Kao što kuća mora imati dobre temelje kako bi stajala, tako i ljudsko djelovanje mora imati jasne unutarnje orijentire, odnosno definirane moralne i etičke smjernice. Kad se ti temelji u nekom trenutku poljuljaju, kuća više ne daje sigurnost i postaje sklona urušavanju. Tako je i s čovjekom i društvom – jer se ne radi samo o osobnim krizama – kada se izgubi kontakt s onim što je dobro i vrijedno sagrađeno u njima, gubi se orijentacija, djelovanje postaje nedosljedno, a jedan promašaj povlači drugi.
Tako je i s Europskom unijom, zamišljenom kao velika kuća europskih naroda koja se temelji na vrijednostima dostojanstva čovjeka, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava. Te vrijednosti trebale bi biti temelj svakog političkog djelovanja unutar Unije. Isto se odnosi i na pitanje sveobuhvatne i dosljedne migracijske politike, odnosno integracijske politike koja je zakazala na razini EU, pa tako i u Hrvatskoj. Zidovi možda još stoje, ali sve češće se ljuljaju pod teretom zaboravljenih ideala i političkih kalkulacija.
Zbog izostanka jedinstvenog modela integracije na razini EU, koji bi bio obvezujući, migracijska politika bez jasnog vrijednosnog temelja postaje puka kontrola granica, dok se integracijska politika bez etičkog uporišta svodi na formalnu prilagodbu umjesto na stvarno uključivanje. U tom kontekstu, fragmentiranost migracijske politike EU nije izoliran slučaj, već posljedica sustavnog udaljavanja od izvornih vrijednosti na kojima je Unija građena.
Ako budemo slikovitiji: Mađarska i Poljska integraciju uopće ne provode jer odbijaju trajni prihvat migranata, čime se već u startu distanciraju od temeljnog načela EU – solidarnosti. Švedska ulaže znatna sredstva u obrazovanje, učenje jezika i zapošljavanje migranata, ali se upravo u toj zemlji posljednjih godina vidi i kriza temeljnih vrijednosti – jednakost, povjerenje u institucije i otvorenost prema drugome počinju se klimati kad se suoče sa složenošću stvarnog društvenog života, osobito kada integracija ne daje očekivane rezultate. Francuska primjenjuje asimilacijski model koji ne uspijeva, što se ogleda u getoiziranim predgrađima.
Ovakva situacija posljedica je nebrige i nerazumijevanja da se migracije shvaćaju kao dugotrajan i dinamičan proces, ali i činjenice da se razlog useljavanja stranih radnika često svodi isključivo na profit. Migranti postaju tržišni resurs, a domicilno stanovništvo suočeno je s promijenjenom ulogom, uskraćeno za dijalog, povjerenje i osjećaj zajedništva. U osnovi, i migranti i domaći ljudi postaju pijuni u igri koja zanemaruje temeljna načela pravde, dostojanstva i zajedničkog života. Tu leži etički slom EU i suvremene politike – čovjek više nije subjekt s pravima i dostojanstvom, nego objekt razmjene između ekonomije i vlasti.
Drugim riječima, temelji su ozbiljno poljuljani.
Činjenica je da je Hrvatska u velikoj mjeri uskladila svoj Akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita (2021.–2023.) s Akcijskim planom EU-a za integraciju i uključivanje (2021.–2027.). Nacionalni plan za integraciju migranata odražava europske smjernice, ali ne razvija vlastiti model, prilagođen hrvatskom društvenom i kulturnom kontekstu. Također, Hrvatska još uvijek nije donijela novi nacionalni akcijski plan, a postojeće mjere provode se samo na nekim lokalnim razinama, bez šire nacionalne strategije.
S takvim pristupom teško se može doći do cjelovite integracijske politike, a još manje do rješenja za specifične izazove koje Hrvatska ima u odnosu na većinu članica EU.
Posebnu opasnost predstavlja loša demografska slika zemlje. Hrvatska, unatoč različitim mjerama, još uvijek ne uspijeva razviti učinkovitu populacijsku politiku. S obzirom na to da ima tek nešto više od 3,8 milijuna stanovnika, svaki demografski pomak osjeti se snažno. U društvima s malom populacijom, svaki val useljavanja nosi veći rizik osjećaja gubitka identiteta, osobito kad dolazi do naglih i velikih promjena. Manje je prostora za kulturnu prilagodbu, a tenzije mogu brže eskalirati. Također, slabiji su institucionalni kapaciteti – u školstvu, zdravstvu, socijali – a i proračun za integracijske politike je ograničen.
Uz to, u Hrvatsku dolazi uglavnom niskokvalificirana radna snaga iz zemalja poput Indije i Nepala, gdje stope nepismenosti dosežu i 30 %. Dugoročno, to je nepovoljno za razvoj zemlje. Kvalifikacije stečene u zemljama s vrlo niskim BDP-om teško su primjenjive u kontekstu zahtjevnih suvremenih tržišta rada, osobito u EU.
Broj stranih radnika u Hrvatskoj raste. Prema procjenama Hrvatske udruge poslodavaca, do 2030. godine broj stranih radnika mogao bi dosegnuti između 400.000 i 500.000, što bi činilo oko četvrtine ukupne radne snage. Pitanje koje se postavlja jest – ima li Hrvatska uopće viziju integracijske politike?
Iako su poduzete određene zakonske i administrativne mjere – Zakon o strancima, Nacionalna strategija za integraciju, Akcijski planovi i druge inicijative – sve je to još uvijek nedovoljno. Praksa pokazuje da postojeći zakonski okviri nisu dovoljni.
Učenje jezika, kao prvi korak prema integraciji, u velikoj mjeri je zakazalo. Čak 70 % stranih radnika ne govori hrvatski jezik, što znatno otežava njihovu socijalnu uključenost, pristup pravima, obrazovanju i radnom okruženju. Također povećava rizik od isključenosti i diskriminacije. Bez jezika nema ni stvarne integracije, samo privid prilagodbe.
Primjećuju se i nesuglasja u podacima o broju stranih radnika. Studija HAZU (Jurić, 2023) upozorava na to da pet službenih izvora daje pet različitih podataka o imigraciji u Hrvatsku. Razlog može biti brzina i dinamičnost migracija – mnogi radnici dolaze privremeno, mijenjaju poslodavce, ili odlaze prije isteka dozvole. To može imati ozbiljne ekonomske, sigurnosne i političke posljedice. Bez točnih i ažurnih podataka, država riskira poremećaje na tržištu rada, rast sive ekonomije i pad društvene kohezije.
Iako postoje dobri primjeri: Grad Zagreb s besplatnim tečajevima jezika, projekti u Rijeci, Osijeku, Varaždinu, inicijative poput „Welcome to Croatia“, ukupno gledano Hrvatska još uvijek nema cjelovitu viziju integracije stranih radnika. Sve se svodi na formalne pokušaje bez strateške usmjerenosti.
Zaključno, s naglim porastom broja stranih radnika postoji ozbiljna potreba za sustavnom i dugoročnom integracijskom politikom. Vlada ima okvirne vizije, ali ne i konkretnu, koherentnu strategiju. Migracijska politika Hrvatske i dalje se temelji na preuzimanju europskih direktiva bez jasnog lokalnog sadržaja.
Ako integracija ostane nedovoljna, posljedice bi mogle biti ozbiljne: porast socijalne isključenosti, nesigurnost na tržištu rada, porast neformalnog zapošljavanja, stvaranje getoiziranih zajednica i međukulturnih sukoba. Time se gubi sve ono što migracija može donijeti kao priliku, a povećavaju se troškovi za društvo u cjelini.
Potrebna su veća ulaganja, bolja koordinacija institucija i lokalne vlasti, ali prije svega – razumijevanje dinamike migracija. Potrebna je integracija koja nije samo administrativna, već ljudska i sustavna. Riječ je o uključivanju ljudi u cjeloviti društveni, kulturni i obrazovni život zajednice.
U vremenu sve većih migracijskih izazova, EU – a s njom i Hrvatska – mora se vratiti svojim temeljima. Ne samo govoriti o vrijednostima, nego ih stvarno živjeti. U suprotnom, i politika i društvo ostat će bez uporišta.
Piše: Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el.medije
