Prodajem tri jutra zemlje u Trnavi uz asfaltnu cestu, cijena 21.000 eura, mob…, stoji u oglasu na vratima trafostanice na ulazu u đakovačku Gradsku tržnicu. Za manje od dva hektara traži se pravo malo bogatstvo. Načelnica Trnave Irena Mikić Brezina kaže da je u tom kraju potražnja za nekretninama, pa tako i za zemljom, vrlo živahna, prodaja, tj. kupnja, brzo idu, pogotovo u vikendaškom dijelu, piše Glas Slavonije.

Iako se cijene zemlje (u đakovačkom kraju) ne mijenjaju već nekih godinu dana, one su i dalje previsoke, žale se ratari koji tvrde da cijene zemlje nabijaju oni što se ne bave poljoprivredom – trgovci, autoprijevoznici, mešetari nekretninama i sl., čineći takvim cijenama zemlju poljoprivrednicima nedostupnom.

– Vlasnik jedne velike regionalne trgovačke kuće kupio je 1800 jutara zemlje, bez problema ju plaćaju autoprijevoznici itd. – potkrepljuje primjerima tu praksu član Upravnog odbora Hrvatske poljoprivredne komore Matija Brlošić i dodaje kako bi realna cijena jutru zemlje trebala biti tri-četiri tisuće eura, da bi to trebao biti plafon, no stvarnost su cijene od 6000, 7000 pa i do 10.000 eura, koliko neki, dodaje Brlošić, traže.

– Primjerice, u Francuskoj zemlju može kupiti vlasnik zemlje koja graniči s tim zemljištem, mora biti državljanin Francuske deset godina i biti u upisniku kao poljoprivredni proizvođač najmanje pet godina. A kod nas samo ako netko prodaje više od deset hektara – pravo prvokupa ima država. To nije dovoljni mehanizam zaštite tog resursa – kaže član Upravnog odbora Hrvatske poljoprivredne komore Matija Brlošić.

– Potpuno idemo u krivom smjeru; netko je i takvim cijenama zemlje odlučio uništiti OPG-ove kao organizacijski oblik iako je on u zakonu organizacijski oblik naše poljoprivrede. Dok druge zemlje, poput Francuske i Mađarske, imaju mehanizme kojima poljoprivredno zemljište ne može kupiti tko god hoće, kod nas je obrnuto – upravo ga tko god hoće može kupiti i nabijati cijenu kakvu hoće – kaže Brlošić.

U oglasu iz Trnave navedena je cijena od 7000 eura, iako taj kraj u Đakovštini nije kraj intenzivne poljoprivrede, intenzivnog ratarenja i stočarenja, već vinogradarski.

To je za nas seljake, ratare, preogroman novac, dodaje Brlošić i navodi kako se u spomenutim zemljama zna tko može, a tko ne može kupiti zemlju, jer da je raspolaganje njome stvar državnog interesa.

– No oglašivač će vjerojatno dobiti taj novac, uvijek netko ima viška novca i kupuje, pa i zemlju, koja sve više postaje nekretninski biznis, a ne resurs u poljoprivredi. Također, uvijek zemlja uz tvrdi put ima višu cijenu – dodaje Brlošić.

– Za nas proizvođače to je apsolutno visoka cijena, po trenutnim uvjetima za tu cijenu moraš raditi 25 godina da bi otplatio taj iznos za zemlju. S takvim cijenama mogu se nositi jaki, veliki poljoprivrednici, koji rade 200-300 jutara zemlje, no malom rataru, koji obrađuje 20-30 jutara to je utopija – uspoređuje Brlošić.

Podsjeća na oglase koji se “vrte”, poput onog “Kupujemo zemlju po cijeloj Hrvatskoj” i negoduje što država takvu praksu nije stavila pod povećalo.

– Poljoprivredu su, zajedno s nama, njezinim proizvođačima, pustili da propada, pa će po toj logici ostati valjda samo veliki – kaže Brlošić. Do jučer se gledalo da pri prodaji zemlje ona ostane u selu, da ju kupi netko od sumještana, pa mu se davala i nešto jeftinije. No danas – druga pravila, zemlja je biznis.

– Preuzeli smo američki sustav, da sve bude privatno i dostupno. Čujem da je u Vuki 12 hektara prodano za 250.000 eura. Nakon što ju je prodao, čovjek je otišao na more, kupio kuću s apartmanima i iznajmljuje ih turistima. Procijenio je da mu je to bolje nego da se bavi poljoprivredom – navodi Brlošić znakovit primjer, piše Glas Slavonije.