Uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, razgovarali smo s Tanjom Belobrajdić, sudionicom Domovinskog rata, braniteljicom Vukovara, vrsnom spisateljicom i autoricom nagrađivanih romana Crni kaput i Žena moga muža, ženom sa stavom koja je napisala brojne biografske priče o vukovarskim braniteljima, poginulima i nestalima, herojima iz srpskih logora, o ubijenim trudnicama i koja sjećanja ne prepušta zaboravu.
Tijekom kolovoza 1991., s tek napunjenom 21. godinom Tanja se uključila u obranu Vukovara, a u noći 16./17. studenog 1991. u teškom i mučnom proboju zajedno sa svojim suborcima izašla je iz obruča oko Vukovara. Prije samog proboja svoje čizme dala je trudnoj prijateljici, a njoj se od vlage i napora odvojila koža od tabana i otpali su joj svi nokti na nogama.
O iskustvu samog proboja iz obruča oko Vukovara Tanja kaže:
-Moja odluka ostati ili otići nije bila teška. Nisam imala djece, nisam imala brata, sestru, nikoga tko je ležao ranjen u Vukovarskoj bolnici za koga bi trebala brinuti. U meni je bio veći strah ostati nego otići. Uglavnom, to je bila svačija osobna odluka. Neki od mojih bliskih prijatelja odabrali su suprotno i, nažalost nakon ulaska JNA i srpskih paravojnih postrojbi u Vukovar i vukovarsku bolnicu oni su pogubljeni. Sam osjećaj naspustiti grad koji se branio, napustiti nešto u što si čvrsto vjerovao da će izdržati, da ćeš braniti, zašto su mnogi tvoji prijatelji u međuvremenu poginuli ili bili teško ranjeni težak je i mučan. Ja sam nekako do samog kraja čvrsto vjerovala da će stići neka pomoć, da će se nešto dogoditi, ali oni koji su bili realniji, koji su bili stariji i iskusniji, oni su znali da je gotovo. Kad je stigla zapovijed za pokret ja sam krenula, ali da je tada netko rekao da će trebati godine i godine da se vratimo kući, vjerojatno bi se još lošije osjećala.
Za preko 200 napisanih biografskih priča o o vukovarskim braniteljima, poginulima i nestalima Tanja kaže:
-Napisala sam neke priče za koje sam pomislila- to su najgore priče. Onda dođe sljedeća priča pa sljedeća. Supruga Ilije Asađanina, jednog od vozača u bolnici koji su ubijeni na Ovčari ispričala mi je kako je njena svekrva, majka ubijenog išla u Zagreb po neke informacije o poginulim i nestalim, u tadašnji naš klub Vukovaraca. Kada je tamo došla, tamo je bila gospođa Kata Šoljić, majka koje je u ratu izgubila četvoricu sinova. Gospoda je strpljivo čekala da na nju netko obrati pažnju, da dođe na red, međutim oni su se nekako vrtili na drugoj strani, a onda je počela plakati. U jednom trenutku gospođa Šoljić ju je pitala- zašto plače. A ona je rekla- ti si imala četvoricu sinova i svu četvoricu si izgubila, a ja sam imala jednog jedinog i njega sam izgubila. Čija je bol veća ?
-Kroz to pisanje dođeš do spoznaje koliko je samo braće poginulo- braća Dragičević, braća Šego, braća Koch, Braća Bošković, braća Jurčić, braća Kolak., mogli bi nabrajati u beskraj. Tu su i braća Došen- trojica su ubijena. Dva brata Kolak – obojica su ubijena na Ovčari. Braća Jurčić- niti jedan nije pronađen, a njihova majka koja je nedugo umrla niti jednog nije pokopala. Braća Koch- obojica su poginula u Vukovaru, a otac stolar je jednom sinu sam iskovao sanduk, a onda je s drugim sinom krenuo u proboj i taj sin mu je izdahnuo na rukama..
Na pitanje koliko mediji imaju utjecaj na relativiziranje istine u Domovinskom ratu, Tanja odgovara:
– Ono što mene osobno smeta i na što sam reagirala je da se kroz medije branitelji blate. Kada ste mogli u prošlom sustavu pročitati- pomahnitali partizan nekoga je ubio, zgazio, istukao. Naravno, da niste. To je nešto što mediji sustavno rade. Stvara se loša paradigma u koju se guraju branitelji, a oni to stvarno nisu zaslužili. S time da svatko za svoje postupke mora odgovarati, ali nemojmo sve ljude stavljati u isti koš.
Što je sve ispričala Tanja Belobrajdić pogledajte u našem najnovijem podcastu !