Za percepciju možemo reći da je svojevrsna igra uma i što je nekome istina, drugome nije. Kao kad kažemo – svi bogati ljudi su loši. Nisu, naravno, jer ovakva konstatacija dolazi iz nedostatka uvida i činjenica.
Drugim riječima, percepcija je sve, ako je bazirana na činjenicama.
No, što se događa kad je nešto neopipljivo, kad razumiješ suštinu, ali to razumijevanje ne možeš potkrijepiti činjenicama, ili možeš, iznoseći ih, ali teško možeš reći- tu je uzrok i tu leži posljedica. Ako se, primjera radi ne složimo s narativom klimatskih promjena i medijskog izvještavanja, bit ćemo marginalizirani i etiketirani kao neznalice, i tada percepcija tolerancije i slobode mišljenja naglo utihne, a sve ono što se, u kontekstu ljudskih prava propagira, postane mehanizam isključivanja.
Otprilike je takva današnja globalna ideologija, koja je nametnula svoje vrijednosti i svoju istinu, i koja se pravi nevješta i glupa kada je dovedeš u korelaciju s određenim posljedicama. Kao da živimo u sustavu u kojem je nos Cyrano de Bergeraca prevelik da bi ga ignorirali, ali svi se ponašaju kao da ga nema, jer bi njegovo prepoznavanje značilo suočavanje s neugodnim posljedicama. Iako se ovdje radi o slikovitim prikazu, isti zapravo ilustrira koliko je teško prihvatiti neugodne istine.
U kontekstu navedenog, migracije i dolazak stranih radnika nisu iznimka, naprotiv, upravo je to prostor gdje se sudaraju stvarnost i njezino medijsko tumačenje, koje oblikuje javnu percepciju.
Uloga medija je ogromna u oblikovanju percepcije, a same emocije su od iznimne važnosti, jer mediji usmjeravaju osjetilnu percepciju i doprinose formiranju kolektivnih identiteta, vrijednosti i načina djelovanja. Izazivanjem emocija putem narativa, retorike, audiovizualnih ili drugih sredstava pozivaju i usmjeravaju javnost da razvija emocije određene vrste, intenziteta i trajanja. Problem nastaje kada većina bezuvjetno prihvaća medijsku poruku, ne propitujući što iza iste stoji. Naime, nerijetko svoja uvjerenja postavljamo na liniju onoga što vidimo i čujemo i što izvodimo iz medijskih poruka, i sve je zapravo u redu ako se usvaja pozitivnost, no kada počnemo usvajati negativnosti i krive vrijednosti, nastaje problem.
Ova bezuvjetnost u prihvaćanju poruka je otišla toliko daleko da se ponekad čini, da kad bi i sami mediji rekli – plasirali smo poruku koja nije vjerodostojna i koja nije u interesu javnosti, pažljivo se služeći odabirom riječi, isto bi bilo prihvaćeno, kao najnormalnije. Ili se ovakva izravnost i istina ne bi prihvatila jer je preočita, pa bi se tražili neki skriveni motivi. No, ne treba se više čuditi, jer današnji svijet je svijet privida, u kojem mediji velikim dijelom konstruiraju stvarnost, i s takve pozicije bilo je i za očekivati da ćemo udariti u ovakve pojave i da će put osvješćivanja biti neophodan.
Govorimo zapravo o svojevrsnoj demonstraciji moći medija, u kojoj javnost više ne vidi svoju ulogu, niti način kako se suprotstaviti, a što je, možda najgore, ni potrebu. Javnost je pasivna, s pasivnim promatranjem svijeta i pristaje na svaku manipulaciju kako bi i nadalje ostala u svojoj zoni komfora. Primjerice, u odnosu na migracije, mnogi ljudi prvo suosjećaju s ljudima koji bježe od ratova ili ekonomskih teškoća, ali protekom vremena počinju takvo stanje smatrati „normalnim” ili čak prijetećim. Taj proces pasivnosti i prihvaćanja nerijetko dolazi zbog nedostatka kritičkog odnosa prema medijskim porukama i manjka relevantnih kritičara koji bi osvijestili javnost o stvarnim razlozima i posljedicama migracija.
To su naprosto činjenice, kao što je činjenica da se kompleksne teme poput migracija nerijetko u medijima pojednostavljuju ili se svode na jedan uzrok ili jedno rješenje.
Jedan od, možda najvećih problema, kada govorimo o medijskom izvještavanju o migracijama i stranim radnicima je izostanak pozadine koja daje realniju sliku, te smanjuje mogućnost krive percepcije.
Ako primjera radi, gledamo emisiju o stranim radnicima, vidimo i čujemo od kuda dolaze, koji su razlozi dolaska, čujemo njihove osobne priče, mi tada učimo o njima. O tome kako se osjećaju, s kakvim preprekama se susreću i, u konačnici stvaramo, ne samo empatiju, već i potrebno razumijevanje, čime zapravo razbijamo predrasude i stereotipe. Rijetki primjeri ovakvih emisija upravo potvrđuju koliko je važan kvalitetan i dublji pristup ovoj temi.
Međutim, ono čemu javnost svjedoči je upravo izostanak pozadine i pojašnjenja u medijskom izvještavanju, koje se često svodi na crnu kroniku, u kojoj su migranti i strani radnici prikazani kao sigurnosna prijetnja, a domicilno stanovništvo kao stereotipno, puno predrasuda i ksenofobično.
S duge strane, postaje očigledno da je način izvještavanja opterećen selektivnim pristupom i dvostrukim standardima, pogotovo kad je riječ o incidentima i nasilju. U medijima, osobito onima bližim liberalnim opcijama, migrantsko nasilje se ublažava, dok se domaće nasilje prikazuje otvorenije ili senzacionalistički. Međutim, u desno orijentiranim portalima vidi se suprotnost, kroz koju incidenti migranata dobivaju široku i emotivno nabijenu pokrivenost, često s ciljem kritike migracijske politike i EU direktiva.
S ovako postavljenim stvarima, teško je sagledati stvarno stanje upravo zato jer nedostaje pozadina, ali i izbalansiranost.
Iz perspektive autorice, sve je očitija tendencija u medijskom prostoru da se napadi migranata tek šturo spominju, kako bi se izbjegla stigmatizacija. Navedeno se može dovesti u korelaciju sa snažnim utjecajem EU smjernica, nevladinih organizacija, koji zahtijevaju human pristup prema migrantima, što se često reflektira u tonovima izvještavanja. Incidenti se nerijetko kvalificiraju kao izolirani, bez šireg društvenog komentara, i bez poziva na promjene migracijske politike.
S druge strane kad netko iz domicilnog stanovništva počini nasilje, izazove neki incident, često se ide u detalje, koristi se dramatičnost i senzacionalizam, i na taj način gradi se percepcija kako je društvo duboko kontaminirano netolerancijom, te se počinje generalizirati.
Primjer iz 2023. godine, kada je migrant u Zagrebu nožem ozlijedio prolaznika, prošao je gotovo nezapaženo u nacionalnim medijima. Istodobno, istog mjeseca je incident u kojem je mladić s hrvatskim državljanstvom verbalno napao migrante u tramvaju bio naslovljen kao “simptom porasta ksenofobije”, popraćen komentarima stručnjaka i širim analizama društvenih trendova. U rujnu 2024. godine vijest da je nepoznati stranac seksualno napastovao dvije 11-godišnje djevojčice na Bilom brigu u Zadru, prošla je gotovo nezapaženo.
Ovakvi primjeri nisu u iznimka, već obrazac koji ne odgovara stvarnosti, nego je filtriran .Ovakav dijametralno suprotan pristup otvara i važno pitanje- zašto postoji strah od suočavanja s realnošću kada su migranti počinitelji incidenata? Je li šutnja o neugodnim činjenicama doista etičnija od njihova prikazivanja?
Vrijeme je da se hrvatski mediji, ali i šira javnost, suoče s vlastitim dvostrukim mjerilima. Filozofija nas uči da ne možemo biti pravedni ako nismo iskreni. A iskrenost počinje time da kažemo istinu, čak i kada je neugodna.
Ne radi se o tome da treba više „optuživati“ migrante, već o tome da ih treba prikazivati kao ljude sa svim njihovim složenostima, vrlinama i manama. Ne radi se o tome da se treba odreći humanosti, naprotiv, no humanost ne smije biti selektivna, a istina ne smije biti žrtva političke korektnosti.
Takva dinamika ne služi istini, već produbljuje podjele, jer kada se jedan problem ignorira, a drugi dramatizira, medijski prostor postaje oružje ideologije, a ne prostor za razumijevanje.
Sve navedeno zapravo više ni ne čudi, jer mediji su danas „oteti”, novinari neslobodni, a javnost se osjeća kao da je na tretmanu za ovce, dovoljnom za reanimaciju golog života.
Zamislite samo, koliko je težine u cenzuri, a posljedično i autoncenzuri koja je nevidljiva, usamljenička i kojoj je jedini svjedok tvoj dvojnik, rođen iz tvog vlastitog mozga koji te stalno opominje da ne napraviš neku ideološku glupost. I dok se tako boriš tvoj dvojnik se smije i skrši u tebi ono što i cenzura nije mogla. Onaj tko je pročitao D. Kiša i njegovu misao o autocenzuri, znat će i težinu istog.
Potreban je novi pristup, nova – stara hrabrost medija koji će migrante prestati doživljavati kao homogenu skupinu svetaca ili prijetnji. Hrabrost da se priznaju i dobri i loši primjeri – jer to je ljudska stvarnost. Isto vrijedi i za domaće počinitelje i dosljednost je ključ.
Međutim, postavlja se pitanje, je li uopće moguća medijska hrabrost u vremenu u kojem globalni narativi o migracijama dolaze u paketu s geopolitičkim interesima, strategijama EU institucija i imperativima nevladinog sektora.
Je li uopće moguća nova – stara sloboda, jer danas svatko stvara sliku o sebi, pa tako i mediji, i politika, i sama javnost. S obzirom na našu subjektivnost, koja je nerijetko odvojena od objektivnosti, činjeničnog i logičnog tumačenja, ta slika je nerijetko iskrivljenja i neminovno dovodi do stvaranja određene uloge i normi ponašanja, koje se reflektiraju na cjelokupno društvo. No svatko će reći da je u pravu, svatko će za svoje ciljeve i interese naći neko opravdanje, a samo rijetki će preuzeti odgovornost. U osnovi, sve izgleda kao da smo u dvoboju u kojem su oba suparnika u pravu.
Bilo bi naivno očekivati da će veliki mediji sutra naglo postati hrabri, istinoljubivi i neovisni, ali, ako povijest nešto pokazuje, tada je to hrabrost koja je uvijek bila u manjini. Poput veličanstvenog Cyrano de Bergeraca koji u razgovoru s drskim mladim plemićem Vicomte de Valvertom otkriva svoju moralnu i intelektualnu hrabrost koja razotkriva licemjere svog vremena:
Vicomte de Valvert: Gospodine, vaš nos… nos vam je prilično velik.
Cyrano de Bergerac: O, ne, mladi gospodine, previše jednostavno. Zašto gubiti priliku, može i ovako, zar ne? Moramo se malo i našaliti i sa dozom duhovitosti otkrivati ono što je sakriveno, no i danas je, ako ne i više, potrebna moralna i intelektualna hrabrost da se govori istina, ne iskrivljuje percepcija, da se razbija šutnja. Podcasti, blogovi, nezavisne platforme, autorski tekstovi, danas su uglavnom, metaforrički poput Cyranov nosa- mjesta otpora i šanse da izađemo iz ideoloških rovova kako bi gradili pravednije društvo za sve.
Piše Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el. medije
