Imajući u vidu sekularizam, političko pravne okvire koji se nisu pokazali dostatnim za osiguranje i zaštiti ljudskih prava, odnosno na sve prisutniju dehumanizaciju, kroz temu ljudskih prava i manjina dat će se osvrt i na pitanje je li kroz povijest istiskivanje teološkog pristupa bilo razumno i postroji li dovoljno sinergije za suradnju.
Sagledavanje samog života sa šireg aspekta i drugačijih koncepata i predodžbi, u kontekstu logičko spoznajnih funkcija temeljenih na stvarnosti koju primjećujemo, čini se i više nego razumno kako bi se došlo do optimalnog rješenja u osiguravanju i zaštiti ljudskih prava. Isključivati drugačija stajališta pa tako i religijska, odnosno teološka koja su nam strana i izvan dohvata nama razumljivog ili naprosto nisu utemeljena na znanstvenim metodama ne čini se osobito mudrim. Imajući u vidu da je današnji svijet isključiv, ideološko i politički obojen što je u suprotnosti prirodnom pravu čovjeka koji je iznad političkog interesa i ideoloških ciljeva, posljedično dolazi i do međusobnog nerazumijevanja, netolerancije i nesnošljivosti te u konačnici i do nemogućnosti suživota i kršenja ljudskih prava. Nečiji nazor, nečije vjerovanje, nečija misao ne bi trebali nikome smetati, naravno pod uvjetom da ne ugrožavaju drugoga. Ako netko kaže da je vjernik to je u redu kao što je u redu da netko kaže – ja sam ateist ili agnostik. Konflikti nastaju kada na scenu stupa isključivost koja ne poštuje nečije pravo na opredjeljenje i koja sebi pripisuje apsolutnu vlast.
Drugim riječima, potrebno je stalno propitivati kako bi znali što je dobro za nas u sadašnjem trenutku i budućnosti pa tako i kad govorimo o religiji i teologiji, posebno jer se potonja ne bavi samo proučavanjem “božanskog”, već i filozofijom “pogleda na svijet” i jer je teologija zastupljena u svim velikim religijama objave: u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Teologija polazi, upravo od saveza koji se podrazumijeva u svjetovnom, vjeru u ljudsko dostojanstvo i prava. Proučava transformaciju koja takav savez prolazi kada se tumači u svjetlu Božjeg saveza s čovjekom. teologija i razvoj trebali bi djelovati zajedno i nadopunjavati jedna drugu .
Jaz između državnih aktera te religije i teološkog stajališta nedvojbeno postoji te se s jedne strane ne uvažava uključivanje religije kao dionika u provedbi globalnih ljudskih prava. S druge strane i akteri religije ne povezuju nužno svoj rad s razvojem ljudskim prava te su podijeljeni oko određenih ljudskih prava koja uključuju rodnu jednakost i pravdu i seksualno reproduktivno zdravlje i prava.
I kroz samu povijest bilo je gotovo nezamislivo povezati religiju i vjeru sa znanošću, iako su mnogi znanstvenici bili vjernici, počevši od Nikole Kopernika, Roberta Boyla, Isaaca Newtona, Blaise Pascala, Galilea Galileia, Decartesa, Ruđera Boškovića, Arthura Leonarda Schawlowa… Međutim, isti su potvrdili da znanost i vjera, činjenice i slutnja idu zajedno. Werner Karl Heisenberg, njemački fizičar i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku koji je primio i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu prigodom njegove 300. obljetnice rekao je jednu od možda najdomljivijih rečenica: Prvi gutljaj iz čaše prirodnih znanosti te učini ateistom, ali na dnu čaše, Bog Te očekuje!
Sam povijesni koncept ljudskih prava puno je stariji od suvremenih deklaracija, povelja, zakona o osiguravanju i zaštiti ljudskih prava i nedvojbeno počiva na stoljetnim razmišljanjima o pravdi, jednakosti, zaštiti slabijih nad jačima te uveliko leži u korijenima Biblije u kojoj možemo naći temelje za većinu ljudskih prava.
Pojam ljudskog dostojanstva koji je ugrađen u ljudska prava središnji je za religiju i specifičan je za čovjeka. Iz biblijske perspektive ono što čovjeka izdvaja od ostalih je da je čovjek stvoren na Božju sliku (Postanak 1:26). Ljudsko dostojanstvo i važnost istoga jasno je istaknuto u Vatikanu, gdje je na svetkovinu Blagovijesti – Navještenja Gospodinova 8. travnja 2024. objavljena Deklaracija „Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu“. U prva tri dijela Deklaracija podsjeća na temeljna načela i teorije kako bi se dala važna pojašnjenja da se izbjegnu česte zabune do kojih dolazi korištenjem pojma „dostojanstvo“. U četvrtom dijelu Deklaracija prikazuje neke aktualne problematične situacije u kojima se nedovoljno prepoznaje neizmjerno i neotuđivo dostojanstvo koje zaslužuje svako ljudsko biće. Osuda tako teških i aktualnih povreda ljudskog dostojanstva nužna je gesta, jer Crkva gaji duboko uvjerenje da se vjera ne može odvojiti od obrane ljudskog dostojanstva, evangelizacija od promicanja dostojanstvenog života, a duhovnost od zalaganja za dostojanstvo svih ljudskih bića. Drugi riječima nešto što bi itekako trebalo uzeti u obzir.
Ako se referiramo na siromašne i obespravljene koji ozbiljno narušavaju ljudska prava, posebno ljudsko dostojanstvo, papa Ivan Pavao II. Rekao je: Jedna od najvećih nepravdi suvremenog svijeta jest u ovome: razmjerno je malo onih koji mnogo posjeduju, a mnogo je onih koji gotovo ništa ne posjeduju. To je nepravda loše raspodjele dobara i usluga prvotno namijenjenih svima.” U Bibliji Bog voli sve ljude: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. ( Ivan 3,16)., A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. ( Rimljnaima 5,18).
Bog ne voli nepravdu i nadahnjuje Izaiju da napiše: Jer ja, Gospod, ljubim pravicu, mrzim na grabež bezbožan. Tako ću im vjerno dati plaću i vječan zavjet učinit ću s njima. Jahve čini pravedna djela i potlačenima vraća pravicu (Psalam 103:6).Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite. (Izaija 1:17).
Ako govorimo o ljubavi koja se danas zatire, a posljedično dovodi i do kršenje ljudskih prava Isus naziva ‘najvećom’ Zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom i svom pameti svojom. To je prva i najveća zapovijed, Druga jednako važna, glasi: Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe. (Matej 22:38-39) (Marko 12,29-31). Biblija uči da ne možete poslušati prvi dio ove zapovijedi (volite Boga), ako ne poslušate drugu (ljubi bližnjega svoga). Ivan u svojoj prvoj poslanici redovito povezuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu. On stavlja zapovijed ljubavi u kontekstu pomoći čovjeku koji je postao žrtva čina nasilja i ostao slab i ranjiv.
U kontekstu ljudskih prava i same teologije ljudskih prava koja polazi od čovjeka i njegova integriteta: fizičkog, moralnog, socijalno, papa Ivan Pavao II koji je bio pobornik ove teološke discipline kontinuirao se zalagao da se u društvu primjenjuju međunarodne deklaracije i etička načela. Teologija ljudskih prava jasno ističe da je prava veličina čovjeka u njegovu duhovnom i konkretnom dostojanstvu osobe; slobodu shvaća bitnom dimenzijom, a osnovna prava etičkim imperativom društvenih shvaćanja i kriterijem postupaka. Osuđuje svako nasilje i kršenje ljudskih prava, te upozorava društva i sustave da je „protunaravna, neljudska i areligiozna svaka diskriminacija i zapostavljanje, da je briga za čovjeka prvotna dužnost društvenih zajednica, a postupak s osobama — u integritetu njihova bića — osnovno mjerilo ispravnosti i moralne vrijednosti društvenog sistema… (Od koncilske otvorenosti do teologije ljudskih prava).
Iako nisu sva ljudska prava prihvatljiva religiji, postoji mnogo sinergije koja može biti korisna za poboljšanje ljudskih prava, uključujući ona koja se odnose na rodnu ravnopravnost i seksualno i reproduktivno zdravlje i prava.
Teologija i i ljudska prava trebali bi ići ruku pod ruku, a čelnici vlada trebali bi vjerske aktere smatrati važnim i nezamjenjivim partnerima u postizanju ciljeva održivog razvoja i drugih kontinentalnih i nacionalnih planova razvoja. Teolozi svoju vjeru moraju kritički artikulirati kao odgovor na različite situacije i kontekste i promišljati o sekularnim i svjetovnim programima osiguravanja i zaštite ljudskih prava.
Ako želimo postići razvojne ciljeve koji su oblikovani temeljnim vrijednostima dostojanstva, pravde, suosjećanja i ljubavi tada bi bi trebao postojati partnerski odnos na svim razinama kako bi se odgovorilo na sve izazove postavljenih ciljeva. To uključuje suradnju i pozivanje vlada da ispune svoja obećanja o postizanju ciljeva održivog razvoja do 2030., kao i pozivanje na odgovornost kada se krše ljudska prava, uključujući prava koja unapređuju rodnu ravnopravnost.
Sekularizacijom društva, religija se razdvaja. Religija više nije normativna i većina autora navedeno podržava, navodeći da ista ima svoju institucijsku komponentu. Međutim, i sekularizmu, religiji i teologiji zajedničko je traganje za odgovorima na pitanja života u pravdi i jednakosti.
Piše Sara Strinavić
OVAJ PROJEKT FINACIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE NOVINARSKE IZVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
