Narodne poslovice su bogatstvo proizašlo iz unutarnjih i vanjskih iskustava generacija ljudi, cijelog jednog naroda, jedno stečeno praktično znanje proizašlo iz izravnog promatranja ili sudjelovanja, a iskustvo je najbolji učitelj čije granice razum ne bi trebao prelaziti, kako je to rekao Kant jer bi se tada zapleo u teškoće koje se ne mogu razriješiti iskustvenim putem.
Tako je i sa starom narodnom izrekom „Da bi znao kuda ideš, moraš znati od kuda dolaziš” koja ujedno nosi i naziv projekta o promicanju kulturne raznolikosti i njegovanja baštine i kroz koji se želi senzibilizirati javnost, podići razina svijesti o važnosti poticanja kulturne raznolikosti i njegovanja baštinske tradicije kao dijela nacionalnog i kulturnog identiteta te svakako poticati na razmišljanje o potrebi promjene stavova i ponašanja, u kontekstu prisutnih predrasuda i stereotipa.
Ova narodna poslovica nekima će, a posebno mladima možda zvučati zastarjelo, možda je neće razumjeti ili će možda naći razloge zašto je opovrgnuti, što je u konačnici i dobro jer sve je, htjeli mi to ili ne podložno raspravi ili Sokratovoj dijalektici usuglašavanja različitih stavova, kako bi se spoznala istina i moralna načela. No ne smije se pri tome zaboraviti da narodne izreke izražavaju stečeno iskustvo i znanje o svemu što je u antropologiji koja ima širok pristup razumijevanju mnogih različitih aspekata ljudskog iskustva, relevantno. Da se nasljeđuju i da su se nametnule kao opća načela i da su izravno usmjerena na svijest svih nas.
Pokušajmo kroz ovu poslovicu biti slikovitiji, ostaviti i neku lirsku notu kako bi, prije svega razumjeli važnost baštinjenja iskustva i tradicije, samog duha zajedništva koje stvara i ostvaruje samog čovjeka i bez kojeg nema napretka kako za pojedinca, tako i za cjelokupno društvo jer u većini slučajeva narodne poslovice veličaju duh zajedništva, istinoljubivost i poštenje.
Vidjela sam u svom životu nekoliko puta ljude koji doslovno ljube zemlju. Kleknuli su, primili zemlju u ruke i poljubili je. Kad ste mladi ovakva scena može izazvati smijeh, podsmijeh i ironiju, no kad nakupite životno iskustvo i znanje shvatite da je to zemlja po kojoj su hodali, koju su pod dodirom osjetili, koju su mirisali i u kojoj su duboko zapisana sva njihova sjećanja i iskustva koje su ponijeli negdje drugdje. Dok su radili i stvarali u nekoj drugoj zemlji, miris zavičaja uvijek je bio tu, sjećanje na obitelj, na majku i oca bio je motiv za uspjeh i povratak.
Ova priče su stare, ali ako napravimo inverziju na današnje vrijeme vidjet ćemo da mladima koji su napustili svoju zemlju najviše nedostaje dom i obitelj, običaji i kultura koji mogu biti i tradicionalno ispijanje kave u društvu.
Sjetimo se i pjesme „Suze za zagorske brege” koja je onima koji žive u tuđini postala pjesma nostalgije. Riječi govore o tužnom rastanku s rodnim krajem, majkom, o odlasku, a riječi „vrnul se bum nazaj” o želji za povratkom na svoje brege, u svoj dom. Riječi su na tragu i stare narodne poslovice – Svuda je poći, ali doma doći”, što se na žalost rijetko događa i što je kroz povijest i danas naša stvarnost. Ili pjesmu našeg veličanstvenog Tina Ujevića „Odlazak” koja iskazuje podvojenost osjećaja. Dok s jedne strane pjesnik čezne za novim krajevima, s druge strane pjesnika vuče ga srce svome domu i sigurnosti, što otvara pitanje- Gdje je zapravo njegova sreća.
Kada pogledamo obitelj nekada i danas, ona se razlikuje jer je doživjela ozbiljne promjene. Ovdje ne govorimo o ideologiji koja može uvući u zamku, već o zajedništvu, potpori i slozi koje ocrtavaju i samu budućnost. Dokazano je da je produktivniji onaj koji živi u stabilnoj obitelji koja je ujedno i temelj samog društva. Kada se ti temelji poljuljaju, kada se obitelj ozbiljno transformira i nestanu vrijednosti za koje se može čvrsto uhvatiti, tada postajemo izgubljeni, dezorijentirani sa sve manje mogućnosti identificiranja i tada gubimo svoje nasljeđe, baštinjeno iskustvo, odnosno kulturni identitet, a s njim i elemente kulturnog znanja i društvenih veza i odnosa.
Obitelji su te koje su našu kulturu i običaje, brigu za drugoga prenosile, koje su na taj način čuvale identitet, a onda se to odbacilo. Odbacila se kršćanska baština i vrijednosti i više ne stoje u Europskom ustavu. Zajedništvo, nekad temeljeno na kršćanstvu zamijenile su univerzalne vrijednosti- ljudska prava, jednakost dostojanstvo, pravda i pravednost, a rezultati su u osnovi poražavajući jer se te univerzalne vrijednosti sve teže ostvaruju i čuvaju zbog sve većih zahtjeva globalnog svijeta. Obitelji se rastaču, nestaje zajedništvo, individualizam zamjenjuje egoizam koji je podignut na najvišu razinu i u tako postavljenim stvarima teško je očekivati svjetlu budućnost.
Možda riječi pape Franje koji nas napustio kao i riječi Blaženog Alojzija Stepinca najbolje oslikavaju neku vrstu vizije budućnosti: „Obitelji su mjesta prihvata, a jao ako nestanu! Društvo bi postalo hladno i nepodnošljivo bez prihvata obitelji.“, „’Država je takva kakve su obitelji i pojedinci iz kojih je sastavljena kao tijelo od udova.’ Ako grijesi i opačine rastaču obitelji, grijesi i opačine rastaču i državu i narod. Ako krjeposti cvatu u obiteljima, cvatu i u državi, odnosno narodu.“
S druge strane, mnogi autori, prije samog ulaska Hrvatske u EU bili su na tragu toga da će hrvatski nacionalni i kulturni identitet, uz manje promjene biti očuvan, ponajviše zahvaljujući dubokom domoljublju koje osjeća velik broj Hrvata. Ova stajališta u to vrijeme nisu bila neosnovana, međutim nisu uključivala promjene koje su se kasnije događale kao ni vremnski odmak tijekom kojeg je suverenitet država stavljen na ozbiljan ispit jer same države imaju sve manje mehanizama za ispunjavanje svoje zadaće pa tako i za očuvanje kulturnog identiteta.
U konačnici, zamislimo ono što nam je blisko, što narodu donosi radost prilikom svake pobjede. To je sport, klubovi koji imaju svoju povijest, svoje nasljeđe koje ako se ne poštuje teško će gurati naprijed.
Baštiniti iskustvo je važno. Iz iskustva učimo, stvaramo znanja i ako to zanemarimo ne piše nam se dobro. Ako zanemarimo vlastito iskustvo, vlastitu kulturu postavlja se pitanje kako ćemo razumjeti druge kulture i kako ćemo pomiriti razlike koje ponekad mogu biti nepremostive.
Ako baštinimo iskustvo bolje ćemo razumjeti i sam pojam kozmopolitizma koji ne mora nužno biti loš ili nerazumljiv, ali treba biti oprezan kako se ne bi upalo u zamku same ideje kao dijela zapadne tradicijske liberalne misli koja se proširila i koja je kao i mnoge druge ideje naprosto zastranila u globalnom imperiju. Jedni će dizati kozmopolitizam u nebesa, drugi će ga kritizirati kao ideju koja čovjeku oduzima identitet i zato je važno, kao što je već rečeno na početku teksta otvoriti dijalog, odnosno pokušati se vratiti na Sokratovu dijalektiku gdje se stalnim propitivanjem dolazi do istine. Ili kako je to lijepo rekao Marin Beroš: „Besjedama se narod ne poučava jer se djelatnost retora sastoji u pridobivanju neznalica” (Povratak imperijalnog kozmopolitizma).
Iz svega navedenog važno je usmjeriti javnost, posebno djecu i mlade da, kroz različite pristupe propituju i u konačnici razumiju imperativ – prvo se „upisati” u vlastiti jezik i kulturu kako bi se razumijele i prihvatile druge kulture. Da baštine i cijene iskustvo starijih, odnosno da kulturnu baštinu ne uzimaju zdravo za gotovo te da vide sebe kao aktivne građane koji sudjeluju u očuvanju te prepoznavanju kulturne baštine kao snage kulturnih i kreativnih sektora.
Mjesto odrastanja djeteta je važno jer njihove društvene i kulturne poveznice oblikuju njihove živote, učvršćuju osjećaj identiteta, socijalnih veza i produbljuju njihovo razumijevanje svijeta u kojem žive. Vrtići i škole su mjesta susreta kultura i prepoznavanja dinamičnog procesa u kojem će djeca i mladi bolje razumjeti sebe i vlastiti identitet, ali i identitet druge djece s kojom se susreću u zajednici.
Drugim riječima, ponovit ćemo narodnu poslovicu: „Da bi znao kuda ideš moraš znati odakle dolaziš.” ili se poslužiti i drugim narodnim izrekama: „ Bolje spriječiti nego liječiti”, a i „Dobar savjet zlata vrijedi”.
piše : Snježana Nemec/hrvatska uživo
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA U ELEKTRONIČKIM MEDIJIMA VIJEĆA ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
