne kvalificira kao fundamentaliste. Za sada se čini da to nije moguće u mainstream medijima, ali jest u nekim neovisnim, koji su otvoreni za drugačiju perspektivu. Međutim, ključno je da i sama akademska zajednica prepozna tu neovisnost i da joj podršku.
Sve u svemu, vrijeme je da akademska zajednica prestane biti „Simenon koji piše svoj roman u tišini“ i postane više kao Hitchcock – aktivni sudionik dijaloga, spreman komunicirati, odgovarati na pitanja i, što je najvažnije, doprinijeti rješenjima za probleme koji nas sve pogađaju.
Piše: Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
