U intervjuu s novinarom, publicistom i političkim komentatorom Markom Ljubićem, isti se osvrnuo na migracijske procese, koji su danas među najvažnijim globalnim pitanjima i koji imaju snažan utjecaj na društvenu i ekonomsku stvarnost. Jedan od ključnih elemenata migracijskih procesa u Hrvatskoj posljednjih godina je dolazak stranih radnika, koji su sve prisutniji na hrvatskom tržištu rada, a Hrvatska je sve više ovisna o njima.
– Ne možete vi biti veći prijatelj strancu, nego svome čovjeku, niti mu možete zajamčiti ono što niste u stanju zajamčiti svome čovjeku, a kad ste država – morali bi i jednima i drugima. Srozavanjem društvenih standarda mi se dovodimo u poziciju da budemo zanimljivi samo lošim ili sumnjivim “investitorima”, ali i najnižem kulturološkom i kvalifikacijskom sloju migranata. Jednako, kako nam u velikoj većini godinama iz zemlje odlaze ljudi koji nose razvojni potencijal i koji se ne boje konkurencije, a ostaju oni koji se lakše prilagođavaju svojevrsnom neredu, mutežu, padu standarda i ukupne konkurentnosti na svim područjima. Takvi će nam i dolaziti. To je krug iz kojega nema uspješnog i, što je najvažnije, konkurentnog izlaska. Bojim se da se Hrvatska već neko vrijeme nalazi u toj centrifugi.” , kaže, između ostalog Ljubić.
O tome kako smo, od iseljeničke zemlje postali useljenička nacija kulturno raznolikija, o procjenama prema kojima bi broj stranih radnika u Hrvatskoj do 2030. mogao doseći pola milijuna, o pitanju je li zabrinutost građana zbog dolaska stranih radnika opravdana, o tome gdje stvarno leži prava prijetnja nacionalnom i kulturnom identitetu, o multikulturalnosti te ostalim pitanjima, pročitajte u nastavku intervjua, gdje Ljubić iznosi svoje stavove i analize o ovoj osjetljivoj temi koja oblikuje budućnost Hrvatske.
Kako komentirate migracijske procese kojima svjedočimo, posebno organizirane migracije koje zadovoljavaju potrebe poslodavaca?
–Hajdemo prvo demistificirati pojam “potrebe poslodavaca”, kojim europske službene politike već desetljećima obrazlažu prilično nekontrolirani priliv ljudi iz tzv. trećih zemalja, a pogotovo se to kao opravdanje koristilo na vrhuncu vala ilegalnih migracija u jeku rata u Siriji. Puno toga je tu nelogično i netočno, u očitoj suprotnosti. Najmanje su ti migracijski procesi motivirani i usmjereni voljom i potrebama famoznih poslodavaca.Recimo, kakve veze tržište rada ima s ilegalnim migracijama? Nema nikakve !
Tržišta rada su uređena kao i sva tržišta pravilima koja donose države, a u ovom slučaju ispada da su države donosile pravila, ili bolje rečeno odricale se svoje regulatorne nadležnosti i odgovornosti, kako bi izazvale efekt negacije samih sebe.Jer, što znači pojam ilegalne migracije? Upravo to. Negaciju i nepoštivanje država, odnosno međunarodnog poretka koji počiva, koji jedino može počivati, na autoritetu i nezamjenjivosti država.
Činjenica jest da su, prvenstveno kolonijalne sile, UK, Francuska, Nizozemska, zatim ratom razorena Njemačka i Austrija, nešto manje Španjolska i Portugal, svoj razvoj nakon Drugog svjetskog rata jednim dijelom temeljile na privlačenju ljudi iz bivših kolonija, kako obrazovanih ljudi, tako i onih za poslove najniže razine složenosti i potrebnih znanja. Ta vizija je mogla imati logiku isplativosti, iako je nosila sobom niz opasnosti, koje se na prvi pogled nisu mogle ili nisu htjele ozbiljno predvidjeti. Europi je nakon toga rata trebao zamah, dobila ga je američkim sigurnosnim kišobranom, u dobroj mjeri i novcima, te u jeftinoj radnoj snazi. Međutim, već sedamdesetih godina prošlog stoljeća se taj proces otimao kontroli i daleko prerastao kretanja na tržištu radne snage poprimajući dimenzije specifičnog društvenog fenomena. Bilo je nelogično pratiti selidbu tehnologije i proizvodnje iz Europe i sa Zapada u nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju, a istodobno pojačane migracije i priliv goleme mase ljudi obrazlagati potrebama tržišta.
Iako se negativni demografski procesi u pravilu koriste kao neka vrsta uzroka tih migracija, puno toga govori da je demografski trend posljedica tih procesa. Ozbiljnije analize u zemljama najviše izloženim prilivu ljudi iz trećeg svijeta jasno pokazuju da u najvećoj mjeri te ljude nije motiviralo tržište rada, nego socijalni europski poredak koji je neodrživ u današnjoj globalnoj konkurenciji. Podaci o troškovima zemalja na zbrinjavanje useljenika iz tzv. trećeg svijeta su se desetljećima skrivali od javnosti ili predstavljali potpuno suprotnim, naravno namjerno. Podatke o tome je u svojoj knjizi ” Čudna smrt Europe” iznio britanski publicist Douglas Murrey, sa zastrašujućim troškovima UK, iako se godinama javnosti predstavljalo suprotno.
Hrvatska, koja je do nedavno bila zemlja iseljavanja i relativne etničke homogenosti, sada postaje zemlja useljavanja s dinamičnijom i kulturno raznolikijom populacijom. Što mislite o predviđanjima da bi broj stranih radnika do 2030. mogao doseći pola milijuna, odnosno svaki četvrti radnik bi mogao biti stranac?
– Pogrešan je fokus na broju stranih radnika. Koliko će ljudi iz trećih zemalja biti sutra u Hrvatskoj, nije u potpunosti nebitno za razvoj Hrvatske, hrvatskog društva i u konačnici hrvatskog naroda, ali od deset bitnih elemenata za projekciju Hrvatske, vjerojatno bi broj stranih radnika bio na zadnjem mjestu, kad bi se imala jasna vizija djelovanja države isključivo u funkciji razvoja hrvatskog naroda. Nama može biti nevjerojatan problem sto tisuća stranaca, a može nam biti blagoslov deset milijuna stranaca.
Od čega to ovisi?
Od kvalitete, funkcionalnosti i međunarodne prepoznatljivosti tih vrijednosti države. Samo od toga. Nitko tko ima iznimno uređenu državu na sliku i priliku svoga naroda, a govorim o etničkom hrvatskom narodu koji je devedeset postotna kralježnica hrvatske nacije, se ne treba bojati stranaca, koji dolaze raditi u njegovu zemlju, na korist sebi i tome narodu. Problem nastaje kad vi ne znate sami što hoćete, kad nemate jasnu viziju, jasne i jednostavne a nekompromitirane zakone i institucije, pa se u tom slučaju nekontrolirano i stihijsko useljenje mase ljudi pojavljuje kao nesavladiv problem, vrh ledene sante koja inače razara već postojeće društvo i potiče iseljavanje autohtonih pripadnika. Ne možete vi biti veći prijatelj strancu, nego svome čovjeku, niti mu možete zajamčiti ono što niste u stanju zajamčiti svome čovjeku, a kad ste država – morali bi i jednima i drugima. Srozavanjem društvenih standarda mi se dovodimo u poziciju da budemo zanimljivi samo lošim ili sumnjivim “investitorima, ali i najnižem kulturološkom i kvalifikacijskom sloju migranata. Jednako kako nam u velikoj većini godinama iz zemlje odlaze ljudi koji nose razvojni potencijal i koji se ne boje konkurencije, a ostaju oni koji se lakše prilagođavaju svojevrsnom neredu, mutežu, padu standarda i ukupne konkurentnosti na svim područjima. Takvi će nam i dolaziti. To je krug iz kojega nema uspješnog i, što je najvažnije, konkurentnog izlaska. Bojim se da se Hrvatska već neko vrijeme nalazi u toj centrifugi.
Kako će se to odraziti na etničku homogenizaciju hrvatskog naroda?
Hrvatsku etničku integraciju i homogenizaciju u samim ustavnim temeljima i formalno-političkim usmjerenjem države razara država. Od stranaca u Hrvatskoj, to ne ovisi puno., kaže Ljubić
Ono što se, također primjećuje su različiti podaci o broju stranih radnika u Hrvatskoj, što otvara pitanje vjerodostojnosti podataka, ali i prostor sumnji da je zapravo više stranih radnika nego što to pokazuju službeni podaci. Kako to komentirate?
Upravo o tome smo govorili. Vjerodostojnosti podataka i informacija ne može biti u neuređenoj i nefunkcionalnoj državi. Mi smo naslijedili 1990. godine iznimno složen i nefunkcionalan poredak, koji je stvaran za nadzor i kontrolu drištvenih procesa umjesto za poticanje razvoja. Govorim o složenom poretku uprave, automatski skupom i nekonkurentnom, koji nuẓ̌no opterećuje hrvatski proizvod, iscrpljuje esenciju stvaralaštva, obezvrijeđuje rad i uruŝava opći potencijal naroda. Umjesto da taj model radikalno pojednostavimo, on se dodatno širio i usložnjavao, čemu je silno doprinio i sličan proces u EU. Kontrola društva počiva na fabriciranju obrazloženja, vrlo, vrlo često na prikrivanju informacija i na čistim lažima. Otud kaos u tim javnim podacima. I, dobro ste rekli, to nužno potiče sumnje, sumnje generiraju nesigurnost i strah, a samo je jedan korak između straha i mržnje, odnosno od ozbiljnijih nereda. U to se možemo uvjeriti površnom retrospektivom događaja u nizu EU zemalja tijekom prošlog desetljeća. Lako se ljude i njihov strah, ljutnju i čak razloge za vlastite neuspjehe usmjeri, umjesto na državu i vlast, na traženje dubinskih uzroka i riješenja problema na najslabijega, a to su u principu onda stranci. Nije Hrvatskoj ništa kriv dečko iz Indije, s Filipina ili iz Nepala koji je tu došao, nerijetko zalažući sve što ima i budućnost svoje obitelji, na poziv neke nesolidne i slatkorječive agencije, pa mu dali krivogvorenu vozačku dozvolu i on postaje taxist u kaotičnom Zg prometu. Isključivo odgovorna za to i za sve posljedice toga je država. Da taj agent zna da će zbog toga deset godina robijati i ostati bez svega što ima, da će njegov politički sponzor također teško stradati, ne bi im palo na pamet upuštati se u to. Također, da u svijetu postoje provjerljive informacije o vrlo strogoj i pravednoj hrvatskoj državi, koju je jako opasno pokušati varati, svaki stranac bi pet puta razmislio o svome dolasku i ponašanju u Hrvatskoj. Stvari su jednostavne kad se zna i hoće. Sve to potiče klimu nepovjerenja i nesigurnosti u druŝtvu, a ta klima je najopasnija.
Je li zabrinutost građana zbog dolaska stranih radnika opravdana, ili je to samo posljedica nedostatka informacija i transparentnosti o politikama migracija?
– Mislim da smo bit stvari istaknuli u prethodnim pitanjima. Dakle, jest, zabrinutost je opravdana, no primarni razlog nisu strani radnici. Ovdje želim posebno naglasiti da strani radnik i ilegalni migrant meni nikada ne bi mogli, ni smjeli imati ili dobiti isti status. Niti bi to mogli imati ikome pristojnom. Pristojan čovjek se ne pojavljuje na granici ozbiljne države bez valjanih identifikacijskih dokumenata i ostvarivog prava na ulazak u zemlju, izuzev kad bježi od rulje koja ga nastoji ubiti. No, to nije migrant, to je čovjek koji treba pomoć. U principu, ilegalni migranti su terminološki eufemizam za kaos, nasilnike i prijestupnike, pa je uvredljivo čovjeka koji je došao raditi dovoditi u vezu s takvima. Upravo su europske politike, pa i hrvatska, svojom ponašanjem jako doprinijele općoj percepciji poistovjećivanja ilegalaca i pristojnih ljudi, lažući svojim narodima da je humano i korisno primiti milijune ljudi bez ikakvog provjerljivog identiteta, čime su posijale rezerve, pretjeran oprez, pa i neraspoloženje prema svakom strancu. Dakle, sve je posljedica slabosti države. Država jedina smije i može osiguravati red u društvu, u zemlji. Ne može država nuditi više slobode, nego je u stanju zajamčiti i osigurati, niti međunarodni savezi i organizacije mogu biti zamjenski okvir reda u nekoj zemlji. Upravo u svemu tome Hrvatska pokazuje zabrinjavajuće slabosti.
Dolazak velikog broja stranih radnika često se percipira kao prijetnja lokalnim radnicima zbog konkurencije na tržištu rada, nižih plaća i pogoršanih radnih uvjeta. Kako komentirate ove strahove i što mislite o realnosti tih prijetnji?
Točna i opravdana percepcija. Nisu svi poduzetnici lopovi i nečovječni, ali malo tko će odoljeti ponuđenoj mogućnosti veće zarade i nižih troškova. To nije hrvatski sindrom, to je univerzalni refleks. Konačno, i najpošteniji poduzetnik se mora prilagoditi uvjetima konkurencije. Ako građevinar N plaća radnika na odličnom poslu 800 eura, dugoročno građevinar C ne može opstati ako plaća svoje radnike pod sličnim uvjetima 1500 eura.
Jednostavno, stranac koji živi u baraci ili u stanu, dijeleći prostor i najamninu s dvadeset kolega, čija obitelj u njegovoj zemlji živi sa sto eura mjesečno ispunjavajući si tamošnje životne potrebe, jest nelojalna i eliminacijska konkurencija hrvatskom konkurentu, od čije plaće živi njegova obitelj u Hrvatskoj.Kad tome dodate vrlo skupu državu, vrlo nisku opću ekonomsku konkurentnost, produktivnost, vrlo slabu gospodarsku strukturu izvan državnog ili paradržavnog utjecaja, slab privatni poduzetnički impuls, te golemu ovisnost BDP-a o državi, opet dobivamo zatvoreni krug u kome se profit traži u svemu, samo ne u izvrsnosti i u nezavisnoj potvrdi tržišta.. U takvim okolnostima poduzetnik višak prihoda traži u neproporcionalnom rastu, odnosno u zaostajanju plaća naspram rasta cijena proizvoda. Jer, većinom ni nema puno manevarskog prostora. Naravno, to je savršen paravan za zlouporabe svih vrsta. To ljudi vide, doživljavaju svaki dan. Otud i sve izraženiji strah.
Je li Europa, pa tako i Hrvatska, pretvorila organizirane migracije u alat profita, kroz koje se sve ozbiljnije zanemaruje ljudska dimenzija, bez obzira na moguće dugoročne socijalne i političke posljedice?
– Ja mislim da se to pretežito posve stihijski dogodilo Europi, tako i Hrvatskoj, iako Hrvatskoj još uvijek u manjoj mjeri. Jednostavno, to je posljedica općeg pada standarda, relativizacije na koju su snažno upozoravali pape Ivan Pavao II. i Benedickt XVI. više od ikoga drugoga, te vrlo, vrlo rijetki intelektualci, obično izgurani na marginu u poplavi mediokritetstva i sveopće relativizacije. Ta relativizacija je u politički vrh izbacila nesposobne i neodgovorne ljude, potpuno nedorasle izazovima vremena, s obrnuto proporcionalnim ambicijama, što je nužno generiralo teške poremećaje u društvima. Politika, s tim i države su postale instrumenti novačenja i inicijacije takve strukture a sistemi alatke za osiguranje ostanka na vlasti i zadržavanja osvojene moći. U tome su primarno moćne globalne korporacije vidjele svoju priliku, poticale su zadržavanje takvih poredaka sa sve slabijim liderima, protežući svoj utjecaj na države i međunarodne organizacije. Iz te simbioze je nastajao državno – korporativni mutant goleme i u pravilu beskrupulozne moći, pri čemu je cjelokupan zakonski poredak prilagođavan takvim interesima. U tom prostoru ljudima i narodima nužno preostaju mrvice, postaju sve više alatke takvoga poretka i profitnih ambicija.
Meni je zato, primjerice neshvatljiva današnja ljevica i njihovo glumatanje socijalnog senzibiliteta, iako je u pravilu posve ovisna o takvim centrima moći i o takvim “politikama”. Javno se deklariraju za ljudska ili socijalna prava, za prava ilegalnih i inih migranata, za sve i svakoga, ne shvaćajući da nema ljudskih i socijalnih sloboda i prava u koloniziranim narodima alatkama. Da je ljevica minimalno dosljedna, morali bi biti radikalni zagovornici suverenizma naroda, jer danas eksploatacija ne polazi primarno od marksističke teze o eksploataciji radnika, nego od podčinjenosti cijelih naroda. I to naroda sa svojom državama satelitima, koje upravo takva ljevica presudno servisira. Potpuno izokrenuto doba i izopačena paradigma., kaže Ljubić
Leži li prava prijetnja nacionalnom i kulturnom identitetu u dolasku stranih radnika, ili je problem, ipak dublji – u demografskoj pasivnosti, odlasku mladih i nedostatku jasne vizije o očuvanju identiteta u globalnom kontekstu?
– U “nečem drugom”. Upravo u tome što ste rekli. Više sam puta u svojim emisijama i analizama na Substacku navodio primjer UAE, već mitskog Dubaija. Tamo živi i radi deset milijuna stanovnika, a UAE imaju jedan i pol milijuna Emiraćana s državljanstvom. Svi stanovnici Emirata imaju dok su u zemlji zajamčena i jednaka tzv. civilna, odnosno građanska prava. Nema odakle ih nema. Crnih, bijelih, žutih, s najširim mogućim osobnim kulturološkim i identitetskim obilježjima, koja posve slobodno žive. No, nitko nema dvojbi na prvi pogled da su Emirati islamska zemlja s islamskim identitetom. To se vidi na svakom koraku i nikom tamo to ne smeta, niti se netko osjeća nesigurnim zbog toga. Tamošnji vladari imaju jasnu viziju svoje zemlje i naroda, a državu su izgradili i međunarodno brendirali u funkciji te vizije i u funkciji zaštite i razvoja svoga naroda. Svatko tko dolazi tamo zna da je to nulta točka s kojom se ne isplati poigravati. Tamo nema “ilegalnih migranata” i migracija kao u Europi. Niti nelojalne konkurencije. Zna se koliko vrijedi koji rad i tu nema ustupaka.
Hrvatske državne i sistemske politike iz nekih razloga polaze od toga da je nebitan nacionalni identitet, inzistira se na fluidnoj građanskoj paradigmi kao suprotnosti nacionalnoj paradigmi, afirmiraju se potpuno suprotstavljene vrijednosti koje se međusobno poništavaju umjesto da stvaraju višu vrijednost. Uz to, gotovo svakodnevno smo bombardirani “europskim vrijednostima” kao idealom, iako je pučkoškolcu jasno da ne može biti ništa europsko ako prethodno i primarno nije hrvatsko, njemačko, talijansko. Hrvatska je trideset i pet godina nakon proglašenja nacionalne samostalnosti razapeta između suprotstavljenih identiteta, jugoslavenskog i internacionalističkog s jedne strane, i s druge strane posve naravnog nacionalnog identiteta na kojemu je uspostavljena država i zbog kojega mora i ima smisla postojati a taj identitetski nered silno pojačavaju globalističke silnice, na žalost silno pretežite u Europi i potpuno u EU administraciji.U takvim okolnostima državni poredak nužno počiva na lažnim vrijednostima, podložan je i ovisi o manipulaciji, sam ju generira, taj proces mora sve masovnije kontrolirati a prve žrtve toga su institucije, pa narod. U takvim okolnostima se ne potiče život. To su okviri prolaznosti. To je temeljni prauzrok bijega, iseljavanja, niske političke participacije, općeg defetizma i destimulativni kontekst za rađanje djece.
Često čujemo da smo društvo predrasuda. Je li to baš tako u kontekstu kada se društva suočavaju s velikim promjenama, poput migracija i mogu li predrasude biti način na koji se ljudi adaptiraju na te promjene, pokušavajući sačuvati stabilnost i prepoznatljive obrasce?
– Predrasude su imanentne svakome čovjeku, narodu, s tim i društvu. One same po sebi nisu problem, kao što nije problem sama po sebi gotovo ni jedna ljudska slabost, ako se ne radi o teškom sociopatskom poremećaju. Uređena društva s funkcionalnim državama na sliku i priliku praiskonske države koju je Jahve uklesao Mojsiju u kamene ploče, drže pod kontrolom predrasude, ne potiču ih a lijek za to je afirmacija znanja, moralnosti, samopouzdanja, kako osobnog tako, i u jednako važnoj mjeri, nacionalnog. Samouvjeren čovjek ne gleda u drugome smetnju, niti samouvjeren narod traži razloge svojih problema i ambicija u poticanju neraspoloženja prema drugim ljudima i narodima. Opet smo na početku staze – država.
Sve su to obveze države. Ne mislim pritom da država treba rješavati sve, čak ni veliku većinu problema. Sasvim suprotno. Država mora jamčiti i uspješno braniti minimum pravila, mora imati jasan odnos prema zlu i prema dobru. Zlo mora sprječavati, jer se upravo zbog nesprječavanja zla, razvijaju predrasude, onemogućuje dijalog i razvija klima isključivosti. Sa zlom nema kompromisa. U takvim okolnostima će ljudi sami pronaći rješenja i činiti dobro. Država ih u tome mora ohrabrivati a ne varati glumeći neutralnost između zla i dobra.
Kako u kontekstu dolaska nisko kvalificirane radne snage pomiriti retoriku i praksu, jer retorika govori o prihvaćanju kulturne raznolikosti kao bazena učenja i rasta i moći pokretanja razvoja?
– Jedno je raznolikost, pa i kulturna, drugo su suprotnosti i isključujuće negacije. U europskim državama, pogotovo u institucijama EU, forsira se fenomen – poticanja različitosti.Hrvatski diplomanti recimo na FFZg u prisezi se zavjetuju na poticanje različitosti.To je zastrašujuća podvala.
Na primjeru Emirata sam objasnio kako funkcionira društvo s nepreglednim različitostima. Različitosti mogu funkcionirati i doprinositi društvenoj koheziji tek i jedino ako su okupljene oko neupitne jedinstvene vrijednosne kralježnice. Eto nas opet na identitetu.
Nemamo li u zemlji uspostavljenu identitetsku kralježnicu, koju štiti država, svaka različitost umjesto dijaloškog kvaliteta, može postati opasna destrukcija. Nije smisao društva bezuvjetna afirmacija različitosti, nego nastojanje postizanja sinteze nove vrijednosti oko uspostavljene naravne i povijesne kralježnice. Ne može u hrvatskom narodu biti prihvatljiva dijaloška različitost koju će podupirati država, biti Tito i Stepinac. Ako jest, a na žalost jest, onda imamo razornu minu pod društvenom strukturom.
Dakle, nitko ne može biti toliko nisko kvalificiran da ne bi mogao znati gdje je došao i koje su temeljne vrijednosti društva i naroda koje mora poštovati, ako je pristupio državnoj granici Hrvatske. To je osnova učenja i razvoja, sve drugo su iluzije.
Proces globalizacije koji oblikuje naš identitet, nameće standarde, briše razlike, a često prikazuje lokalnu kulturu kao nešto zaostalo, staromodno ili “egzotično” i na taj način marginalizira sve ono što nije u skladu s njenim dominantnim narativima. Kako to komentirate i možemo li sačuvati sebe u svijetu koji se ujedinjuje?
– Uvjet našega, uvjet bilo čijega opstanka, a ne samo razvoja i perspektive jest sačuvati svoju prepoznatljivost i autentičnost. Upravo to nas čini svijetskim ljudima, a odustajanje od toga nas pretvara u svojevrsne janjičare neke moći. Svijet se ne može ujediniti na lažnim vrijednostima ili na antivrijednostima. Nema nikakvog ujedinjenja svijeta, baš ničega čovječnog i ljudskog bez autentičnih identiteta. Na tim identitetima je utemeljen razvoj čovječanstva, na tome je sve nastalo. Zato i inzistiram stalno na hrvatskim vrijednostima, jer Europe i europskih vrijednosti nasuprot toga – nema. Kad su vrijednosti u pitanju, kad je kvalitet u pitanju, nema staromodnog i modernog, nema starog i mladog, postoje vrijednosti i nasuprot njih ono što one nisu.
Je li globalizacija postala ponovna kolonizacija ili neokolonizacija, iako tu treba raditi distinkciju između ova dva pojma, međutim današnja globalizacija podsjeća na stare obrasce ponašanja i moći?
To je prirodna tendencija svake moći. Zahvatiti i kontrolirati sve više i šire. Takvu intenciju prati razvoj nadzorne infrastrukture, odnosno podčinjavanje stvorene tehnološke i komunikacijske infrastrukture. Bezbroj puta smo se mogli uvjeriti u to gledajući razvoj komunikacijskih procesa i primjene tehnologije u oblasti komunikacija s globalnim internetskim poslužiteljima i mrežama. Sve što je stvoreno s motivom pomoći i korisnosti ljudima, može postati sredstvo njihovog potčinjavanja. Vrijedi i za narode. Umjesto skupih vojnih trupa, danas se sve više i efikasnije koriste globalna tehnološka rješenja i sredstva. Od njih se teže zaštititi nego od osvajačkih vojski. Kao što sam rekao, tehnološki alati ljudima s jedne strane otvaraju prozor neslućenih mogućnosti, ali i dubokih stranputica i zabluda. S neprijateljskim okupacijskim vlastima i trupama nije bilo iluzija. Svatko je znao na čemu je. Ako imaš snage oslobodit ćeš se, ako nemaš bit ćeš podčinjen i čekati priliku pokušavajući izgraditi potrebnu moć. Problem suvremenih globalnih pretenzija je koncentracija upravljačke moći u uskim krugovima, koji ne moraju imati, i najčešće nemaju nikakvog senzibiliteta za čovječanstvo, a instrumentima kao što su financije, komunikacijska tehnologija, utjecaj na najmoćnije države, premrežavanje i preuzimanje međunarodnih organizacija su u stanju prisiliti države na pokornost i nagrađivati odanost državnih struktura uz istovremeni razvoj internih organizacija za sveopću trajnu kontrolu.Točno.
Između meke globalističke i tvrde vojne kolonijalne kontrole nema sadržajnih razlika, jer podčinjenost je podčinjenost, nesloboda je nesloboda. Nekada se zatvaralo ljude zbog slobodnog mišljenja i govora, danas svjedočimo zabrinjavajućem trendu eliminacije slobodnog razmišljanja i govora iz javnog prostora, besmisleno ih je zatvarati. Konačno, zatvori su bili dokaz neslobode, marginalizacija i meko isključivanje s nizom ubitačnih nedokazivih i nevidljivih pritisaka postiže isti učinak uz iluziju slobode. Ako se na tom procesu i na takvom sadržaju uspostave sistemske politike, a to je opća pojava, onda imamo kolonizaciju u neokolonijalnoj formi s istim sadržajem. To danas mogu izbjeći samo SAD, Rusija i Kina, svi ostali se moraju prilagođavati i pokušavati sačuvati kralježnicu oko koje se okuplja nacija. Zato je nacionalni identitet važniji nego ikada u povijesti.
Europska unija, već godinama promovira multikulturalnost, no praksa pokazuje duboke podjele i rastuće napetosti. Apsurd postaje potpun kad se prisjetimo, kako su njemačka kancelarka Angel Merkel i britanski premijer David Cameron izjavama proglasili propast multikulturalizma, tvrdeći da je postao opasnost za društvenu stabilnost i sigurnost. Kako komentirate ovu situaciju i je li multikulturalnost zaista najbolji model za suživot, ili postoji bolja alternativa za suvremena društva?
– Multikulturalnost je epohalna prevara. Jedan od najopasnijih globalnih instrumenata podčinjavanja naroda i zombizacije ljudi. Ne može jedna nacija počivati i razvijati se na politici multikulturalnosti. Multikulturalnost može imati politički značaj jedino u federalnim ili konfederalnim višenacionalnim zemljama s tako uređenim državama. I nigdje drugdje. Države mogu biti konfederalne ili federalne i na geografsko povijesnim ili na useljeničko konstitutivnim principima, ali u tim državama u središtu homogenizacije je, ili povijesna nacija kao u Njemačkoj, ili ustavno konstituirana nacija kao u SAD ili Australiji. Jedan od najvažnijih teoretičara države danas, američki politolog Philippe Schmitter je postavio univerzalno prihvaćenu tezu da suvremene države nužno počivaju na identitetu i granicama.
O kojem identitetu govorimo?
Građanskom?
Nema toga.
To je ideološka podvala.
O multikulturalnom?
On ne govori na različitim i nehomogenim identitetima, govori o – identitetu.
To je identitet naroda.
Uzmimo, opet za primjer arapske države i narode. Iako je od uspostave islama kao religije postojala težnja islamske nacije, koju su nimalo slučajno poticali i nametali najveći osvajači i carstva u islamskoj civilizaciji, nikada nije zaživjela, pogotovo u slobodnim muslimanskim državama.
Zašto?
Jer se samo vjerskim identitetom nije moglo homogenizirati različitosti i specifičnosti naroda. Iako govore arapskim jezikom, integrirani su u muslimanskoj religiji, nitko od njih se ne odriče svoje narodne i povijesne specifičnosti.
Zašto se nisu ujedinili europski narodi kroz povijest i formirali mega europsku naciju oko kršćanstva, odnosno katoličanstva, ili kasnije protentantizma?
Jer vjerski identitet, uz to što nije sukobljen s nacionalnim, već s njom čini cjelinu identiteta, ne može biti zamjena identitetskoj baštini naroda.
Očekivati da će se usprkos višetisućljetnog povijesnog iskustva, danas homogenizirati pod bilo kakvim okolnostima i stvoriti homogeno nekonfliktno društvo različiti individualni kulturološki obrasci je razorna zabluda. Jedino mi nikako nije jasno je li to nekada netko pokušao ostvariti zato što je bio zaluđeni idealist ili se radi o običnoj uroti.
Mi u Hrvatskoj imamo nevjerojatno razornu multikulti političku karikaturu s političkim pravima nacionalnih manjina, što je samo po sebi izrazito dehomogenizirajući model, izrazito štetan eksperiment i za većinski hrvatski narod i za pripadnike nacionalnih manjina. To je taj model multikulturalnosti pretvoren u politički instrument čija je jedino moguća uloga destrukcija političkih nacija i razaranje identiteta bez kojih nema autentičnih država. U jednoj političkoj naciji može postojati samo jedna integrativna identitetska kralježnica, a kulturološka i identitetska posebnost u okviru te nacije ne može koegzistirati ili funkcionirati kao neka vrsta suživota, upravo suprotno. Hrvat u Njemačkoj ne može biti autentičan Hrvat ako nije integriran u njemačku političku naciju. Ne može etnički Srbin u Hrvatskoj ne biti pripadnik hrvatske nacije, niti može u njegovom djelovanju srpski jezik biti pretpostavljen hrvatskom. Može i treba znati srpski jezik i čuvati srpsku kulturnu baštinu u čemu mu treba pomagati hrvatska država, ali pomagati mu da bude politički Srbin u Hrvatskoj može samo onaj tko hrvatskom narodu i tom Srbinu ne želi dobro. Multikulturalnost je upravo niz europskih zemalja učinila političkim invalidima, a skupina tih invalidnosti u EU ne čini snagu. Čini još veće invalide.
U kontekstu razjedinjenog pristupa migracijama unutar EU, sve veći broj europskih zemalja pokazuje pomak prema desnom ekstremizmu. Ono što je nekada bilo rezervirano za margine političkog spektra, danas ulazi u parlamente i vlade. Kako to tumačite?
Upravo o tome razgovaramo praktično od prvog Vašeg pitanja. Slažemo se, ne sami mi u ovom razgovoru, nego manje više cijela Europa da imamo ozbiljne probleme koje godinama i desetljećima potiskujemo i ostavljamo u naslijeđe, jedna politička garnitura drugoj, jedna generacija drugoj. Ti problemi se multipliciraju i postaju sve veći. I što je vladajućim strukturama izgleda veći problem od samih dubinskih problema, to se više nikakvim javnim mehanizmima i kontrolom ne može prikriti. No, opet se, umjesto rješenja ljudima i narodima besramno nude ispraznice, opet tipovi koji su sa svojom pripadajućom strukturom stvorili te probleme ili ih nisu htjeli i znali riješiti, izlaze pred nacije i nude rješenja, očekujući bespogovornu lojalnost i potporu. Obrambeni mehanizam im je proizvodnja straha od – ekstremista. Da bi taj strah bio uvjerljiviji, ako nema dovoljno ekstremista, treba ih proizvoditi. Uglavnom, ekstremist postaje, manje -više svatko tko ne pristaje na njihove manipulacije i ispraznice. Kao u Hrvatskoj, ako dokumentiraš dokaze da je neka službena istina laž, revizionist si i fašist.
Nerješavanje problema nužno generira i ekstremne reakcije, iako sam ja jako nepovjerljiv, blago rečeno, prema poznatim ekstremizmima u Europi. Ja vidim ekstremizam u većini vladajućih struktura, baš onih koje u mainstreamu svoje suparnike ili neistomišljenike kvalificiraju ekstremistima, pokušavajući ih isključiti iz javnog i političkog prostora. To je stvarna opasnost, upravo to razara europske narode i države.. Za mene je ekstremizam gorljivo se zalagati za posve opravdano pravo ukrajinskog naroda na obranu i javno licitirati svojom predanošću ukrajinskom pravu a istodobno potpuno ignorirati isto takvo pravo svoga naroda.
Tko će vjerovati takvoj politici, tko će ju na koncu ozbiljno shvaćati i cijeniti!?
Nitko poštovanja vrijedan.
Danas je u Europi američki predsjednik Trump fašist, ekstremist, dnevno se licitira njegovim “udarom na demokraciju” a ta “demokracija” se pretpostavlja istinskoj funkciji države i državnika – služiti interesima svoje nacije. Tko je taj i otkud mu pravo, čovjeka koji je za izbor dobio drugi put najveći broj glasova u američkoj povijesti (nakon ovih izbora je i pticama na grani jasno da su 82 milijuna glasova Bidenu bili u najmanju ruku brutalna prevara “demokrata”) proglašavati opasnošću, fašistom? Jesmo li to dospjeli na pozicije bivše komunističke partije, koja se proglasila avangardom i s tih pozicija nasilno arbitrirala o svemu, gazeći i prirodnu i Božju narav ljudi? Dakle, oprez s ekstremizmom, da nam se ne bi dogodile vulkanske erupcije od natiskane prljavštine u njedrima.
Kao novinar kako bi opisali medijsko izvještavanje o migracijama, odnosno stranim radnicima pa i u kontekstu incidenata koji se događaju, bilo sa strane domicilnog stanovništva ili stranih radnika? ( postoji li selektivni pristup i dvostruki standardi?)
– U svakom pitanju smo ga opisali i detektirali. Kratko bih to nazvao – opasno kontroliranim javnim prostorom, zlouporabom tehnologije, moći, sustavnom marginalizacijom razumnih i odgovornih novinara i medija, ukratko – neokolonijalnim sindromom. Zastrašujuća su prikrivanja, zataškavanja, cenzura i laži u javnom prostoru o tim i nizu drugih povezanih pitanja, koja zorno ukazuju na duboku, duboku bolest većine europskih društava. Hrvatska nije izuzetak.
Zašto hrvatske vlasti ne uspijevaju ponuditi jasnu viziju integracije stranih radnika, čime se otežava stvaranje uvjeta za dugoročni socijalni mir i ravnotežu među različitim etničkim i kulturnim skupinama?
– Zato što imamo destrukciju u samim ustavnim temeljima, primarno u Temeljnim odredbama Ustava, počevši od Članka 1. i žalosnog izbjegavanja jasnog definiranja države, preko tzv. temeljnih deset ustavnih vrednota od kojih ni jedna nema ništa specifično hrvatsko, iz čega je proistekao praktično cjelokupan ustavno – zakonski poredak. Želim naglasiti da je država. prije svega ustavno – zakonski poredak i zakonodavac, pa tek onda provedbene institucije.
Kad imate takav državni poredak, kako ćete imati drugačije politike i političare?
Nemoguće ili svedivo na slučajnost, ravna čudu.
U ovom smo razgovoru više nego precizno naglasili oko čega se jedino može temeljiti država i kako rješavati probleme s migracijama. Nisu migranti ili strani radnici problem, niti mogu biti uzrok problema da ih imamo pet milijuna. Baš svi problemi proizilaze iz slabosti i nefunkcionalnosti državnog poretka, kao što i rješenja moraju imati dimenziju sustavnosti i biti izvorišno u kvaliteti države. Grijeh naših politika, čak i nije u tome što u datom trenutku nisu najbolje ili optimalno reagirali na neki problem, golemi strateški grijeh je to što ništa ne poduzimaju kako bi radikalno resetirali i redefinirali sami državni poredak i na taj način spriječili svaku mogućnost da sutra i u najtežim izazovima hrvatski narod ovisi o nekom neodgovornom egzibicionistu koji će na slabostima aktualnog poretka doći na vrh državne vlasti. Zbog svega istaknutog, mi i nemamo nacionalnu.politiku suočavanja s migracijskim izazovima, pa uglavnom slijedimo tzv. europske politike.
Kako procjenjujete potencijalni utjecaj izraelsko -iranskog sukoba na migracijske tokove prema Europi, uključujući Hrvatsku i ima li Hrvatska kapacitete odgovoriti na povećane migracijske pritiske?
– Hrvatska ovakva kakva je, gdje gotovo dvije trećine njenog naroda godinama iskazuje nepovjerenje u državu, a to potvrđuje u nešto manjem broju neizlaskom na izbore, nema nikakav trajniji odgovor na nekakav ulazak migranata. Jedino može eventualno sprjeĉavati taj ulazak donekle i to opet ovisno politikama EU, što nije razlog za povjerenje i spokoj.
Ja sam, s druge strane prilično uvjeren da se upravo američkim udarom na Iran, ova dugotrajna nestabilnost na Bliskom istoku privodi kraju i da, za razliku od nevjerojatnih šteta koje su nastale Obaminim “uvođenjem demokracije” u arapski i muslimanski svijet, šteta koje su trajno uzdrmale Europu, a gotovo dotukle Bidenovim i europskim satelitskim ratom s Rusijom u Ukrajini, neće biti više nikakvih trusnih šokova. Dapače. Uvjeren sam da se eliminacijom Hamasa, pa Hezbolaha, te prizemljenjem Irana, nikako bez sveobuhvatnijeg dogovora Trumpa i Putina, uz prešutnu suglasnost Kine, te vodećih muslimanskih država Saudijske Arabije, Egipta i Turske, uz prljavu izvršnu ulogu Izraela, na ovom području nazire dugoročan i stabilan mir.
Bit ću jako iznenađen, ne bude li tako.
S Markom Ljubićem razgovarala je Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el. medije
