Kako bismo bolje razumjeli složenost, ali i paradoks između ideala multikulturalnosti i njene stvarnosti,, započet ćemo s nedavnim primjerom iz Sjedinjenih Američkih Država., u kojoj je u saveznoj državi Floridi otvoren kamp za imigrante, koji se nalazi usred močvare i koji je već dobio ironičan nadimak: “Aligator Alcatraz.” Kako prenosi The Guardian, u blizini lokacije su aligatori, burmanski pitoni i rojevi komaraca, a infrastruktura na terenu je gotovo nepostojeća i bez stalnog izvora pitke vode i kanalizacije. Glasnogovornik koalicije Florida Immigrant Coalition, Thomas Kennedy poručio je: „Radi se o mjestu koje je dizajnirano da izazove patnju. Ovo nije kamp– ovo je kazna.“ S druge strane, sarkastično ovakve kritike odbacuje James Uthmeier, državni odvjetnik i politički saveznik guvernera DeSantisa: „Mi volimo močvare. Ako netko pobjegne, čeka ga samo piton ili aligator.“
Ove izjave, osim što ukazuju na polarizaciju društva, izjava Jamesa Uthhmeira otvara i pitanje – kakav je uopće početak puta nečije integracije u društvo, ukoliko ikada dobije boravišni status, ali i pitanje samog smisla multikulturalnosti, ako su prvi kontakti s državom obilježeni ozbiljnom ugrozom ljudskog dostojanstva.
Znamo da je SAD povijesno zemlja multikulturalnosti, koja se ponosi tom činjenicom, a onda se sudari s apsurdom, odnosno sve većom diskrepancijom između onoga što se propagira i onoga što javna politika pokazuje.
Takav raskorak nije nov. Ako se vratimo u povijest SAD-a, teško je ne povući paralelu s prisilnim preseljenjem Cherokee, Apache i drugih autohtonih američkih plemena iz njihovih domovina u 19. stoljeću, tijekom Indian Removal Acta, koji se odvijao pod krinkom zaštite Indijanaca, a u stvarnosti se radilo o otvaranju prostora za širenje euroameričkih naseljenika i pristupu zemlji bogatoj resursima. Tijekom puta koji je nazvan „ Staza suza”, od brutalnih uvjeta umrlo je između petnaest i šesnaest tisuća Cherokee indijanaca. Uz izuzetak malog broja Seminola koji su se još uvijek opirali preseljenju na Floridu, do 1840-ih, od Atlantika do Mississippija, nijedno indijansko pleme nije živjelo na američkom jugu.
Ova povijesna usporedba jasno pokazuje kako su se kroz povijest neki obrasci prema „drugima“ zadržali te kako politika može koristiti prostor pa tako i močvaru Floride, kao oruđe kontrole i kažnjavanja, a ne samo kao prostor života i sigurnosti.
S druge strane, ono što SAD trenutno prikazuje nije izoliran incident, već ogledalo sve šireg globalnog trenda, u kojem je sve manje tolerancije i sve veći otpor prema ideji multikulturalnosti.
Trumpova politika prema migracijama, koja se temelji na strogoj kontroli granica, nacionalnoj sigurnosti, zaštiti američke ekonomije i radnih mjesta, može se razumjeti kao izraz snažne političke reakcije na rastući pritisak masovnih migracija, ali je istovremeno i opomena na ponavljanje povijesnih pogrešaka u tretiranju „različitih“.
No, idemo mi u Europu, našu kolijevku civilizacije koja je povijesno prostor temeljnih ideja, ali i kontradiktornosti, pa tako kad govorimo o multikulturalnosti.
Unatoč nekim kritikama o uvjetima prihvata migranata u centrima i kampovima, EU nastoji postaviti standarde koji poštuju ljudska prava, međutim postavlja se krucijalno pitanje – grade li se u EU sofisticiraniji zidovi.
Činjenica je da se, u moru smjernica, akcijskih planova i strategija koje proizvodi EU, čovjek lako izgubi interes te da ta gomila dokumenata često stvara iluziju napretka u multikulturalnosti, dok se konkretne promjene u praksi gotovo ne događaju. Taj raskorak između teorije i prakse leži u samoj složenosti europskog sustava, koji mora uskladiti različite interese, pa su dokumenti zapravo često kompromisi, bez stvarnih mehanizama provedbe. Ta neusklađenost između ideala i stvarnosti dodatno je naglašen činjenicom da su najviši europski lideri, poput Angele Merkel i Davida Camerona, kasnije i Sarkozya javno proglasili propast multikulturalizma, nazivajući ga prijetnjom društvenoj stabilnosti. Ovo, nazovimo otrežnjenje lidera, zapravo puno govori – od vrijednosne krize EU, ideološkog igranja sa ljudima koje se godinama uvjeravalo u ispravnost ideje multikulturalnosti, pa sve do kraja jedne ideološke iluzije.
To što je EU svjesna složenosti svijeta, njegove povezanosti i kulturne raznolikosti, te činjenice da bez stvarnog prihvaćanja i uvažavanja različitosti nema dugoročne stabilnosti ni jedinstva, nimalo ne olakšava navedeno, jer dok se teorija kao po zadanoj matrici ponavlja i promovira, praksa pokazuje sve dublje podjele i društvene napetosti koje razotkrivaju koliko je ta vizija daleko od ostvarenja u svakodnevnom životu.
Zašto stvarnost ne prati ideale multikulturalnosti i dijaloga?
Odgovor leži u nedosljednosti europskih politika i nepostojanju zajedničkog pristupa među članicama EU o načinu prihvaćanja i dugoročnog integriranja migranata u društvo, a posljedično dolazi i do marginalizaciji migranata i stranih radnika, odnosno do pojava ksenofobije i segregacije. U praksi, međukulturni dijalog često ostaje na razini deklaracija i povremenih događanja, bez stvarnog utjecaja na svakodnevni život ljudi. U zemljama, poput Mađarske ili Poljske, vlade otvoreno odbijaju neke elemente multikulturalnosti, usmjeravajući se na nacionalističke politike. Naravno, postoje primjeri i dobrih praksi u zemljama, poput Portugala, Švedske, Njemačke, međutim, i ti primjeri sve više se suočavaju sa slabijim financiranjem i povezanošću s nacionalom politikom, izazovima nezaposlenosti, integracije, ali i segregacije.
Činjenica da države članice imaju različitu povijest, kulturu i interese dovode do ovakve nedosljednosti. Svaka zemlja dolazi sa svojim prioritetima, a njihovi lideri utječu na smjer politika, ovisno o svojim ideologijama i političkim pritiscima. Tako, lideri s desnim, konzervativnim stavovima često zagovaraju strože migracijske i integracijske politike, dok oni s liberalnijim ili progresivnijim idejama teže otvorenijem društvu i inkluziji. Taj sukob interesa i ideoloških pristupa pokazuje da zajednička platforma koja zemljama članicama pruža suradnju, gospodarski razvoj, sigurnost i međunarodni utjecaj, nije dovoljna, što ukazuje na samu krhkost EU te, u kontekstu nepostojanja europskog identiteta koje imaju suverene države na pitanje samog opstanka.
Utrka za profitom je zapravo esencija neuspjeha multikulturanosti i dijaloga. Neoliberalni pristupi ekonomiji i tržištu rada stavljaju profit ispred ljudskih prava i uključivanja i, upravo tu multikulturalnost i međukulturni dijalog gube svaki smisao. Takva ekonomska logika ostavlja malo prostora za istinsku integraciju, jer se ulaganja u jezik, obrazovanje i suživot ne smatraju “isplativima”. Time se stvara sustav koji koristi raznolikost, ali je ne prihvaća.
No, ovdje se ne radi samo drugim kulturama i identitetima, već o sve većem broju građana, pripadnika većinskog stanovništva, koji postaju žrtve iste logike tržišta i globalizacije.
Rastuća razlika između bogatih i siromašnih ne pogađa samo migrante ili manjine, već društvo u cjelini te urušava povjerenje u institucije, potiče osjećaj napuštenosti i hrani ekstremne ideologije. U takvom okruženju, mržnja postaje jeftina valuta, a multikulturalnost, umjesto da bude prostor susreta postaje krinka za sustav koji ne štiti nikoga osim vlastitog profita. U takvom modelu, bogatiji postaju još bogatiji, dok su siromašnima uskraćeni temeljni resursi za dostojanstven život. Isti taj model gleda i na migrante i na strane radnike isključivo kroz prizmu njihove ekonomske iskoristivosti.
S druge strane, političke elite često zatvaraju oči pred pred stvarnim problemima integracije i, krajnje bi bilo naivno vjerovati da oni koji oblikuju javne politike ne vide stvarne probleme integracije ili ne razumiju dugoročne posljedice društvene isključenosti. Upravo suprotno.
Jedan od glavnih razloga za takvo ponašanje jest izbjegavanje sukoba s krupnim kapitalom, koji ima izravnu korist od jeftine i slabo zaštićene radne snage. U takvim postavkama politika i biznis ulaze u prešutni savez. Drugim riječima, vlast se ne miješa u eksploataciju u zamjenu za „gospodarski rast“, stabilnost tržišta rada i podršku moćnih gospodarskih aktera. U hrvatskom kontekstu, opisani mehanizmi prepoznaju se i ovdje.
Zato neuspjeh multikulturalnosti nije samo politički i kulturni problem, već i duboko ekonomski. U ovakvim odnosima multikulturalnost je gubitnik.
Koje su posljedice nedosljednosti EU politika i profita?
Razjedinjeni pristupi EU i profit kao imperativ nose sa sobom ekonomske posljedice, ali i političke podjele. S ekonomskog stajališta stvara se nejednakost unutar država članica, gdje bogatije zemlje profitiraju, a siromašnije su zapostavljenije, što povećava društvene napetosti i otežava integraciju migranata, a dugoročno šteti gospodarskoj stabilnosti i rastu.
Ove podjele često se odražavaju na jačanje nacionalizma i euroskepticizma, jer građani zemalja koje se osjećaju zapostavljenima ili iskorištenima od strane bogatih država počinju sumnjati u solidarnost unutar Unije.
Desni ekstremizam raste, uglavnom kao odgovor na složene društvene, ekonomske i političke promjene, a ne kao izolirani fenomen. U mnogim zemljama radikalna desnica prelazi iz margine u središte političkog odlučivanja, što ima ozbiljne posljedice za društvenu koheziju. Neki od primjera su: Njemačka i uspon stranke AfD (Alternative für Deutschland), Francuska – radikalna desnica i Zemmour/Le Pen, Mađarska – autoritarna politika Viktora Orbána koja koristi protuimigrantsku propagandu kao ključni alat političkog opstanka, Poljska – desni populizam i zatvorenost prema migrantima, Švedska – porast kriminala u nekim migrantskim četvrtima potaknuo je rastuću podršku Švedskim demokratima, stranci krajnje desnice, Nizozemska- Uspon Geerta Wildersa i PVV-a .
Međutim, potrebno je razumijevati da je ekstremizam, prije svega izraz duboke unutarnje krize pojedinca i društva. Ljudi koji se okreću radikalnim ideologijama traže sigurnost i smisao u kaotičnom i nepravednom društvu, a ekstremizam im nudi čvrst okvir, makar po cijenu zatvorenosti i netolerancije. S druge strane svaka ekstremnost nije dobra, izaziva kod drugih također osjećaj straha i nesigurnosti, jer u svojoj rigidnosti ozbiljno narušava temeljne aspekte ljudske egzistencije te otvara pitanje – kako očuvati samu ljudskost.
Zato je obrušavanje EU na ovu posljedicu apsurdno, imajući u vidu da je sama dovela do toga, ali je i razumljivo, jer se ne želi suočiti sa vlastitim propustima i činjenicom da nema političku volju riješiti ekonomske uzroke.
Gdje je rješenje i je li uopće moguće s današnjom razinom svijesti??
Rješenje bi trebalo tražiti u uravnoteženosti između ekonomskih interesa i ljudskog dostojanstva. Hoće li se rastuće razlike, a posljedično i napetosti smanjiti kroz socijalnu politiku koju EU pokušava uozbiljiti kroz Akcijski plan, ostaje za vidjeti. Vodeći se iskustvom, sporošću EU, nedostatkom političke volje i interesima, otvara se prostor sumnji da će se pluralni ekonomski sustav, u kojem socijalna ekonomija ide uz bok javnog i kapitalističkog sektora, zaista zaživjeti. Imajući u vidu opsežnost i složenost akcijskog plana o socijalnoj ekonomiji, koji za sljedeće desetljeće namjerava u središte staviti “socijalnu i produktivnu Europu”, te naglasak koji je stavljen na zelenu i digitalnu transformaciju, zelenu i društveno odgovornu javnu nabavu, koja je još uvijek na razini neke ideje, postavlja se pitanje – radi li se, uistinu o tome da je za EU došlo vrijeme zajedničkog priznanja socijalne ekonomije, kao puta solidarnosti, socijalnog i pravednijeg interesa. Ili će ta pravednija, ekološka, ekonomska i društvena transformacija, pojačana kapacitetom socijalne ekonomije biti nastavak kapitalističkog neoliberalizma ili, metaforički rečeno kapitala obojenog u zeleno i digitalno.
Ako se nastavi, tada je i odgovor o razini političke svijesti jasan. Ista nije dovoljno razvijena, posebno ona svijest koja u širem smislu uključuje i emocionalnu i moralnu dimenziju, odnosno osjećaj odgovornosti, empatije i povezanosti s drugim ljudima i zajednicom.
Zaključno, dok teorija nudi viziju pluralističkog i solidarnog društva, u kojem su različitosti prihvaćene i poštovane, praksa pokazujekako su te vrijednosti, prije svega pod pritiskom ekonomskih interesa i političkih ideologija.
Kad praksa ne prati teoriju, društvene podjele postaju pravilo,. Kad ne postoji razumijevanje da multikulturanost nije spontana ni prirodna, već rezultat svjesnog truda i volje, multikulturalnost u Europi i svijetu ostaje gubitnik.
Baš kao u priči o dva cherokee vuka u kojoj preživi onaj kojeg hranimo.
Piše: Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
