Kada bi opisivali trenutnu sliku hrvatskog tržišta rada možemo reći da je isto svojevrsno ogledalo suvremenih društvenih promjena i ekonomskih pritisaka. U njemu se jasno vide posljedice višegodišnjih demografskih trendova, poput starenja populacije i iseljavanja mladih, ali i sve veći utjecaj globalnih migracijskih tokova koji donose novu radnu snagu, drugačije kulturne obrasce i drugačija očekivanja.
Činjenica je da se Hrvatska, pa pa tako i hrvatsko tržište rada suočava s ozbiljnim demografskim padom i odljevom mladih u inozemstvo, što dodatno narušava stabilnost tržišta i stvara sve veću ovisnost o stranim radnicima, kao što je i činjenica da hrvatsko tržište rada više ne funkcionira bez stranih radnika.
To je stvarnost koja u danom trenutku objektivno postoji i koja se događa, neovisno o našim željama, očekivanjima ili mišljenjima. Stvarnost koju kao ljudska bića prihvaćamo, ali i odbijamo, no filozofija nas uči da neprihvaćanje stvarnosti ne mijenja njezino postojanje već samo otkriva naš odnos prema istini.
Ipak, unatoč navedenom ostaje pitanje- je li stvarnost mogla biti drugačija?
Ta ista stvarnost ili istina koja naglašava objektivno stanje govori i o tome da na hrvatskom tržištu rada postoji podvojenost ili kontradiktornost u pristupu prema stranim radnicima.
Jedan pristup pokazuje razumijevanje važnosti ljudskih resursa i potencijala suradnje, dok drugi još uvijek odražava iskorištavanje, zastarjele prakse, autoritaran i kratkoročan pristup upravljanja radnom snagom, ali i ljudsku komponentu koja ne prepoznaje empatiju prema drugom čovjeku, odnosno dehumanizira tog istog čovjeka.
Ove dvije kontradiktornosti jasno pokazuju kako se hrvatsko tržište rada nalazi između starih navika i nužnih promjena, između razumijevanja i nerazumijevanja poslovanja, ali i globalnih migracija i uzroka iseljavanja. Ova podvojenost tržišta rada koja je između poštivanja prava i ulaganja u razvoj zaposlenika i iskorištavanja stvara dodatne izazove u integraciji stranih radnika.
S pozitivne strane poslodavci prepoznaju važnost ulaganja u ljude. Nude bolje uvjete rada, fleksibilno radno vrijeme, edukacije kako bi zadržali kvalitetne zaposlenike u uvjetima nedostatka radne snage. Mnogi poslodavci poštuju zakonske okvire – prijavljuju radnike, osiguravaju smještaj i radne dozvole, nude tečajeve hrvatskog jezika, posebno u većim firmama i hotelima. U turizmu, neki poslodavci nude i besplatne obroke, uniformu, bonuse i dodatno osiguranje. Pojedini trgovački lanci poput Konzuma, Plodina počeli su razvijati integracijske programe za strane radnike, kao i neke hotelske grupacije, poput Valmara. Također i INA – Industrija nafte zapošljava strane stručnjake, posebno u specijaliziranim sektorima te omogućuje asistenciju pri preseljenju, pravnu pomoć, integraciju obitelji i školovanje djece.
S druge strane prisutna je i ona negativna i neljudska praksa drugih poslodavaca koji ignoriraju radnička prava, nude im loše uvjete smještaja- više ljudi u jednoj sobi, loša higijena, bez grijanja ili hlađenja. Prisutni su niski standardi rada, prekovremeni sati bez naknade, kratkoročni ugovori i nepoštovanje osnovnih prava. Neki iskorištavaju strane radnike kao jeftinu radnu snagu, zanemarujući njihovu integraciju i dostojanstvo. U nekim slučajevima, poslodavci zadržavaju putovnice radnika, ograničavajući im slobodu kretanja i stvarajući atmosferu straha i ovisnosti.
Takav pristup ne predstavlja samo pravni, moralni i društveni problem, već ima i niz ozbiljnih posljedica za nacionalnu ekonomiju. Nedostatak sigurnosti, nepostojanje profesionalnog razvoja i osjećaj isključenosti demotiviraju radnike i rezultiraju nižom radnom učinkovitošću. Strani radnici koji su suočeni s lošim uvjetima rada i nehumanim tretmanom brzo napuštaju radna mjesta, a poslodavci tada iznova moraju trošiti resurse na zapošljavanje, obuku i uvođenje novih radnika, što dugoročno smanjuje učinkovitost i stabilnost poslovanja. Tu je i pitanje sive ekonomije koja narušava tržišnu konkurentnost i smanjuje prihode državnog proračuna, a u konačnici i pitanje same integracije stranih radnika. Navedeno ne ukazuje samo na ekonomsku vrijednost već i na mogućnost povećanja socijalne napetosti i stvaranja šire društvene polarizacije.
Iako Inspektorat rada sve češće provodi kontrole, a neki sindikati i nevladine organizacije pružaju pravnu pomoć stranim radnicima, država je u osnovi zakazala u planiranju i, umjesto promišljenog, dugoročnog i planskog djelovanja s ciljem postizanja jasnih ciljeva i održivih rezultata, donose se stihijske i kratkoročne odluke.
Država je ta koja treba kreirati politiku integracije stranih radnika u društvo, osigurati dostupnost tečajeva jezika i edukacija o hrvatskoj kulturi, pratiti i nadzirati poštivanje radničkih prava, razvijati javne kampanje za suzbijanje diskriminacije i predrasuda. Drugim riječima, institucije nisu dovoljno prisutne i ne postoje snažni integracijski mehanizmi.
Poslodavci su ti koji imaju ključnu odgovornost za kvalitetu života i rada stranih zaposlenika. Doživljavanje stranih radnika isključivo kao jeftinu radnu snagu, bez dovoljno ulaganja u njihovu dobrobit, razvoj i dugoročnu integraciju, niti je moralno, niti dugoročno pametno. To je duboki etički promašaj koji u poslovanje ne uključuje odgovornost za financijske i društvene posljedice. Vrijednosni sustav koji čovjeka ne vidi kao osobu, već kao alat dugoročno razara, ne samo reputaciju poslodavca, već i samo društvo. Poslodavac koji ne vidi čovjeka, već samo funkciju, propušta temeljni čin ljudskosti. U kontekstu navedenog možemo reći da kvaliteta radnih uvjeta nije tehničko pitanje, već civilizacijsko.
Ulaganje u treninge za multikulturnu suradnju, edukacije o radničkim pravima, međukulturno posredovanje i uspostavu jasnih internih procedura za integraciju nije pitanje dobre volje, nego poslovne odgovornosti. Svaki poslodavac koji zapošljava strane radnike mora osigurati dostojanstvene uvjete smještaja, orijentaciju prilikom dolaska, podršku u snalaženju u lokalnoj zajednici te jasno komunicirati radna pravila i obaveze – na jeziku koji radnik razumije.
Država i poslodavci moraju djelovati kao partneri, ali ne na način da se odgovornost prebacuje s jednog na drugog, već kroz jasno definirane uloge i obveze. Suradnja je ključna – država mora osigurati zakonski okvir, institucionalnu podršku i nadzor, dok poslodavci trebaju osigurati humane uvjete rada, integraciju i poštivanje prava svih zaposlenika.
Tamo gdje se krše osnovna ljudska i radnička prava država mora reagirati odlučno i bez iznimke. Poslodavci koji iskorištavaju radnike, ne isplaćuju plaće, nude loš smještaj ili zadržavaju putovnice, ne smiju proći nekažnjeno. To nisu samo pojedinačni incidenti, već ozbiljni prekršaji koji urušavaju povjerenje u institucije te sam ugled zemlje. U suprotnom, Hrvatska riskira stvaranje paralelnog tržišta rada u kojem zakoni postoje samo na papiru, a dostojanstvo radnika postaje potrošna roba. U demokratskom društvu, ljudska prava nisu pregovaračka kategorija – ona moraju vrijediti za sve, bez obzira na državljanstvo, boju kože ili razinu kvalifikacije.
Zaključno možemo reći da Hrvatska, s ove pozicije više ne može izbjeći potrebu za uvozom radne snage. Imajući u vidu da se godinama nije vodila učinkovita demografska strategija koja bi uspjela zaustaviti odljev mladih i osigurati prirodni rast radne snage, činjenicu da je globalizacija i sloboda kretanja radne snage unutar Europske unije dodatno otvorila granice, omogućujući tvrtkama i gospodarstvu lakše traženje radnika te da Hrvatska slijedi EU smjernice i politike koje potiču mobilnost radne snage, prihvaćanje strane radne snage postala je nužnost, i svako zatvaranje tržišta rada ozbiljno bi ugrozilo ekonomsku i društvenu stabilnost zemlje. Treba li usporiti uvoz radne snage je neko drugo pitanje, ali zasigurno pitanje koje opet traži pažljivo osmišljene strategije koje jačaju domaće kapacitete.
Uzimajući u obzir tu realnost, hrvatsko tržište rada ne smije ostati zarobljeno u zastarjelim modelima poslovanja i neetičkim, nemoralnim i nehumanim praksama. Negativan odnos prema stranim radnicima nije samo kršenje temeljnih ljudskih prava, već i ozbiljna prijetnja gospodarstvu zemlje te procesu integracije i uključivanja radnika u društvo.
U svijetu koji se ubrzano mijenja, država, odnosno poslodavci moraju prepoznati da su ljudski resursi najvredniji kapital i da svaka osoba zaslužuje poštovanje, dostojanstvo i priliku za rast. Zakonska zaštita i istinska briga o svakom radniku treba biti biti imperativ jer u protivnom nastavit će se nepravedne prakse koje podrivaju pravni i moralni temelj društva, povećavaju mogućnost društvenih napetosti i polarizacije društva, a dugoročno ozbiljno ugrožavaju gospodarstvo zemlje.
Piše Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima fonda za poticanje pluralizma Agecije ze el. medije
