BILO je sunčano ljetno jutro kad je Zoë otvorila kalendar s na svojem mobitelu.
Preostalo je nula dana i sedam sati. Bilo je to 19. lipnja 2023. Tog dana je 22-godišnjoj Zoë bilo dopušteno umrijeti, tog dana čekala ju je eutanazija.
Zoë je prešla ulicu i vratila se u bolnicu u kojoj je provela nekoliko tjedana. Stigla su crna mrtvačka kola. Bila su tu zbog nje. Lijes je bio u vozilu, piše The Guardian.
“Želite li pogledati?” upitala je organizatorica pogreba Evelien. “Naravno”, šapnula je Zoë.
Tada je primijetila ženinu majicu: “Ook al is alles kut, er is altijd liefde” (Život je sranje, ali ljubav vlada).
“Život je sranje” bio je Zoëin moto, a majice su tiskane posebno za danas.
Dvije injekcije
Onda su, konačno, bila dva sata popodne. U svojoj spavaćoj sobi Zoë je sve zagrlila: majku, mlađeg brata, prijateljicu i svojeg psihologa Paula. Legla je na krevet, okrenuta prema prozoru, koji je prekrila fotografijama. Bio je to mali kolaž sretnih uspomena: njezin prvi skok s padobranom, Barcelona s mamom, Zeeland s bakom, plaža s prijateljicom.
Svi su se okupili oko kreveta. Evelien je stajala na čelu. Obećala je Zoë da će nastaviti razgovarati s njom dok neko vrijeme ne bude mrtva.
Psihijatar je zadnji put sve objasnio, korak po korak: “Prva injekcija će vam utrnuti venu.”
Zoë se znojila. Srce joj je lupalo. “Druga će uzrokovati prestanak disanja. Smrt će uslijediti ubrzo nakon toga.”
Kako bi slijedio zakon o eutanaziji, psihijatar je morao postaviti još jedno posljednje pitanje “Jeste li sigurni?”
“Predomislila sam se u zadnji čas i neću danas umrijeti”
Zoë je počela plakati, isprva tiho, ali kad je vidjela injekciju koju je držao psihijatar, to se pretvorilo u jecanje. Bojala se da će još biti pri svijesti kad prestane disati. Zoëina majka je također plakala.
Zoë je izašla u vrt hospicija vidjeti svojeg mlađeg brata, koji je tamo čekao da sve završi. Popušila je cigaretu, otišla u šetnju s psihijatrom i s Evelien slušala klavirsku glazbu koju su odabrali za sprovod.
U pola četiri poslala je poruku svim kontaktima: “Dragi svi, predomislila sam se u zadnji čas i neću danas umrijeti. Ispričavam se za paniku koju sam izazvala.”
Zoë živi u Nizozemskoj, jednoj od tri zemlje u svijetu u kojima nepodnošljiva duševna patnja može biti razlog za eutanaziju.
Prema podacima nizozemskih regionalnih odbora za reviziju eutanazije, prošle je godine 138 ljudi eutanazirano iz tog razloga.
Htjela je umrijeti jer se više nije mogla nositi s depresijom
Dvadeset dvoje od njih bilo je mlađe od 30 godina. Zoë je trebalo četiri godine da uvjeri svoju obitelj i svog psihijatra u Centru za ekspertizu o eutanaziji, da joj se dopusti da umre. Ipak, u posljednjem se trenutku predomislila.
Zoë je htjela umrijeti jer nije mogla i nije htjela živjeti s posljedicama trauma iz djetinjstva. Svakodnevne stvari poput tuširanja, pranja zubi, oblačenja i spavanja u vlastitom krevetu budile su najstrašnija sjećanja, koja bi potom proživljavala iznova. Noćne more gotovo su joj onemogućavale spavanje, a ponekad je živjela na tekućini jer nije mogla podnijeti čvrstu hranu.
Zoë je konačno prekinula šutnju o zlostavljanju koje je pretrpjela u dobi od sedam do 15 godina. Nikada to nije prijavila policiji i nitko nije bio osuđen. Kao djevojčica bila je nemoćna, a kao tinejdžerica se jako sramila. Kako bi ublažila duševnu bol, počela je sama sebi nanositi fizičku bol. Rezala se i pekla, prestala je jesti i zapala u ovisnost o piću i drogama. Bio je to i vapaj za pomoć.
Jednom se ipak otvorila. Imala je 14 godina i bila je na liječenju zbog poremećaja prehrane. No zdravstveni djelatnik kojem se povjerila nije ništa poduzeo, što je Zoë navelo na zaključak da ono što joj se događa nije dovoljno ozbiljno.
U školi su je maltretirali
Pomislila je da je bezvrijedna, da dramatizira i da je samo željna pažnje. A za zlostavljanje je bila sama kriva. Sklopila je pakt sama sa sobom: nikada više ni s kim neće podijeliti ono što se dogodilo.
U školi su je maltretirali. Dobila je čitav niz dijagnoza: anksiozni poremećaj, anoreksija, depresija, granični poremećaj osobnosti. Sve se svelo na jednu dijagnozu: složeni posttraumatski stresni poremećaj uzrokovan teškom traumom iz djetinjstva.
Deset godina išla je na sve moguće terapije. Ništa nije pomoglo. Nije ni čudo, jer temeljna trauma nije bila riješena. Ali Zoë se osjećala kao gubitnica koja se nije dovoljno trudila da ozdravi. Tako je ideja o umiranju počela uzimati maha. Nakon prvog pokušaja samoubojstva u dobi od 15 godina bila je hospitalizirana. Napustila je školu i provodila više vremena s terapeutima nego s prijateljima.
Do kraja prosinca Zoë je bila u klinici šest mjeseci. U međuvremenu je još jednom pokrenula postupak eutanazije i još jednom odustala. Liječnici su sada smatrali kako je vrijeme da krene dalje: ako želite dati životu priliku, ne možete ostati u psihijatrijskoj bolnici.
Tisuće mladih u Nizozemskoj čeka ovakvu vrstu smještaja
Socijalna radnica uputila je hitan zahtjev za smještaj uz podršku, oblik stanovanja za osobe mlađe od 30 godina s mentalnim problemima koje ne mogu samostalno živjeti, ali im nije potrebna hospitalizacija. Stanari se hrane zajednički i mogu dobiti pomoć ako im je potrebna, s ciljem da na kraju mogu nastaviti dalje i živjeti sami.
Tisuće mladih ljudi u Nizozemskoj su na listi čekanja za ovu vrstu smještaja; vrijeme čekanja može biti i do dvije godine. Stoga je bilo veliko iznenađenje kada je Zoë pozvana na konzultacije manje od dva tjedna kasnije. Dana 15. siječnja 2024. spakirala je svoj ružičasti kofer i otišla iz klinike u novo mjesto u središtu Rotterdama.
Napokon je stala na svoje noge. Počela je trčati, prestala pušiti i otišla zubaru prvi put u tri godine – veliko osobno postignuće. Vikendom je s prijateljicom istraživala muzeje, posjećivala baku i djeda te prespavala kod majke. Ako je ikada postojao trenutak nade, to je bilo to.
“Došla sam do točke u kojoj želim živjeti, samo što ne znam kako”
Neko vrijeme nakon zaustavljanja drugog procesa eutanazije, sve je išlo kako treba. Ali sada je počela osjećati težinu očekivanja.
“Zaokupljena sam ispunjavanjem očekivanja drugih ljudi. Ne želim nikoga razočarati jer sam to već prije radila”, rekla je Zoë i dodala: “Došla sam do točke u kojoj želim živjeti, više od svega, samo što ne znam kako.”
Dakle, oponašala je život kakav je mislila da treba biti. Tjelovježba, obiteljska druženja, posjeti muzejima, svakodnevne rutine. U međuvremenu se osjećala užasno. I umjesto da zatraži pomoć, učinila je ono što je uvijek činila kad bi tjeskoba rasla: samoozljeđivanje i samouništenje.
“Sada znam da postoji svjetlo na kraju tunela”
Satima bi lutala ulicama. Jednom prilikom, kada ju je majka nazvala da je pita gdje je, Zoë se šokirala kada se našla pokraj željezničke pruge. Kasnije je rekla da to nije bilo zato što je htjela umrijeti, već zato što je izgubila pojam gdje je i što radi.
“Ne žalim zbog procesa eutanazije. Budući da sam bila tako blizu smrti, na život gledam kao na nešto vrijedno. Neću uvijek biti dobro, ali sada znam da postoji svjetlo na kraju tunela”, rekla je Zoë.
U svibnju 2024. Zoë je otišla na odmor sa svojom obitelji. U rujnu je krenula na tečajeve obrazovanja odraslih kako bi završila gimnaziju. Još uvijek dolazi na terapije kod Paula. U domu za uzdržavanje kuha za svojih 15 ukućana dva puta tjedno. Još uvijek osjeća simptome traume i ima problema s koncentracijom.
Ali Zoë je optimistična: “Preživjela sam smrt, pa ću preživjeti i život.”, piše Index.