U kontekstu temeljnih ljudskih prava, odnosno osnovnih prava i slobode koji pripadaju svim osobama koja su jednaka za sve sve, bez obzira na podrijetlo, uvjerenja i način života, svatko bi trebao imati pristup istim mogućnostima i ostvariti svoj potencijal. Kulturna raznolikost i jednake mogućnosti za sve trebali bi biti kompatibilni s moralnim i etičkim okvirom, odnosno kulturna raznolikost bi trebala biti etički imperativ, neodvojiv od poštivanja ljudskog dostojanstva. To podrazumijeva predanost ljudskim pravima i temeljnim etičkim slobodama, posebice pravima osoba koje pripadaju manjinama i autohtonim narodima. Nitko se ne bi trebao pozivati na kulturnu raznolikost kako bi narušio ljudska prava zajamčena međunarodnim pravom, niti da bi ograničio njihov opseg, međutim, jedno su pisana pravila, teorija, a drugo je ono čemu svjedočimo u ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava koja su sve ugroženija, posebno za ranjive skupine. Istina koja nije ugodna za čuti, posebno za tvorce ljudskih prava i sve one koji kontinuirano promoviraju ostvarenje i zaštitu istih, a vrlo malo ili nikako se osvrću na zapreke, odnosno na opasnosti globalizacijskih procesa koje donose izloženost tržištu, a posljedično i manjku solidarnosti, što dovodi do oblika globalne kulture koja počiva na etičkom relativizmu i utilitarizmu. Takva kultura može postati kulturni kolonijalizam, a još jedna od posljedica može biti i zapostavljanje nekih društvenih skupina.. S druge strane, ukoliko se posvetite proučavanju raznih znanstvenih radova na temu kulturne raznolikosti u kontekstu moralnog i etičkog imperativa, primijetiti ćete različite pristupe, različita filozofska stajališta i na kraju zapravo donosite zaključak da nije postignut potreban konsenzus. Neki tvrde, unutar same znanstvene zajednice da sama težnja za poboljšanjem raznolikosti i uključenosti u zajednicu ima negativan učinak na standarde. Drugi kategorički odbacuju ovakvu tvrdnju, uvjereni da povećanje raznolikosti i inkluzije nije samo moralni imperativ, već i nešto što će, koristeći najširi raspon ideja i pristupa (članak u Angewandte Chemie). Područje bioetike i dalje se bori s problemom kulturne raznolikosti: mogu li univerzalna načela voditi etičko odlučivanje, bez obzira na kulturu u kojoj se te odluke donose? Ili bi bioetička načela trebala biti izvedena iz moralnih tradicija lokalnih kultura? Ten Have i Gordijn (Medicine, Health Care and Philosophy 14:1-3, 2011.) i Bracanović (Medicine, Health Care and Philosophy 14:229-236, 2011.) brane univerzalističko stajalište, tvrdeći da će poštivanje kulturne raznolikosti u etičkim stvarima dovesti do opasne kulturne relativnosti u kojoj će ranjive skupine biti oštećenje te osporavaju premise moralnog univerzalizma, pokazujući kako ovaj pristup uvozi i nameće moralne predodžbe zapadnog društva i dovodi do štete u nezapadnim kulturama. Zašto je to tako? Zbog sveprisutnog relativizma u današnjem svijetu koji je postao zapravo stanje duha i koji je zahvatio sve pore života, sve situacije. Drugim riječima, apsolutna istina je nedostižna i svatko zapravo ima svoju istinu, a dobro i zlo u etici postaju relativni pojmovi gdje ne postoje ni općevažeće vrijednosti ni općeobvezni kriterij za moralne postupke. Odgovor na ovo pitanje treba gledati i kroz prizmu kulturnog pluralizma, odnosno pitanja postoji li relativizacija samog pluralizma. Ako krenemo od činjenice da pluralizam priznaje postojanje različitih društvenih, kulturnih, političkih, vjerskih i drugih. interesa i ideja te njihovo pravo da se slobodno očituju i organiziraju te činjenice da postoje različite vrijednosti, različiti moralni aspekti, tada se može govoriti o relativizmu, s naglaskom da se ipak ne radi o radikalnom relativizmu. S druge strane, moralni relativizam je u potpunosti neprihvatljiv za kršćanstvo u kojem postoje apsolutne istine dostupne svim osobama. Papa Ivan Pavao II kritizirao je moralni relativizam posebice u enklici “Veritatis Splendor” koja inzistira da je moralni zakon univerzalan za ljude različitih kultura te je u stvari ukorijenjen u ljudskom stanju. Ujedno je i upozoravao na opasnosti globalizacijskih procesa zbog manjka solidarnosti te izloženosti tržištu, što dovodi do oblika globalne kulture koja počiva na etičkom relativizmu i utilitarizmu. Takva kultura može postati kulturni kolonijalizam, a još jedna od posljedica može biti i zapostavljanje nekih društvenih skupina te istinskih ljudskih dobara. Benedikt XVI., govorio je o diktaturi relativizma koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ja i svoje želje.
Tu su i različite ideje Zapada i Istoka i dok Zapad zastupa liberalne ideje i osobne slobode pojedinca, Istok zajednicu stavlja ispred individualizma. Problem na zapadu nastaje kad se preklope vrijednosti pojedinca i zajednice i za očekivati je da se na štetu zajednice i solidarnosti prvo rješavaju osobna prava pojedinca.
Dakle, pitanje je zapravo koliko smo spremni uravnotežiti ideje i što smo smo spremni napraviti kako bi stvorili okvir u kojem će se uspostaviti društveni odnosi u kojima će različite kulture slobodno razvijati svoje posebne identitete, istodobno sudjelujući u jačanju zajedničkih društvenih i kulturnih institucija, temeljenih na načelu jednakosti, vladavine prava, pluralizma i suradnje.
Jesmo li spremni postići dogovore vezane za univerzalna ljudska prava za koja možemo reći da svi ljudi imaju pravo na njih, bilo kada i bilo gdje, posebno ukoliko prihvatimo da se svaka zajednica može pozvati na osobnu moralnu tradiciju.
Jesmo li spremni razmotriti moralni relativizam iz kuta Crkve, odnosno razmisliti o tome da postoje apsolutne istine te da je moralni zakon univerzalan za ljude različitih kultura. Možemo li u svom srcu, bez obzira koliko smo odvojeni od Boga prepoznati čežnju za apsolutnom istinom i žeđ da se postigne puno znanje o tome, kako je to rekao papa Ivan Pavao II. Ne čini se previše ni pametnim ni mudrim odbacivati u potpunost nauk Crkve jer čovjek ne živi samo na jednoj razini i trebao bi barem dopustiti mogućnost da postoji neko više biće od čovjeka.
U konačnici, možemo li moralni relativizam koji govori da nitko nije u pravu ni u krivu dovesti do točke kad toleriramo ponašanje drugih, čak i kad se ne slažemo s moralnosti toga.
Sve su to pitanja koja se postavljaju, o kojima se raspravlja tisućama godina i koja i dalje traže odgovore kako bi mogli govoriti o kulturnoj različitosti kao etičkom i moralnom imperativu.
Međutim, u sadašnjim okvirima razmišljanja, sam moral koji je povijesno oblikovan i u izravnoj vezi s uvjetima života zajednice, kulturnom tradicijom i religijskim predodžbama i unatoč relativnosti, koja se ogleda i u različitosti moralnih načela unutar klasa i slojeva istoga društva označuje važan čimbenik društvene kohezije pa i cjelovit sustav stajalištâ i djelovanjâ koji regulira odnose među ljudima. Kulturna raznolikost i moralni relativizam usko su isprepleteni jer kulturna raznolikost često dovodi do različitih moralnih vrijednosti i normi. Moralni relativizam priznaje da različite kulture imaju različite etičke standarde te stoga poziva na poštivanje i toleriranje tih razlika.
Jedinstvo i različitost ne nude dvije različite mogućnosti između kojih se može birati jednom zauvijek, a potom odbaciti. Jedinstvo i različitost su povezani i ne mogu jedno bez drugog, odnosno, kulturna raznolikost i moralni relativizam usko su isprepleteni.
Moralni relativizam priznaje da različite kulture imaju različite etičke standarde te stoga poziva na poštivanje i toleriranje tih razlika.
Piše: Snježana Nemec
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLULARIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
