Spremnost hrvatskih građana na multikulturalnost predstavlja uistinu kompleksno pitanje koje ovisi o nizu čimbenika, no samu činjenicu da postoji zabrinutost zbog sve većeg dolaska stranih radnika nitko ne smije relativizirati ili stavljati isključivo u kategoriju predrasuda, pa i ksenofobije, kako se često čuje u javnom diskursu. Ovakav pristup, krajnje pojednostavljen i nerazuman, negira samu ljudsku psihologiju, kao znanstvenu disciplinu, odnosno činjenicu da čovjek nije samo racionalno biće, već i emocionalno koje reagira na okruženje i energiju u tom okruženju.
Emocije su snažno povezane s identitetom jednog naroda, načinom kako reagiraju na okolinu i svijet oko sebe i svako zatiranje emocija kao nepoželjnih je suludo. Hrvatska je, primjera radi, nakon Domovinskog rata izgradila dio nacionalnog identiteta kroz emocionalno sjećanje. Hoćemo li tvrditi da to nije u redu?
Ovdje dolazimo do ključne kontradikcije suvremenog društva. Dok s jedne strane učimo djecu emocionalnoj pismenosti, prepoznavanju i razumijevanju vlastitih emocija i emocija drugih, s druge strane se u javnosti okomimo i diskreditiramo te iste emocije. Apsurd je to na najvišoj razini na kojem bi i sam A. Camus pozavidio.
Zato je važno razumijevati i jasno reći da je zabrinutost oko migracija i dolaska stranih radnika realna i razumljiva, te da svako relativiziranje ili negiranje ove emocije zanemaruje izazove koji su pred nama, a posljedično i donošenje optimalnih rješenja.
Kao što je važno i razumijevati da „priča”, kako će strani radnici uništiti domaće tržište rada, jednostavno ne pije vodu, ili je previše pojednostavljena zbog izostanka šireg konteksta, što će biti pojašnjeno u nastavku teksta.
S obzirom da dolazak stranih radnika nije samo ekonomsko i političko pitanje, već i duboko sociološko, isto sa sobom nosi izazove i pritiske koji se reflektiraju na svakodnevni život ljudi i društvenu stabilnost.
Gospodarski i socijalni pritisci su stvarni i predstavljaju ozbiljne izazove, jer dolazak velikog broja stranih radnika nije samo percepcija koja se u javnosti stvara, već i prijetnja konkurentnosti domaćim radnicima, težem nalaženju poslova, manjim plaćama i lošijim uvjetima rada. Sama činjenica da domaći radnici ne žele raditi određene poslove ne mijenja ovu činjenicu, već ukazuje na dublji problem društva.
Donosimo neka mišljenja građana koja potvrđuju navedeno („Socijalna integracija i percepcije lokalne populacije o tražiteljima azila i izbjeglicama: slučaj zagrebačkog naselja Dugave.”):
„Imam primjer iz poduzeća gdje poslovnom migracijom mi dovodimo ljude koji rade za puno manje novaca, iako je to kapitalizam kao takav, naši ljudi su prisiljeni odseliti se iz Hrvatske, gdje isto rade za male novce. Znači nismo ništa dobili s tim, jedino što smo dobili je puno stranih radnika koji se jednostavno zbog svojih kulturno-vjerskih obilježja ne mogu prilagoditi životu u Hrvatskoj. To viđam već, evo dvije godine, jer radim s takvim ljudima!“
„Mislim da je to loše za nas zato što sve to što oni rade mogli bi raditi i naši ljudi kada bi se omogućila malo bolja primanja nego sada i kada bi se omogućili bolji uvjeti.“
„Podvojenog sam mišljenja, s jedne strane mi je u redu da dolaze strani radnici ako nedostaje domaće radne snage, ali s druge strane mi se ne sviđa jer smatram da se na ovakav način smanjuje cijena rada i da će poslodavci prije zaposliti stranog radnika koji je pristao raditi za puno manju plaću nego što bi naš čovjek.“
Drugim riječima, iako se radi o manjem uzorku ispitanika, potvrđuje se da pritisci na domaće radnike postoje, te da je sama percepcija javnosti opravdana, kada se govori o zapošljavanju stranih radnika zbog niže cijene rada. Ovakav modus operandi nije neočekivan, nije ni neshvatljiv, jer ide uz sam bok kapitalizma i neoliberalizma, međutim nije dobar i ukazuje na potrebu temeljite promjene politike rada, kako bi se povećala konkurentnost domaće radne snage, a posljedično i motiviralo poslodavce na drugačiji pristup.
Činjenica da mladi odlaze jer su za iste poslove bolje plaćeni vani, da vani mogu osigurati radna prava, poštovanje i dostojanstvo koje pripada čovjeku, nije dobra, ni razumu prihvatljiva, posebno kada govorimo o budućnosti, a i otvara pitanje – zar smo uistinu toliki neprijatelji sami sebi. Mogli bi ovo pitanje provući kroz povijest i filozofiju čovječanstva, kako bi se pokazalo ispravnim, no to nije jamstvo potrebnih primjena. Međutim, istina u svom apsolutnom značenju koja govori da se sustav uništava kad gubi čovjeka nije danas poželjna, ni dobrodošla.
Identitetski pritisci, uz gospodarske i socijalne također postaju ozbiljan izazov, jer dolazak velikog broja stranih radnika može biti shvaćen kao prijetnja nacionalnom identitetu i kulturnoj homogenizaciji. U svijetu koji se brzo mijenja, gdje migracije i globalizacija nameću nova pitanja o tome tko smo i što nas čini, osjećaj da se gubi “tlo pod nogama” postaje stvaran izazov.
Međutim, postavlja se pitanje – je li ovaj strah opravdan i gdje leži prava prijetnja identitetu?
Ako se referiramo na povijest, zabrinutost je opravdana, jer mnogi narodi su kroz povijest nestajali zbog asimilacije, kolonizacije, ratova i drugih vanjskih pritisaka i taj nestanak nije bio samo politički i teritorijalni gubitak, već i kulturni gubitak sa dugoročnim posljedicama za čitavu ljudsku povijest.
Međutim, narativ koji se danas pojavljuje u javnosti, kako dolazak stranih radnika automatski ugrožava identitet, pojednostavljuje i iskrivljuje složene društvene procese. Takav pogled zanemaruje inteligenciju čovjeka i njegovu sposobnost prilagodbe i učenja iz iskustva. Osim toga, takvi stavovi počivaju na kratkoročnim procjenama i strahovima, bez dublje analize, te na uvjerenju kako manje države imaju slabiju otpornost nositi se s izazovima modernog svijeta. Postavka – slabija otpornost manjih država u osnovi nije točna i potrebno ju je u javnosti osvijestiti, kako bi se omekšala struktura tzv. zapadnog poimanja svijeta.
Drugim riječima, strah je opravdan, međutim prava prijetnja identitetu ne leži u prisutnosti stranaca, već u dugogodišnjoj demografskoj pasivnosti, odlasku mladih i nedostatku vizije kako očuvati nacionalni identitet, u kontekstu globalnih promjena.
Jedan od najvećih problema s kojim se Hrvatska suočava, u odnosu na mnoge zapadne zemlje je odlazak visokoobrazovanih mladih ljudi u inozemstvo. Za razliku od mnogih zapadnih zemalja, poput Švedske, Njemačke, Nizozemske, SAD-a koje privlače koru svoje politike visokoobrazovane nudeći im povoljne uvjete za rad i dobro razvijene sustave obrazovanja i zapošljavanja kako bi ostali u zemlji i na taj način postali aktivni akteri u oblikovanju njenog kulturnog i ekonomskog identiteta, u Hrvatskoj se to ne događa, barem ne u potrebnoj mjeri.
Jesu li oni pametniji od nas? Nisu, naravno, već imaju odgovornost, svijest i savjest o potrebi drugoga, u ovom slučaju o potrebi mladih da dobiju prilike i perspektivu za ostanak i razvoj.
Mladi ljudi, kad odlaze iz zemlje, sa sobom odnose i svoj potencijal, svoje ideje i znanje i ulijevaju ih u tuđi sustav umjesto u svoj. Dopuštanjem ovakvog modela, ne gubi se samo intelektualni kapacitet, već, protekom vremena i kulturni identitet, tradicija i jezik. Ovdje treba napraviti diferencijaciju između onih koji odlaze kako bi se usavršili, proširili horizonte i vratili, od onih koji čine većinu i koji odlaze zbog nezadovoljstva, jer im vlastiti dom postaje težak. Tada ne odlazi samo većina, tada odlazi i dio naše zajedničke budućnosti.
Taj odlazak nije samo rezultat okolnosti, već i razine svijesti mladih ljudi koji više ne žele podnositi neuređen sustav, nedostatak prilika i nepravdu. Današnje generacije, za razliku od nekadašnjih, nisu pasivne i ne prihvaćaju kompromise ili kozmetičke promjene, već zahtijevaju svoja osobna prava, transparentnost, ravnopravnost i bolju kvalitetu života. Na ovu činjenicu politika ne reagira ili reagira zastarjelim pristupom, ne želeći prije svega razumjeti ove promjene i posljedično marginalizira mlade ljude.
Ako Hrvatska ne bude ambiciozno i dugoročno razvijala demografsku politiku, razumijevala današnju percepciju mladih ljudi, ozbiljno riskira dugoročni opstanak funkcionalne nacije, jer ljudi iz različitih kultura došli su kako bi sebi i svojim obiteljima osigurali bolji život. Radi se o heterogenoj skupini, kojima je po pokazateljima zajedničko poboljšanje kvalitete života u Hrvatskoj te namjera da dovedu svoje obitelji (80% njih smatra da im se kvaliteta života u Hrvatskoj značajno poboljšala, 55% stranih radnika namjerava dovesti svoje obitelji u Hrvatsku).
Prema podacima Hrvatske udruge poslodavaca, tijekom 2024. u Hrvatskoj radi više od 200.000 stranih radnika, dok se procjenjuje da bi do 2030. taj broj mogao narasti na gotovo pola milijuna. Ako se taj trend nastavi, svaki četvrti radnik u Hrvatskoj mogao bi biti stranac. Uz postojeće demografske trendove – smanjenje nataliteta, iseljavanje mladih, posebno visokoobrazovanih i starenje populacije – ovakve brojke značajno mijenjaju društvenu strukturu Hrvatske.
Kako bi preokrenula negativne trendove, Hrvatska je krenula intenzivnije provoditi mjere za demografsku revitalizaciju i zaustavljanje pada broja stanovnika, poticanja ostanka mladih, povratka iseljenika, no hoće li se mjere u konačnici pokazati učinkovite, odnosno hoće li se uskladiti uvoz radne snage s dugoročnim demografskim ciljevima, vrijeme će pokazati.
Ostaje činjenica da uvoz može biti privremeni odgovor na manjak radne snage, ali ne smije biti zamjena za dugoročne demografske mjere.
Nedostatak transparentnosti i jasnoće oko migracija i dolaska sve većeg broja stranih radnika također izaziva nesigurnost među građanima i dodatno produbljuje nepovjerenje prema politici i institucijama. Kad izostane transparentnost i jasnoća, izostane i povjerenje, stvara se osjećaj nemoći kod pojedinca, otvara se mogućnost podjela i konflikta i gubi se jasan orijentir smjera u kojem idemo. Ovo nije nikakva nepoznanica ili nešto što se veže za moderno doba, već se proteže kroz povijest i filozofiju, pa kad smo već na tom tragu, prema Hannah Arendt, politička moć postoji samo tamo gdje postoji javni prostor dijaloga i jasnoće; kad taj prostor iščezne, moć se pretvara u dominaciju i izaziva otuđenje.
Zaključno, demografska slika Hrvatske snažno se mijenja, a tržište rada postaje jedno od ključnih generatora tih promjena. Uvoz strane radne snage, kao nužan odgovor na kronični nedostatak domaćih radnika otvorio je niz važnih društvenih i identitetskih pitanja koja se više ne mogu ignorirati. Hrvatska, koja je još do jučer bila zemlja iseljavanja sve više postaje zemlja useljavanja, s dinamičnijom i kulturno raznolikijom populacijom.
Ova tranzicija se ne događa bez posljedica. Osjećaj nesigurnosti, pritisci na radne uvjete, zabrinutost od gubitka nacionalnog identiteta svakodnevno oblikuju percepcije građana. No, ključno je razumjeti da ovi neugodni emocionalni doživljaji od „nestanka hrvatske nacije“ ne proizlaze isključivo iz dolaska stranih radnika, već, prije svega iz izostanka dugoročne demografske strategije.
Demografska revitalizacija mora postati prioritet svih javnih politika, jer bez ljudi, bez mladih, obitelji i održive populacije nema dugoročno ni gospodarskog rasta, ni očuvanja identiteta, ni društvene stabilnosti. Ako Hrvatska ne reagira na ove izazove, mogla bi se naći u situaciji u kojoj će se nacionalni identitet suočiti s ozbiljnom prijetnjom – ne kroz izravne prijetnje iz inozemstva, nego kroz unutarnje procese koji slabe kulturnu koheziju i demografsku stabilnost.
Ono duboko, ljudsko pitanje koje dira u samu srž identiteta i koje smo postavili – zar smo uistinu toliki neprijatelji sami sebi – ne skriva samo zabrinutost i tugu, već i poziv na buđenje, jasnoću i odgovornost prema drugima, posebno kada govorimo o politici. Sve ostalo, neće biti dobro.
Piše: Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el. medije
