„Od načina na koji naša društva postupaju prema migrantima ovisi i hoćemo li uspjeti izgraditi društva zasnovana na pravdi, demokraciji, dostojanstvu i sigurnosti za sve ljude.“ (Navanathem Pillay povjerenica za UN-a za ljudska prava)
Stoljećima su se ljudi iseljavali, napuštali svoje zemlje i vlastite domove, što je ostavljalo traga na one koji odlaze i koji ostaju. Ovakva pojava migracija, uglavnom iz ekonomskih razloga ili narodno rečeno „trbuhom za kruhom“ danas je drugačija i postala je jedan o složenijih globalnih problema za koje se nerijetko čini da su nekontrolirane, s pitanjem kakav će biti epilog tih silnih kretanja ljudi. Mnogi od migranata traže nove mogućnosti i bolji život za sebe i svoje obitelji, bilo da su migracije uvjetovane ekonomskim, vjerskim, rasnim ili političkim progonom, raznim sukobima ili klimatskim promjenama. Zbog činjenice da je diljem svijeta u pokretu više ljudi nego ikad prije kao i činjenice da migracijskim kretanjima nije moguće učinkovito upravljati samo na državnoj ili regionalnoj razini, u prosincu 2018. godine usvojen i Globalni sporazum za sigurne, redovne i regularne migracije.
Ljudska prava, zajamčena nacionalnim i međunarodnim pravom igraju suštinsku ulogu u zaštiti migranata i njihovih prava, od prava na život, slobodu i sigurnost, slobodu od proizvoljnog hapšenja ili pritvora, pravo da traže i uživaju azil, prava na zaštitu na zaštitu od zlostavljanja i eksploatacije, do prava na zaštitu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, uključujući pravo na zdravlje, odgovarajući životni standard, adekvatno stanovanje, obrazovanje, i pravične i povoljne uvjete poslovanja. Sva ova prava predstavljaju ljudska prava koja pripadaju svim ljudima, bez izuzetka.
Ovo su nepobitne činjenice, međutim jedno je činjenica i stvarnost, a drugo je što se u toj istoj stvarnosti događa. Stvarnosti koja se ne može površno sagledavati jer ima svoje uzroke i posljedice, koja vrlo često ne dopušta drugačija razmišljanja i koja govori i o razdoru u samoj politici EU koja zbog različitih stavova i ideologija u lijevoj i desnoj populističkoj retorici ne olakšava ovakvo stanje.
Prije svega, treba razumijevati da je danas pitanje demografije, demografskog starenja, iseljavanja globalno pitanje na koja se teško nalaze odgovori pa tako i u Hrvatskoj u kojoj je prosječna starost gotovo 50. godina prema podacima iz 2021. i koja je jedna od najstarijih populacija na svijetu. Ako starenju stanovništva koje na kraju dovodi do padajućeg udjela u ukupnoj radnoj snazi dodamo iseljavanje, posebno mladih dolazi i do.neminovnog ulaženja drugog stanovništva i potrebe za stranim radnicima.
Demografi su znatno ranije upozoravali na ovu problematiku nedostatka radne snage, no hrvatska politika nije bila spremna na ove izazove. Niti Europa nije imala odgovor na demografske negativnosti te je i dalje na tragu ustaljenog pristupa kako će se problem rješavati imigracijom jeftine radne snage. Prof. D. Šterc izjavio je kako je „udaljavanjem od znanstvenih zakonitosti i projekcija te prelaskom na prevladavajuće političko mišljenje i odlučivanje izostala i smislena migracijska politika koja ne bi bila vezana samo za nadomjestak radne snage, već primarno i za revitalizaciju. Stihijskim migracijama u režiji agencija bez nadzora nema niti smislene demografske i uže migracijske strategije.”
Još 2012. godine kada tendencija rasta migracija i zapošljavanja stranih radnika nije bila toliko u fokusu, objavljeno je istraživanje „Migracija, integracija i stavovi prema imigrantima u Hrvatskoj“ – Percepcija stavova o manjinskim i (i) migrantskim populacijama u Hrvatskoj u kojem je sudjelovalo 1300 ispitanika i koje je pokazalo koliko su zapravo hrvatski građani otvoreni prema dolasku stranih radnika. Istraživanje je pokazalo zatvorenost hrvatskoga društva prema migrantima, strancima, pojedinim manjinskim zajednicama i općenito izdvojenim društvenim skupinama u Hrvatskoj. Kao razlog ovakve slike navodi se „izrazito konzervativno društvo, relativno velike etničke homogenosti, noviji povijesni sukobi na našem prostoru te činjenica kako dovoljno ne radimo na otvorenosti stanovništva i uvažavanju različitosti kroz poticanje rada lokalnih udruga kojima bi se domicilna populacija upoznala s kulturnim, jezičnim i identitetskim posebnostima manjina u Hrvatskoj.” Drugim, riječima, a kako se i navodi – Hrvatsko stanovništvo nije spremno prihvatiti dolazak stranih radnika.
Drugo istraživanje „ Stavovi i percepcije domaće javnosti o nacionalnim manjinama, izbjeglicama i migrantima“ iz 2017. pokazuje kako manji dio ispitanika nije sklon tome da Hrvatska prima imigrante, a kao razlog za ovakav stav navodi se pitanje identiteta i kulture te sigurnosti. Međutim, znatan broj ispitanika smatra kako bi velik broj migranata mogao opteretiti tržište rada i zagovaraju pristup u kojem su migracijske stope prihvatljive. Vezano uz pitanje kulture, najviše se isticao strah od terorizma, koji se najčešće povezivao s muslimanskim istokom. Manji broj ispitanika vjeruje kako će razina kriminala s dolaskom migranata porasti. (Baričević i Koska, 2017).
Oba istraživanja su pokazala različite razine prihvaćanja migranta u Hrvatskoj, međutim ono što je bitno i čini razliku protekom vremena je, što u prvom prvom istraživanju rezultati ukazuju na velike razine neprihvaćanja migranata, dok su u drugom istraživanju ispitanici pokazali srednju razinu neprihvaćanja odnosno prihvaćanja migranta.
Hrvatska je dio globalnog svijeta i migracijskih procesa za koje se ne zna kako će u konačnici završiti i prisutan strah je dominantan, dominantniji i od predrasuda, a samim time i razumljiv. Stihijske migracije, ulazak ilegalnih migranata i činjenica da politika globalnoj razini nema učinkovitu migracijsku politiku te da je politika EU polarizirana u ovom pitanju zasigurno samo povećava prisutan strah. Sporadični primjeri netolerancije prema migrantima, diskriminacije, nasilja, eksploatacije stranih radnika događa se svugdje, što ne znači da treba tolerirati, ali treba razumijevati i poduzimati potrebne korake. Ni sami mediji ne doprinose pozitivnoj percepciji stranaca i stvaranju pozitivnog ozračja, naprotiv odmažu otvorenosti prema promjenama jer sporadične incidente dižu na javišu razinu, a sudionike proglašavaju olako mrziteljima stranaca.
Činjenica je da je migrantska kriza polarizirala EU i potkopala razvoj zajedničkog europskog sustava azila, budući da su Poljska, Mađarska i Češka odbile sudjelovati u mehanizmima raspodjele tereta izbjeglica, kršeći zakone EU. U ovako (ne) posloženim stvarima teško je očekivati da će i sami građani biti otvoreni za migrante i strane radnike. S druge strane treba imati i u vidu i sam apsurd u kojem se s jedne strane sve više naglašava potreba zaštite ljudskih prva dok se s druge strane ta ista prava sve više krše, što ozbiljno odudara od vrijednosti poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina kako je i definirano Lisabonskim ugovorom. U EU i svijetu gdje je sve manje ekonomske pravde koja ide u korist profita, a ne ljudi, gdje su sve više ugrožena socijalna prava i ljudsko dostojanstvo kao temelj ljudskih prava teško je očekivati otvorenost prema strancima.
Sama složenost ove teme očituje se i u činjenici da su ljudska prava nedjeljiva i međusobno ovisna, što znači da se jedan skup prava ne može u potpunosti uživati bez drugog. Upravo, bezbroj konvencija, deklaracija, rezolucija, zakona koje se donose sa svrhom zaštite i promicanja ljudskih prava potvrđuju tu složenost, ali i birokraciju koja nema snage ni političke volje za brže i učinkovitije promjene. Drugim riječima, ljudska prava će se i dalje kršiti kroz neučinkovita pravosuđa, sloboda izražavanja će i dalje biti ograničena, sloboda medija ugrožena, trgovina ljudima prisutna, djeca i žene marginalizirani na različite načine…što implicira da zakonodavni okviri nisu niti će biti dostatni u zaštiti ljudskih prava, ukoliko ne razumijemo same uzroke, podložnost društvenim promjenama te važnost kontinuirane i dosljedne provedbe.
Kakva će u Hrvatskoj biti daljnja percepcija i stavovi prema migrantima i stranim radnicima ovisit će ponajviše o migracijskoj politici EU koja za sada govori o različitosti pristupa država članica koje su zabrinjavajuće, u kontekstu rivalstva desničarskih stranaka koje se zalažu za antimigracijsku politiku i koje su u suprotnosti sa sve većim fokusom ljevice na imigraciju, kao normativno i pozitivno dobro.
Percepcija i stavovi ovisit će i o učinkovitosti pravno – političke, društveno-ekonomske i kulturno -religijske integracije koja treba započeti pripremom migranata i lokalnih zajednica za proces integracije koja je dugotrajan i složen proces koji se odvija na svim razinama društva. Ono što je ključno u integraciji je obrazovanje, posebno djece, odnosno jezično obrazovanje nužno u komunikaciji i sporazumijevanju te razvijanju jednog od osjećaja pripadanja zajednici. Tu je i zapošljavanje i strukovno osposobljavanje koje uključuje radnje za promicanje rane integracije u tržište rada i poduzetništvo migranata, osigurava financijsku neovisnost, a posljedično i rasterećuje samu državu. Potom pristup osnovnim uslugama kao što su stanovanje i zdravstvena skrb te aktivnosti oko sudjelovanja u kulturnom životu te ostvarenje i religijskih prava, posebno prakticiranja različitosti u kulturnom i vjerskom pogledu.
Na tragu svega navedenog važno je reći da nam razumijevanje promjena novih trendova i promjenjivih demografskih podataka, povezanih s globalnim društvenim i ekonomskim promjenama pomaže da shvatimo svijet u kojem živimo, a posljedično s tim i planiramo budućnost.
Zaključno, imajući u vidu migracije koje se neće zaustaviti, posebno u kontekstu klimatskih promjena i sve većih sukoba te dolazak stranih radnika i drugih kultura, nužno je stvoriti okvir za premošćivanje kulturnog jaza, uz poticanje multikulturalnosti i međukulturnog dijaloga kojim bi se savladavale političke i društvene napetosti kao i provovoditi integraciju migranata u hrvatsko društvo, što se za sada ne događa u opsegu kakav bi trebao biti.
Važno je osigurati ljudska prava stranim radnicima, kako od strane poslodavaca, tako i cijelog društva jer bez poštovanja njihovih prava nema ni poštovanja kulturne raznolikosti.. Poticanje kulturne raznolikosti kojom bi se zainteresirala cjelokupna javnost i njihovo razumijevanje bogatstva kulturne raznolikosti važno je i u kontekstu strateške prednosti globalne ekonomije u kojoj bi kreativnost i inovacije, kao imperativi 21. stoljeća trebali procvjetati. Dakle, ne radi se samo o pukom prihvaćanju kulturnih razlika, kao ljudskom i moralnom imperativu već i o raznolikosti kao bazenu učenja i rasta, razmjena ideja koja mogu dovesti do zajedničkih težnji i većeg ekonomskog blagostanja.
Imperativ je senzibiliziranje javnosti i „razbijanje” uglavnom straha i nesvjesnih kulturoloških predrasuda, kako bi se razumjelo da su migranti, prije svega ljudi koji posjeduju dostojanstvo i svaki neljudski postupak narušava to temeljno ljudsko pravo. Nužna je učinkovita integracija migravata kkao bi se uključiintegracija
Dokazano je da su migranti među prvim žrtvama siromaštva i takvu poziciju nitko razuman i empatičan ne bi htio gledati niti joj doprinositi. Zato je prevladavanje različitosti ključno za humanije i mirnije društvo i za cjelokupan svijet, imajući i u vidu da prema podacima UN- a tri četvrtine velikih svjetskih sukoba ima kulturnu dimenziju.
Piše Sara Strinavić
OVAJ PROJEKT FINANCRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE NOVINARSKE IZVRSNOSTI AGENCIJE ZA EL. MEDIJE
