U demokratskim društvima novinarstvo ima ključnu ulogu u oblikovanju javnog mišljenja, čuvanju transparentnosti vlasti te zaštiti temeljnih prava i sloboda građana. U središtu te uloge nalazi se ideja pluralizma, slobodnog izražavanja različitih mišljenja, ideologija i vrijednosnih stavova. Pluralizam podrazumijeva da mediji, svaki iz svog kuta, pridonose širem mozaiku javne rasprave. No što kada se ta raznolikost koristi kao paravan za politički aktivizam? Smije li se jedan svjetonazorski usmjeren medijski sadržaj, aktivističke prirode, predstavljati kao doprinos pluralizmu?
Načelno, odgovor bi morao biti negativan. Politički aktivizam nije isto što i pluralizam. Pravo na različito mišljenje i pravo na političku angažiranost ne bi se smjelo koristiti za zamagljivanje profesionalnih standarda novinarstva. Kada novinar ili medij koristi svoju poziciju kako bi sustavno promovirao jednu političku opciju, pritom se predstavljajući kao nepristran, dolazi do etiketirane manipulacije, a pluralizam postaje izgovor za skrivanje političke propagande.
Ova pojava nije nova, ali u digitalno doba postaje sve raširenija. U Hrvatskoj su mediji već desetljećima svrstani , neki otvoreno, neki prikriveno – na različite strane političkog spektra. Tako imamo portale i televizije koje se deklariraju kao “neovisni” ili “istraživački”, dok su zapravo platforme za jednu stranu političke borbe. Isto vrijedi i za javni servis, koji se prema političkoj klimi često pomiče udesno ili ulijevo, uz istovremeno pozivanje na profesionalne standarde i pluralizam sadržaja. No pluralizam ne znači kvotu tema, već kulturu argumentiranog i transparentnog predstavljanja različitih perspektiva.
Jasan primjer zloporabe tog principa dogodio se nedavno prilikom medijskog praćenja i najava koncerta Marka Perkovića Thompsona. Većina vodećih medija, od portala do televizija, izvještavala je o tom događaju izrazito neprofesionalno i jednostrano, stvarajući ozračje gotovo pa pred tragediju. Umjesto da obavještavaju javnost o događaju i njegovom kulturno-glazbenom značaju, mediji su se fokusirali na političke i ideološke napade, sugerirajući opasnost, nasilje i ekstremizam. Pritom su bezočno stigmatizirali više od pola milijuna Hrvata koji su pohodili koncert – građane koji su pjevali o ljubavi, vjeri i domovini, a ne o mržnji, kako su im to pokušali imputirati.
Takvo selektivno i iskrivljeno prikazivanje stvarnosti nema veze s pluralizmom. Riječ je o političkom aktivizmu pod plaštem novinarstva, kojemu nije cilj informirati, već oblikovati javnu percepciju u skladu s vlastitom ideološkom matricom. U tom procesu gubi se osnovno novinarsko načelo – poštivanje činjenica i dostojanstva čitatelja. Mediji su dužni izvještavati točno i uravnoteženo, osobito kada je riječ o događajima koji okupljaju toliki broj građana. No umjesto toga, mnogi su se odlučili za etiketiranje i demonizaciju, čime su zapravo izdali i vlastitu profesiju i javni interes.
Ipak, važno je naglasiti da nije problem ako medij ima stav. Postoje otvoreno lijevi, desni, konzervativni ili liberalni mediji u svim demokratskim državama. Ono što je važno jest transparentnost i poštenje prema čitatelju. Ako se politički stav jasno iskazuje – u kolumni, komentaru ili analizi – i ako mu se suprotstavlja alternativni pogled, tada možemo govoriti o pluralizmu. Problem nastaje kad se politička agenda maskira kao objektivno izvještavanje, kada se aktivizam skriva iza pseudoneutralnih termina poput “zaštita demokracije”, “borba protiv korupcije” ili “obrana nacionalnih interesa”.
Takav pristup urušava osnovne principe novinarstva. Novinar bi morao imati odgovornost prema činjenicama, a ne prema političkom cilju. U protivnom, više ne izvještava nego navija – i time šteti povjerenju koje publika ima u medije kao instituciju. Gubitak tog povjerenja u konačnici vodi u relativizaciju istine, gdje svaka činjenica postaje stvar interpretacije, a javna debata zamjenjuje se ideološkim rovovima.
Međutim, nije ni rješenje tražiti sterilno, “neutralno” novinarstvo bez stava. Takav ideal ne postoji. Svaki novinar u izboru teme, sugovornika i naslova već donosi vrijednosni sud. No to ne znači da smije zlorabiti svoju moć. Prava razlika između profesionalnog novinarstva i aktivizma nije u postojanju stava, nego u poštivanju etičkih normi: točnosti, uravnoteženosti, provjerljivosti i odgovornosti. Aktivizam ignorira protivnu stranu jer je vidi kao prepreku cilju. Novinarstvo je, naprotiv, dužno prikazati obje strane – pa i kad se s jednom ne slaže.
Odgovor na pitanje iz naslova – smije li se politički aktivizam u novinarstvu skrivati iza pluralizma – glasi: ne, ako novinarstvo želi zadržati svoj kredibilitet i ulogu u demokratskom društvu. Pluralizam nije štit iza kojeg se može sakriti ideološki aktivizam, već temelj koji zahtijeva otvorenost, ravnotežu i poštovanje različitosti. U vremenu kada su mediji pod pritiskom klikova, algoritama, vlasničkih interesa i političkih utjecaja, novinarska etika postaje važnija nego ikad. Transparentno razlikovanje između vijesti i komentara, pošten pristup prema svim sugovornicima, kao i volja da se čuju i nepopularni stavovi – sve su to znakovi zdravog pluralizma. Suprotno tome, kada se kroz “pluralizam” provodi samo jedna politička linija, uz sustavno isključivanje ili omalovažavanje drugačijih mišljenja, tada se više ne radi o novinarstvu, nego o propagandi.
Za društvo koje želi biti slobodno i demokratsko, mediji moraju biti više od sredstava borbe za političku prevlast. Oni moraju biti prostor razlike – ali i dijaloga. U tom smislu, pluralizam je ideal kojem treba težiti, ali ne kao oruđe političkog marketinga, već kao odgovorna praksa javnog komuniciranja. Samo tako novinarstvo ostaje vjerodostojno, a javnost informirana, a ne indoktrinirana.
redakcija
