Odlaskom u trgovinu, vožnjom ili šetnjom po gradu ili, jednostavno ispijajući svoju kavu u nekom od ugostiteljskih lokala vidno je da je strana radna snaga svugdje prisutna. Globalni fenomen migracija, nedostatak radne snage pa tako i u Hrvatskoj donosi są sobom druge kulture koje će vremenom neminovno promijeniti socijalnu, političku i kulturnu strukturu svakog društva pa tako i hrvatskog. To je postala stvarnost pa tako i hrvatska, a interakcija i prilagođavanje međukulturnim situacijama postaje nužnost. Je li stvarnost mogla izgledati drugačije i možemo li se vratiti na stari način planiranja tržišta rada je neko drugo pitanje koje traži odgovor i koji ćemo ponudi kroz serijal tekstova.
Te promjene koje društvo doživljava pa tako i kulturne są sobom nosi niż izazova na koje treba odgovarati i koji nisu nimalo jednostavni jer se radi o prihvaćanju nekih novih vrijednosti i normi, posebno tamo gdje vlada homogena kultura. Dolazak stranih radnika koji donose novu kulturu, jezik, običaje i koji preuzimaju sve važniju ulogu u hrvatskom društvu, dok istovremeno svjedočimo iseljavanju iz Hrvatske, posebno mladih ljudi, demografskom starenju, a posljedično nedostatku domaće radne snage izaziva nesigurnost i nelagodu, u kontekstu sadašnjosti i budućnosti. Strah od gubitka vlastitog identiteta nije neosnovan i svako relativiziranje je neozbiljno jer svijet je u stalnoj promjeni, a s njim i nacije i etničke skupine koje se zbog različitih faktora, od demografskih do političkih suočavaju s prijetnjom nestanka ili asimilacije.
Činjenicu da je globalna tržišno orijentirana politika jednostrana, da diktira tempo i vrijednosti te da se manjak radne snage rješava isključivo tržišnim mehanizmima i logikom, bez uključivanja, socijalnih, kulturnih i etičkih aspekata teško je prihvatljiva i izazva nesigurnost i strah. Jednostranost sama po sebi nije dobra jer marginalizira zajednicu, ostavlja dojam da se ista ne čuje te da ne uvažava članove društva i na taj način zapravo ozbiljno priječi sposobnost zajednice da razvije otpornost, povjerenje i međusobno poštovanje. Kao da u odnosu između dvoje ljudi jedna strana stalno oblikuje vlastita pravila, donosi odluke i ne uvažava osjećaje, stavove ili potrebe druge osobe. Rezultat ovakvog pristupa je nagomilano nezadovoljstvo, nepovjerenje i u konačnici pucanje odnosa.
S druge strane tu je i pitanje, a posljedično i strah – je li globalizacija postala ponovna kolonizacija ili neokolonizacija, iako tu treba raditi distinkciju između ova dva pojma, međutim današnja globalizacija podsjeća na stare obrasce ponašanja i moći. Odgovor nije jednostavan, nije crno-bijel, ali upućuje na to da kroz globalizaciju, velike sile i korporacije često iskorištavaju jeftinu radnu snagu i resurse zemalja u razvoju, da usvajanje zapadnjačkog stila života i vrijednosti predstavlja ozbiljnu opasnost za lokalnu kulturu, a da države, iako imaju suverenitet sve teže ispunjavaju svoju zadaću.
Tu stvarnost prisutnosti stranih radnika možemo odbijati, možemo se opirati promjenama, a možemo kulturnu raznolikost početi gledati kao potencijalni prostor i bazen učenja, rasta i razmjena ideja. Hoćemo ili rasti kroz interakciju, širiti vidike razvijati socijalnu inteligenciju i prilagođavati se međukulturnim situacijama, ovisit će, prije svega o državi koja mora osigurati uvjete kao i o tvrtkama koje u raznolikosti trebaju prepoznati potencijal, ali i izazove za menadžment kako bi i ostatak javnosti razumijevao da smo dio globalnog procesa koji može funkcionirati samo ako se međusobno razumijemo. Međutim, ne smijemo zaboraviti da se kulturne razlike odvijaju i na nesvjesnoj razini jer naš mozak prirodno usvaja ono što vidi i čuje pa se tako i druge kulture, htjeli mi to ili ne uvlače u naše ponašanje i naše vrijednosti.
Hrvatska, sa svojim povijesnim iskustvom, suživotom različitih naroda i kultura već je pokazala da je prostor u kojem razlike nisu samo slovo na papiru. Ako se pitamo gdje je naša prednost, ista leži u činjenici da kulturnu raznolikost već živimo kroz nacionalne manjine koje su tradicionalno nastanjenje u Republici Hrvatskoj i koje imaju svoja etnička, jezična i vjerska obilježja. Podsjetimo se, prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj živi preko 20 priznatih nacionalnih manjina, odnosno od 3.871.833 stanovnika 240.079 je pripadnika nacionalnih manjina. Odnos prema nacionalnim manjinama, unatoč nekim sporadičnim problemima koji se pojavljuju pokazuje našu demokratičnost, multikulturalnu orijentaciju, toleranciju i poštovanje različitosti. Uostalom, ako se prisjetimo ulaskom Hrvatske u EU to je bio jedan od ključnih elemenata kojim je EU ispitivala stabilnost i zrelost Hrvatske za pristup u članstvo.
Unatoč izazovima na koja treba tražiti odgovore i rješenja, činjenica je da kroz kulturnu raznolikost učimo, preispitujemo vlastitu kulturu, vlastite obrasce ponašanja i vrijednosti i bolje razumijemo vlastiti identitet. Kroz učenje o drugim kulturama potičemo i dijalog, kritičko mišljenje, ali i toleranciju. To nas čini fleksibilnijima, empatičnijima i manje sklonima predrasudama.
Kulturna raznolikost donosi i konkretna znanja, potiče kreativnost i inovativnost koji su postali imperativ 21. stoljeća, međutim tu se otvaraju i druga pitanja. Naime, velika je vjerojatnost da će se u budućnosti kreativna ekonomija temeljiti, upravo na kreativnosti i tehnologiji, no koliko će ista rasti u velikoj mjeri će ovisiti o proaktivnosti svake zemlje i prepoznavanju prilika i izazova pa tako i u Hrvatskoj koja treba omogućiti susret različitih kultura i stvaranja novih rješenja jer različiti pogledi na svijet potiču originalnost i stvaralačko razmišljanje.
Kada ljudi dolaze iz različitih sredina, imaju različita iskustva, načine razmišljanja i pristupe problemima i upravo ta raznolikost pogleda stvara uvjete za veću kreativnost i inovacije. Zajedno dolaze do rješenja, što potvrđuju i mnoge uspješne kompanije koje naglašavaju važnost multikulturnih timova jer znaju da raznolikost donosi bolje rezultate. Kulturna raznolikost nije samo pitanje tolerancije i poštovanja – ona je izvor ideja, kreativnosti i napretka. Društva koja prepoznaju i njeguju tu raznolikost, razvijaju se brže, stvaraju inovacije i bolje se prilagođavaju promjenama
Otvoreno društvo, koje cijeni kulturnu raznolikost stvara prostor u kojem ljudi slobodno razmišljaju, surađuju i istražuju. To je temelj kreativnog razvoja – jer strah, predrasude i isključivanje guše svaku slobodnu misao. Iako migracije mogu izazvati nesigurnost i napetosti, važno je da društva nađu načine kako ih integrirati u svoje strukture, poštujući ljudska prava, promovirajući toleranciju i razumijevanje te stvarajući uvjete za uzajamnu suradnju.
U znanstvenim istraživanjima također je dokazano da timovi koji uključuju ljude različitih nacionalnosti i kulturnih pozadina brže dolaze do kreativnih rješenja i imaju veću sposobnost inoviranja. Naravno, ovdje treba prepoznavati sve izazove na koje treba odgovoriti, način kako bismo učili jedni od drugih, zajednički stvarali i premostili kulturološke razlike, a posljedično i probleme – razlike u moralnim percepcijama i moralnim prosudbama među kulturama, negativni kulturni stereotipi koji mogu biti ozbiljno štetni za moral tvrtke i utjecati na produktivnost, različita shvaćanja profesionalnog bontona.
Kulturna raznolikost koja se odvija u Hrvatskoj je proces koji je ispred nas i možemo se tom neminovnom procesu opirati ili ga početi gledati kao priliku i prostor u kojem se razlike žive kao bogatstvo koje nas zajednički izgrađuje. Rast, u ovom kontekstu, ne odnosi se samo na ekonomski razvoj već i na duhovno i moralno sazrijevanje zajednice, sposobnost društva da njeguje suživot različitih identiteta bez prisile na asimilaciju. Međutim, bez aktivnog truda, razumijevanja kroz politiku, obrazovanje, kroz medije društvena napetost bit će prisutna.
Zaključno, možemo reći da kulturna raznolikost postaje sve važnija tema društvenog, političkog i obrazovnog diskursa te da je prihvaćanje kulturne raznolikosti kao bazena učenja i rasta postala nužnost koja ako se njeguje s pažnjom, sviješću i odgovornošću ima moć biti pokretač razvoja u najširem smislu.
Iako migracije mogu izazvati nesigurnost i napetosti, važno je da društva nađu načine kako ih integrirati u svoje strukture, poštujući ljudska prava, promovirajući toleranciju i razumijevanje te stvarajući uvjete za uzajamnu suradnju.
S obzirom na sve veći broj migracija u budućnosti, ključno je razvijati politike koje će omogućiti skladan suživot, ravnotežu između različitih kultura i međusobno poštovanje, kako bi migracije postale izvor snage i pozitivnih promjena, a ne izvor podjela. Ako želimo da ona postane prostor učenja i rasta, ključno je razvijati međukulturne kompetencije u obrazovanju, osigurati institucionalnu podršku drugim kulturama i otvoriti javni prostor za dijalog.
Hoće li se to dogoditi u pravom smislu riječi ili će ostati samo na nekoj političkoj korektnosti, ostaje za vidjeti.
Piše: Snježana Nemec
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
