Nerijetko je čovječanstvo kroz povijest zatvaralo oči pred određenim upozorenjima, sve dok ta upozorenja nisu postala stvarnost sa dalekosežnim posljedicama. Razlog možemo tražiti u ljudskoj percepciji prolaznosti, psihi koja ne voli suočavanje sa istinom, preispitivanju i spremnosti na promjenu. Međutim, upravo to ignoriranje, ta opasna vjera u efemernost često je prethodila velikim tragedijama i krizama koje su oblikovale svijet.
Tako nam je svima, manje – više poznato kako se u Francuskoj godinama upozoravalo na nefunkcioniranje sustava integracije, kroz koji su strani radnici, uglavnom iz sjevernoafričkih zemalja i drugih bivših francuskih kolonija često izloženi diskriminaciji, lošim uvjetima rada i socijalnoj isključenosti, što je, na kraju dovelo do stvaranja getoiziranih zajednica.
Brojna upozorenja, u kontekstu odnosa prema stranim radnicima postojala su i u Njemačkoj. Sjetimo se termina „Gastarbeiter”, kada su 60-tih, godina prošlog stoljeća milijuni radnika iz Turske, bivše Jugoslavije, Italije i kasnije drugih zemalja dolazili raditi u Njemačku i koji se nisu promatrali kao budući građani, već kao privremena radna snaga. Sustav je dugo odbijao integraciju, što je stvorilo paralelne zajednice, osjećaj odvojenosti i manjak pripadnosti.
Tu je primjer i Švedske, koja je godinama bila ponosna na svoj image otvorene i humane zemlje, no nije slušala vlastite stručnjake koji su upozoravali da ni najplemenitije namjere ne znače automatsku integraciju. Danas Švedska priznaje da su neka predgrađa de facto getoizirana, da uspjeh često ovisi o poštanskom broju, i da je zatvaranje očiju pred tim problemima bila povijesna pogreška.
Naravno, tu je i primjer Velike Britanije koja se smatra multikultaralnom, međutim desetljećima su postojala brojna i vrlo konkretna upozorenja da će ignoriranje problema integracije, rasne diskriminacije i klasne isključenosti dovesti do društvenih napetosti, getoizacije i sukoba. Ta su upozorenja dolazila od stručnjaka, zajednica, ali su često bila ignorirana ili umanjena, što je tipičan primjer „zatvaranja očiju“ pred ozbiljnim društvenim problemima.
Ovakvi razlozi zanemarivanja upozorenja su višestruki, od globalnog političkog pritiska, nedostatka zajedničke strategije EU, do izostanka političke volje, no isti zasigurno leže i u kolonijalnom mentalitetu, posebno u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Jedna i druga zemlja prihvatili su ideju da imaju misiju u civiliziranju drugih naroda, što je kroz generacije ostavilo dubok trag na mentalitet tih građana. Taj kolonijalni mentalitet opstaje i danas te pokazuje osjećaj superiornosti nad drugima, a strani radnici, iako nužni, nastavljaju živjeti u sjeni sustava koji ih koristi, ali ne priznaje. Ono što, s druge strane Švedska pokazuje je da kolonijalni pogled ne ovisi nužno o kolonijama, već o kulturološkoj percepciji vlastite nadmoći i pozicije u svijetu.
U svi tim zemljama upozorenja o lošoj integracijskoj politici bila su zanemarena i dovela su do getoizacije, socijalne i ekonomske isključenosti te ograničenih mogućnosti za mobilnost i polarizacije društva.
Nešto što zasigurno ne želimo u Hrvatskoj u kojoj postoje određena upozorenja, iako opseg i dubina rizika od moguće getoizacije još nisu sustavno istraženi, upozorenja se ne bi trebala zanemarivati, jer u suprotnom riskiramo stvaranje problema koje će biti sve teže riješiti u budućnosti. S druge strane, upozorenja ne treba tumačiti samo kao prijetnju sigurnosti ili ekonomskom prosperitetu, već i kao poziv na razumijevanje i provođenje učinkovitih integracijskih politika.
Da na potencijalne probleme treba reagirati pokazivala su i brojna upozorenja o sustavnoj isključenosti, diskriminaciji i getoizaciji Roma. I u Nacionalnoj strategiji za uključivanje je Roma 2013.–2020. jasno se navodi da Romi žive u prostorno izoliranim naseljima, siromaštvu i često bez osnovne infrastrukture te sa postoji i diskriminacija u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu i pristupu stanovanju. Ta upozorenja u konačnosti su imala i ključnu ulogu u pokretanju i oblikovanju politika uključivanja jer su podigla svijest o problemima, mobilizirala političku volju i oblikovala politike. Imajući u vidu da su romska naselja često fizički odvojena od ostatka naselja, sa slabim uvjetima života, manjkom infrastrukture i društvene uključenosti, mogli bi reći da se radi o getoizaciji, međutim, potrebno je je razlikovati klasičnu getoizaciju od specifičnog oblika getoizacije, odnosno prostorne segregacije koja je manje formalizirana i u kojoj su romska naselja fizički odvojena, ali nisu zatvorena već se radi uglavnom o rubnim, zapuštenim dijelovima gradova i sela, ili čak improviziranim i neformalnim naseljima.
U kontekstu novog Zakona o upravljanju zgradama, demograf Tado Jurić upozorava na potencijalne posljedice ovog zakona, koji bi mogao gurnuti strane radnike na periferije gradova. Prema njegovim riječima, kvartovi poput Lučkog ili Dubrave, kao i okolna naselja u Zagrebu, lako bi mogli postati mjesta getoizacije, što bi predstavljalo najveću prijetnju za integraciju tih radnika.
Slično upozorenje dolazi i od gradonačelnika Dugog Sela, koji ističe da bi novo rješenje moglo usmjeriti strane radnike iz gradskih središta prema predgrađima i manjim naseljima oko velikih gradova. Naime, budući da se ne propisuju nikakvi uvjeti za smještaj radnika u privatnim kućama, ovo bi moglo dovesti do stvaranja izoliranih zajednica. Gradonačelnik također naglašava da je u Hrvatskoj prisutan netransparentan uvoz radne snage, bez ikakvih zahtjeva vezanih uz poznavanje hrvatskog jezika, kvalifikacije ili zdravstvene preglede. “Ako se sada u manje sredine oko Zagreba smjesti 20 ili 30 tisuća stranaca, bez da se vodi briga o njihovoj integraciji, sasvim je sigurno da će se teško objasniti što se događa lokalnim stanovnicima”, zaključuje gradonačelnik, uvjeren da bi takav proces doveo do porasta ksenofobije i socijalnih tenzija.
Strani radnici u Hrvatskoj često borave u odvojenim smještajima koje im osiguravaju poslodavci, a ti smještaji su često smješteni na periferiji i udaljeni od lokalnih zajednica. Mnoge tvrtke organiziraju kolektivni smještaj za radnike, poput kontejnerskih naselja, prenoćišta ili zajedničkih stanova. Ovakvi uvjeti mogu dovesti do socijalne izolacije, jer radnici žive u odvojenosti, bez dovoljno svakodnevnog kontakta s domaćim stanovništvom. Međutim, tu treba naglasiti da smještanje na periferiju stranih radnika nije samo po sebi problem jer mnoga mjesta imaju sve potrebno za život, već problem nastaje kada se koristi za “guranje” neželjenih grupa van centra društva, bez osiguravanja jednakih prilika, infrastrukture i društvene integracije. Tada periferija postaje prostor isključenja, a ne izbor. Osim toga, strani radnici često rade u sektorima s niskim plaćama i teškim uvjetima, gdje su radne zajednice često zatvorene i izolirane od šire društvene zajednice. Takvi uvjeti potiču proces getoizacije jer radnici ostaju povezani uglavnom sa svojim poslodavcem i kolegama iz iste nacionalnosti. Iako je prirodno da se strani radnici povezuju unutar vlastitih etničkih ili nacionalnih skupina, ta povezanost, ako ostane izolirana od šire zajednice, može dovesti do smanjenog integriranja u lokalno društvo, čime se povećava rizik od getoizacije.
Prema istraživanju Instituta za istraživanje migracija, provedeno na uzorku od 400 stranih radnika iz Filipina, Nepala, Indije, Bangladeša, Egipta, Sirije, Iraka, Pakistana, Šri Lanke, Kine i Ugande, pojavljuje se dodatni problem koji bi mogao dovesti do getoizacije – više od polovice radnika planira dovesti svoje obitelji. S obzirom na to da će živjeti s malim ili skromnim plaćama, mnogi će se nastaniti na periferijama gradova, što stvara uvjete za moguću getoizaciju, slično onome što se već događa u zapadnim zemljama. Kada strani radnici dovedu svoje obitelji, njihova prisutnost u zemlji prestaje biti samo privremena, a postaju dugoročniji, pa čak i potencijalno stalni članovi zajednice. Ovaj proces nosi s sobom kako pozitivne, tako i izazovne aspekte – ključni rizik ostaje povećana getoizacija, koja se može spriječiti jedino ako se migracija i integracija pažljivo i odgovorno upravljaju.
Ako govorimo o procjeni rizika, rizik getoizacije u Hrvatskoj postoji, ali još uvijek nije dubinski izražen, kao u nekim velikim europskim zemljama s višegodišnjom tradicijom migracija.
Iako u Hrvatskoj, getoizacija u klasičnom smislu nije izražena, kao u nekim zapadnoeuropskim zemljama u kojima postoje getoizirani kvartovi, koji su simbol paralelnog društva i u kojima su nerijetko povećane tenzije s policijom, prosvjedi i nemiri, ipak postoje određena upozorenja na koje treba obratiti pažnju, posebno imajući u vidu da će broj stranih radnika rasti.
Ako Hrvatska želi razviti učinkovitu integracijsku politiku i izgraditi model koji će smanjiti rizik od getoizacije, a istovremeno zaštititi svoje stanovništvo, bit će nužno pronaći ravnotežu između otvorenosti prema stranim radnicima i očuvanja interesa domaćih radnika. Liberalizacija uvoza radne snage događa se na štetu lokalnih radnika, jer su poslodavci u mnogim slučajevima pribjegli ovoj metodi kako bi smanjili troškove rada. Kako bi se spriječili negativni učinci ovog trenda, Hrvatska mora pronaći optimalna rješenja koja omogućuju integraciju radne snage, a da istovremeno ne ugrožavaju socijalnu koheziju i radnu tržište.
Nalazi li se rješenje u uvođenju uvoznih kvota kao službene mjere koja znači ograničavanje mogućnosti da poslodavac snižava cijenu rada, računajući s radnom snagom iz trećih zemalja, ili se rješenje nalazi u usporavanju tempa uvoza stranih radnika, ostaje za vidjeti, jer i jedna i druga mjera sa sobom nose i moguće posljedice. Naime, uvozne kvote, ali i usporavanje tempa mogu otežati popunjavanje određenih radnih mjesta, posebice u sektorima gdje domaća radna snaga nije dostupna ili nije zainteresirana za određene poslove, što posljedično može usporiti gospodarski rast i povećati troškove poslovanja te rezultirati povećanjem cijena usluga i proizvoda. S druge strane, obje mjere mogu dati društvu više vremena za kvalitetnu integraciju stranih radnika, što je ključno za očuvanje društvene kohezije i sprječavanje socijalnih napetosti. Međutim, ako se želi kvalitetna integracija treba imati na umu da je apsorpcijski kapacitet jednog društva oko 10 posto, a Hrvatska je već sada iznad tog broja. ( Tado Jurić)
Rješenje, najvjerojatnije leži u kombinaciji obje strategije, no ključno je promišljeno balansirati između ekonomskih potreba i društvenih mogućnosti integracije, kako bi se spriječile dugoročne društvene i ekonomske posljedice.
Piše: Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
