SISAČKI biskup Vlado Košić uputio je vjernicima božićnu čestitku. U čestitki je govorio o ratovima, pobačaju te kritizirao božićne ukrase, Djeda Mraza… Njegovu čestitku u nastavku prenosimo u cijelosti:
Dragi prijatelji, braćo i sestre,
S čestitkom za Božić svi očekuju lijepe riječi, ugodne ušima i melem za srce. No ja se ovog Božića pitam kako mogu ovaj blagdan radosti i mira slaviti ljudi u Ukrajini, oni u Palestini, Izraelu i Siriji, kako mogu biti radosna djeca bez roditelja, žene nakon što su im poginuli muževi, kako mogu biti sretne majke čije djece više nema? Možda je previše pitanja bez odgovora, možda doista nitko ne zna niti može odgovoriti na te teške riječi koje su zapravo optužbe. Međutim nisu to optužbe protiv Boga, nego protiv čovjeka. Čovjek je započeo ratove, čovjek je razorio tuđe gradove i sela, tuđe kuće, škole, bolnice… Čovjek. No je li to doista čovjek kakvog je stvorio Bog?
Nije li takav čovjek zapravo nečovjek? Koji ubija, mrzi, razara, pali i otima tuđe? Kako se takav čovjek može još uopće nazivati čovjekom? No kad bismo pitali one koji su pokrenuli ratove, one koji razaraju tuđe domove i ubijaju djecu, žene i civile, koji osvajaju tuđu zemlju i pljačkaju je, zašto to čine, oni bi vjerojatno odgovorili da su oni to morali jer su bila ugrožena njihova prava, jer su se oni samo branili i da nisu željeli ubijati civile, da su oni samo kolateralne šteta.
“Da su ratni huškači ikada upoznali ljepotu djeteta, ne bi dizali ruke protiv djece”
Kako takvim ljudima govoriti o Božiću? Kako uopće govoriti o Božiću kad vladaju tako suprotstavljeni stavovi i toliko mržnje progovara iz ljudskih srdaca, iz ljudskih usta, iz ljudskih ruku? Kad promatramo betlehemske jaslice, tada vidimo gdje na svojim rukama majka Marija drži dijete Isusa. Dijete je u središtu te štalice, oko njega su pastiri i kraljevi, tu su se oko njega skupile ovce i životinje, nad djetetom se nadvijaju njegova Majka i sveti Josip.
Da su ratni huškači ikada upoznali ljepotu djeteta, ne bi dizali ruke protiv djece! Da su biti dirnuti osmijehom djece, da su vidjeli njegove male ručice i osjetili mir koji svako maleno dijete širi oko sebe, ne bi nikada uzimali u ruke puške, bacali bombe i granate, rušili domove u kojima su također i djeca.
Tko zna, možda je zato i Božić često shvaćan kao bajkovita priča jer stvarnost je drukčija, ljudi nisu dobri, ljudi ne znaju zastati i diviti se pred djetetom, ne mogu svi biti obasjani svjetlom. Što je razlog tome? Kako to da to malo betlehemsko Dijete tako radikalno dijeli ljude na, s jedne strane, oličenje dobrote, davanja milosrđa i pružanja zaštite maloj djeci i, s druge strane, razorne mržnje, zatiranja svakog i svega što se suprotstavlja njihovim zamislima?
Kako to da je to Dijete podijelilo ljude na ljude ljubavi i na ljude mržnje? Je li moguće da u tom zajedništvu i isprepletenosti nadvladaju oni dobri i oni koji će život štititi a ne ga uništavati?
“Ulice su uresili svjetiljkama, napravili lutke sobova, vilenjaka i djedova koji nose darove, samo da se ne bi prepoznalo da to vrijeme pripada Isusu”
Kad bolje razmislimo o Isusu i njegovu dolasku, vidjet ćemo da je on došao upravo zato da pobijedi ovu mržnju, zlo i nemir, da se sam ponudi kao žrtveno janje, da ponese na sebi to ogromno zlo koje čuči u ljudskim srcima. On je prihvatio siromaštvo, ponizno je došao u jedno nepoznato i zabačeno mjesto umjesto u središte života i zemaljskog kraljevstva, on se zaodjenuo skromnošću i malenošću da ponizi ohole, da pokaže pravi smisao života svim ljudima, ne bojeći se njihova prezira i stajući uz one koji su obespravljeni proglašujući ih blaženima!
Isus iz Nazareta, rođen u Betlehemu, nije ponudio ništa od očekivanih veličina ovoga svijeta, nije dapače ponudio ni svojim učenicima uspjeh i priznanje, nije im dao prva mjesta nego im je obećao patnju, trpljenje i prolaz kroz smrt koju je i sam okusio. To nije trebalo biti tako, kada bi svijet bio dobar, kada bi među ljudima vladala ljubav i na svijetu mir, ali kad toga nema – ni u njegovo doba ni danas – Bog je morao presjeći tu spiralu zla i stati uz one koji su bez prava, koji su prezreni, ostavljeni, bolesni, stari i nemoćni. Bog je postao jednom riječju MALEN.
Ta je malenost toliko vidljiva do dana današnjega da nekima i danas smeta. Pogledajmo kako su oni koji mu ne vjeruju i koji ga se boje, oni koji ga ne žele i koji ga protjeruju ne samo iz vlastitih savjesti nego i iz društva u kojem imaju moć, iz iščekivanja najdražeg Gosta i najviše željkovanog Spasitelja izbacili i sam spomen na njega, Isusa. Ulice su uresili svjetiljkama, napravili lutke sobova, vilenjaka i djedova koji nose darove, samo da se ne bi prepoznalo da to vrijeme pripada Isusu. Želeći zamijeniti Isusa prisvojili su si njegov dolazak ali su iz njega izbacili samog Isusa…
“Koje su to najveće, najdublje i najvažnije želje koje čovjek želi utažiti?”
“Došao je uzdisani i od Boga obećani: Željni sviju Spasitelj, svijeta razveselitelj!” – pjeva naša božićna hrvatska pjesma. Sveti je Augustin napisao da je nemirno srce čovjekovo dok se ne smiri u Bogu. To znači da svaki čovjek u svom srcu želi susresti Boga, želi ga pronaći i postići radost i sreću života.
Premda to i ne priznali, mi smo ljudi želja. Ne definira Biblija bez razloga čovjeka – vir desideriorum, čovjekom želja. No, koje su to najveće, najdublje i najvažnije želje koje čovjek želi utažiti? Je li to samo želja za hranom i pićem, je li to samo želja za posjedovanjem ili je to i želja za prijateljstvom, dobrotom, ljubavlju i mirom?
Pronađimo, braćo i sestre, u sebi to dobro, onu želju koju nam je nadahnuo svojim Duhom sam Bog. U toj želji susrest ćemo i mi Gospodina. On dolazi: Mesija, Spasitelj. Kako ga lijepo naziva naša stara hrvatska božićna pjesma: željni sviju spasitelj, svijeta razveselitelj!
Veselje i – ili – radost? Je li to nutarnji oslonac, sreća u duši koja se tek ako je imamo u srcu manifestira i na vani? Kako biti sretan bez sreće, kako imati mir bez mira u srcu, kako biti čovjek bez Boga koji je za nas postao čovjekom?
“Kako će naša Domovina procvjetati životom i nadvladati demografski slom?”
Stari naši čestitali su Božić jedni drugima želeći svega obilja, da rode i pšenica i žito, i domaće blago, te da bude iznad svega u obitelji djece, podmlatka, sinova i kćeri. Jesmo li zaboravili da je sreća u djetetu? Da bez djece nema ni budućnosti? Kako bismo mogli u svijet unositi mir, ako ne vjerujemo u vrijednost života? Ako preziremo dijete – bilo ono još u majčinoj utrobi, bilo tek rođeno ili u dobi kada prohoda, pođe u vrtić, u školu, na fakultet… – kako ćemo uspostaviti mir među ljudima, mir među narodima?
Sveta Majka Terezija rekla je da mir među ljudima nije moguć dok se ubijaju djeca u majčinoj utrobi. Kako će naša Domovina procvjetati životom i nadvladati demografski slom, ako ne vratimo u srca svakog člana našeg društva poštovanje prema životu, a to znači poštovanje prema Djetetu. Dobro nam došlo, Dijete Isuse, donesi mir u sva ljudska srca i u sve narode, da ljubav pobijedi mržnju i dobro zamijeni svako zlo!
SRETAN VAM BOŽIĆ SVIMA!
prenosi Index