Prije 24 godine glumica Ena Begović izgubila je život u prometnoj nesreći na Braču

Bila je sretna. Ona je imala nevjerojatan mir. Živjela je u bliskoj vezi sa svojim dubinskim ja. Kad su joj nudili Hollywood, odbila je. Ena je rekla: “Ja ne mogu igrati na engleskom jer je jezik priroda glumca u onoj formi koja mene zanima”. Odbila je ulogu u “Charliejevim anđelima” i četverogodišnji ugovor koji joj je nudio gospodin Marshall. Svi smo joj govorili da nije normalna. Ali ona je rekla da želi igrati velike uloge na svom jeziku. I to se dogodilo, za to se izborila. Bila je nevjerojatno disciplinirana, govorila nam je 2021. godine glumica Mia Begović o sestri, neprežaljenoj glumačkoj divi Eni Begović., piše Piše Davor Lugarić, Dora Pek 24sata

Za Miju Begović blagdan Velike gospe nosi posebnu težinu. Njezina voljena sestra na taj je dan sad već davne 2000. stradala u prometnoj nesreći na otoku Braču. Točno 45 dana otkako je rodila kćer Lanu, koju je dobila s Josipom Radeljakom. Enina tri godine mlađa sestra za nesreću je čula na autoputu za Mariju Bistricu. Čim je njihov zajednički prijatelj Joško Paladino rekao ‘Ena’, Mia je znala da je nešto pošlo po krivu. Izjurila je iz automobila i počela trčati u kontra smjeru vrišteći.

– Nisam mogla živjeti sa sobom. Po tonu njegova glasa znala sam što se dogodilo – rekla nam je Mia, koja još pamti posljednji susret sa sestrom Enom.

Željela je imati kćer

–  Pamtim kad je rodila dijete i kad je došla u Supetar. Bila je toliko sretna. “Toliko sam sretna da bih mogla umrijeti”. To je rekla. Ona nije bila čovjek od velikih riječi. Zato me začudila ta rečenica i zato sam je zapamtila. I kad mi je najteže sjetim se toga. Njezina ogromna želja bila je upravo curica – priznala je Mia.

U sjećanju joj je urezan Enin osmijeh te jedinstveni i specifični smisao za humor.

– Čista duhovitost. Jednom sam pjevala u jednoj predstavi, tri dana pred premijeru napisano mi je da pjevam dionice soprana, što mi se činilo nemoguće jer sam kontraalt. Užasavala sam se i mučila. Ena je znala da imam tremu. Poslala mi je cvijeće kako je običaj među bliskim ljudima u teatru. Ja pak nisam nikako mogla izdržati da ne pročitam poruku u cvijeću. “Divna si, a propjevat ćeš u raju”, napisala je. Takva je Enči bila – prisjetila se Mia.

Bila je zaštitnički nastrojena

Ena je bila vrlo zaštitnički nastrojena prema svojoj mlađoj sestri.

– Međutim u jednom periodu sam joj rekla, “Ljube, obožavam te, ali moj život je moj život”. Rekla sam joj “Jednostavno me moraš pustiti”. I shvatila je to, ali nije bilo lako. Borila se, imala je veći otpor nego roditelj – isticala je Mia.

Fizički su bile slične, dok karakterno različite.

– Njezina i moja umjetnička snaga su bile drugačije, drugačiji senzibilitet smo imale. Zato su nam režiseri davali da igramo duodrame. To je bilo zanimljivo, ta premostavanja – kazala je Mia.

Gluma joj nije bila prvi izbor

Ena je rođena 8. srpnja 1960. godine u Trpnju na poluotoku Pelješcu. Tijekom gimnazijskog školovanja u Dubrovniku, priključila se lokalnom studentskom kazalištu Lero. Tamo ju je u jednoj predstavi zapazio redatelj Lordan Zafranović te joj ponudio ulogu u filmu ‘Okupacija u 26 slika’.

Da ju gluma tad i nije toliko zanimala, pokazala je upisom na Pravni fakultet u Zagrebu. Tek je na nagovor kolega odlučila upisati Akademiju dramskih umjetnosti. Živjela je tad sa sestrom Mijom u iznajmljenom stanu u Zagrebu. Svaka je imala svoju sobu te različite rutine. Ena se ranije budila i išla spavati, dok bi Mia cijelu noć čitala knjige. Super su funkcionirale. Mia bi kuhala, a Ena prala suđe. 

– Ja bi kuhala, a ona prala suđe. Ona bi poput većine Dalmatinki prala robu na ruke. Postavila bi mi konja za peglanje, a ja bi peglala. Super smo se prožimale – rekla je Mia.

Bila je pravi prijatelj

Ena je bila samozatajna, mirna, pomalo distancirana prilikom upoznavanja novih ljudi, ali otvorena. Rado bi primila nekog u svoj krug. Bila je pravi prijatelj. Ljudi su je voljeli i znala je slušati. Mia se rado prisjeća večera. Ona bi kuhala za sedam, osam ljudi, a Mia bi dovela još prijatelja. 

– Puno je divnih predstava začeto na tim druženjima. Mama je radila domaće bajadere, kroštule, i jednostavno se znalo da kad dobijemo paket da je tu subotu večera kod nas. Ona nije pričala o sebi. Nije pričala okolo. To poštivanje, i struke i kolega i publike ne proizlazi samo iz toga što je vrhunska glumica, već što je bila sjajan čovjek. Imala je dovoljnu snagu da ostane na tom putu bez obzira na slavu koju je mlada stekla – govorila je Mia.

Redatelj Ljubiša Ristić sreo je Enu u kafiću i predložio joj da glumi u njegovu filmu ‘Ivan Goran Kovačić’. No prvu zapaženiju filmsku ulogu ostvarila je 1981. godine u filmu ‘Pad Italije’. Iste godine glumila je u ‘Pikniku u Topoli’ i seriji ‘Nepokoreni grad’. Iako je Ena vjerovala da će karijeru izgraditi glumeći u filmovima, suprotno očekivanjima, kazališne daske donijele su joj prvi okus slave.

Kazališne daske donijele joj prvi okus slave

Kazališnoj umjetnosti posvetila se 1983., a svojim angažmanom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu osigurala je 16 uzastopnih godina titulu prvakinje te institucije. Tad je odigrala više od 20 glavnih uloga, a među njima i slavne junakinje konestu Neru, Desdemonu, barunicu Castelli, Teutu, Anu Karenjinu. Uloga barunice Castelli u ‘Glembajevima’ donijela joj je 1988. godine Zlatnu arenu za sporednu ulogu. I odbila ju je jer je tu ulogu smatrala glavnom.

– Za sebe mislim da sam jedan dobar, pošten čovjek. Nisam zla, pokvarena, ne podmećem nikom nogu, ne uživam u tuđim neuspjesima. Ne snalazim se najbolje u ovom svijetu i ne uspijevam da slijedim sve “linije” koje ovaj posao zahtjeva, nameće. Po prirodi sam nezadovoljna, stalno nezadovoljna. San mi je da jednog dana napravim ulogu za koju će i dobri i zli priznati da je dobra. Najveća mi je želja da postanem dobra glumica, a za to treba puno rada ili puno sreće. Mene budućnost plaši. Ja ne znam šta me čeka, za godinu-dvije… dosadašnji uspjesi nisu garancija – govorila je Ena 1982. za Yugopapir.

Sve se činilo savršenim…

Zlatnu arenu zaradila je desetak godina kasnije, za ulogu novinarke u filmu ‘Treća žena’ redatelja Zorana Tadića. Ponosio se tad i Josip Radeljak, za kojeg se udala 2000. Sve se činilo savršenim. Imala je pored sebe muškarca kojeg je voljela, kćer, slavu… Do tragičnog 15. kolovoza 2000., kad je uslijed teške ozljede glave tijekom prevrtanja automobila poginula.