U petak, 24. siječnja 2025. pozivaju se svi potrošači na opći bojkot trgovina. Ova inicijativa koja je krenula s društvenih mreža, a ne od sindikata koji ne mogu animirati više nikoga pa ni sami sebe je za svaku pohvalu jer visoke cijene kojima svjedočimo izvan svake su pameti. Ovo je prilika da barem na jedan dan pokažemo da nismo jazavci i da napokon razbijemo tu hrvatsku šutnju koja je davno postala nacionalna disciplina i natjeramo odgovorne da se ozbiljno pozabave ovim problemom. Problem ovog poziva jedino leži u činjenici da se odnosi i na male trgovce koje bi trebalo izuzeti, imajući u vidu da se teško nose sa velikom konkurentima, ali da prijavljuju svoju dobit.
Poziv na bojkot trgovina nastao je nakon najave novih poskupljenja i najave rasta cijena za dobavljače za deset posto, što je u osnovi prelilo čašu nad činjenicom da Hrvatska ima najveći rast potrošačkih cijena, zbog čega su građani ogorčeni i s pitanjem- gdje je kraj? Poskupljuje čokolada, mlijeko, piletina i pileći proizvodi, očekuju se i drugačije cijene kod voća i povrća, ali i sredstava za čišćenje, sokova i piva. Nije malo, naprotiv.
Rast cijena roba i usluga primijetili smo već krajem 2024. godine. Statistički podaci Eurostata pokazuju da ponovno imamo najveću stopu inflacije u eurozoni. I dok kroz vlastiti džep svjedočimo činjenici, ministar financija Primorac smirivao je javnost govoreći da nema razloga za zabrinutost, priznavši nekoliko minuta kasnije da država nema instrumenata za suzbijanje inflacije, ministar Šušnjar istaknuo se izjavama da građani sami peku kruh, te da bi trebali pokazati društvenu odgovornost i kažnjavati trgovce koji neopravdano podižu cijene kupovinom proizvoda na drugim mjestima.
Puno je tu nejasnoća, apsurda, puno različitih interpretacija pa i od samih ekonomskih stručnjaka, tako da izostaje jasnoća onoga što se događa i što ozbiljno utječe na egzistenciju građana.
Činjenica je, da ulaskom u eurozonu Hrvatska narodna banka više nije odgovorna za našu monetarnu politiku koja postiže određene ciljeve, u ovom slučaju stabilnost cijena te da je tu ulogu preuzela Europska centralna banka. Međutim, Europska centralna banka vodi monetarnu politiku za sve, a inflacija je ipak viša u Hrvatskoj nego u ostatku EU. U navedenom kontekstu zanimljiva je i izjava guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića koji je kazao da nema jasan odgovor na pitanje zašto se stopa inflacije u Hrvatskoj odvojila od europske. A ne možemo reći da Vujčić baš ne ne zna svoj posao. Svojevremeno je i Vlada izjavila da razloga za porast cijena nema.
Da, uistinu nije jasno zašto cijene divljaju, iako postoje faktori koji utječu na inflaciju.
Odljev radne snage u Hrvatskoj, a posljedično i rast plaća, odnosno troškova koje imaju poslodavci i davatelji usluga dodatno potiče rast cijena zasigurno je jedan od razloga.
Drugi razlog može ležati u našoj usmjerenosti turizmu koji nesumnjivo vrši veliki inflacijski pritisak, jer oko 20 posto BDP-a dolazi iz turističkog sektora, što je znatno više od prosjeka EU i što utječe i na cijenu nekretnina, cijenu potražnje usluga i slično…
Visoke cijene hrane leže i u činjenici da ne proizvodimo dovoljno za svoje potrebe. Kada imate malu proizvodnju onda ste ovisni o uvozu i svaki mali tektonski poremećaj u svijetu održava se na nestabilno tržište kakvo je hrvatsko i te globalne promjene prvo udare na novčanik potrošača.
Kako se inflacija sve teže kontrolira ili se više ne može kontrolirati jer država, kao što je priznao ministar Primorac nema alata za to, esencijalno je zapravo pitanje – iskorištavaju li trgovci ovakvu situaciju. Pitanje koje je teško dokazivo i koje će trgovci i njihovi predstavnici odbaciti, negirajući teze o kartelu među trgovačkim lancima u Hrvatskoj, ali i o tome da su trgovci isključivi krivci za rast cijena. Za inflaciju okrivljuju rast proizvođačkih cijena.
Međutim, iako je teško dokazivo dojam koji se ostavlja je da trgovački lanci dižu cijene na svoju ruku i da to rade u dogovoru. Činjenica je da na slobodnom tržištu svatko formira cijene kako hoće, no kad vidimo kretanje cijena i popusta kod istih teško se oteti dojmu da se radi o dogovoru. Ako se radi o dogovoru, tada govorimo o nečemu što je zabranjeno i nad čim bi država treba imati nadzor i otkrivati ovakve zlouporabe.
Drugo pitanje koje se postavlja je zašto to ne rade u svojim matičnim zemljama. Zašto je recimo omekšivač za rublje duplo skuplji u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Još prije se javnost pitala kako je moguće da su u pojedinim trgovačkim lancima u Hrvatskoj cijene znatno veće nego na policama tih istih društva, primjerice u Sloveniji, Austriji ili Njemačkoj. Godine 2023. kada je bila aktualna zabrana rada nedjeljom aktualiziralo se i pitanje o kojem se i prije 10 godina raspravljalo – da pojedini trgovački lanci u Hrvatskoj godinama posluju bez dobiti, što onda znači i da ne plaćaju porez na dobit, dok mali trgovci obrtnici uredno prijavljuju dobit. Fina je zasigurno mjesto gdje se podnose godišnja izvješća, mjesto za provjeru tvrdnje da pojedini lanci, posebice oni u stranom vlasništvu godinama nisu prijavili dobit. Činjenica je da mnoge tvrtke koje su u vlasništvu međunarodnih kompanija, u državama u kojima nije njihovo središte prijavljuju godinama nisku ili nikakvu dobit, dok u matičnim zemljama ostvaruju dobit pa i plaćaju porez na dobit. Ovim pitanjem bavila se i EU i OECD i dali su brojne preporuke koje se tiču poslovanja među povezanim osobama, odnosno transfernih cijena.
To su pitanja koja traže odgovore, a Vladine mjere teško da mogu inflaciju zaustaviti. Zamrzavanje cijena je dobro, ali ima i svoj rok, a onda postaje uistinu besmisleno, posebno ako se dogodi neki udar, poput porasta energenata. Tržište treba pustiti da funkcionira, a ograničavanje cijena remeti tržišne tokove i može dovesti i do još gorih posljedica.
redakcijski tekst