Djeca s teškoćama dodatno su kažnjena jer su u svome školovanju diskriminirana. Sedmogodišnji Matija Volk, desetogodišnji Leonard Putar i još jedan dječak iz ove naše priče djeca su s teškoćama kojima sustav dodatno otežava život, kao i njihovim roditeljima. Jer, dok druga djeca u školu idu u svome kvartu, što bliže kući, sustav je ove dječake “pobacao” u škole udaljene i sat, sat i pol vožnje od kuće. Tek mali dio škola u Zagrebu, naime, ima posebne razredne odjele prilagođene djeci s teškoćama pa je Leonardu, koji živi na Trešnjevci, najbliža škola u Vrapču. Ujutro, u prometnoj “špici”, ona je udaljena i sat vremena vožnje. Matija će pak od ove školske godine, kad kreće u prvi razred, od kuće na Trešnjevci u školu morati na – Bukovac, što je također potpuno drugi dio grada., pišu 24sata

Matija je dječak s autizmom, Leonard ima govornu apraksiju – neurološki poremećaj zbog kojeg ne može govoriti – neverbalan je, ali ima i blaže intelektualne poteškoće. Treći, anonimni dječak iz naše priče također ima autizam, najtežeg, četvrtog stupnja, i kako nam kaže njegova majka, tri godine putuje u školu na Kruge iz Gajnica, u kojima obitelj živi. I to je jako duga relacija, svakoga jutra, i ponovno popodne natrag.

– U idealnim uvjetima, trebat će nam najmanje sat vremena vožnje. Živimo na Trešnjevci, i baš smo prije koji dan dobili rješenje po kojem je Matija raspoređen u školu na Bukovcu, to je nama jako daleko. U Gradu Zagrebu, koji je rješenje donio, očito pretpostavljaju da svaka obitelj ima dva automobila i dva vozača. Naša obitelj ima jedan auto, ja ne vozim, a suprug radi u Blatu, na potpuno drugom dijelu grada od Bukovca. To će svakoga jutra biti velika bitka s vremenom, da Matija stigne u školu, a suprug na posao, govori nam Matijina mama Martina Volk. Ova djeca ne mogu ići u školu sama, javnim prijevozom.

Imaju teškoće, a satima su u autu

Mama Martina kaže kako je prije nekoliko tjedana njih nekoliko majki s istim problemom bilo u Gradu Zagrebu na sastanku, gdje su predlagale da se u školi na Trešnjevci, koja je ove školske godine upisala jedan razred manje, i radi u samo jednoj smjeni, oformi poseban razred za djecu s teškoćama. Sumnja da će biti ikakvog pomaka.

– Očajni smo. Prošle su tri godine otkako je moj Leonard upisan u osnovnu školu, i ništa se promijenilo nije. U Zagrebu i dalje nema dovoljno posebnih razrednih odjeljenja da bi se sva djeca mogla upisati po programu koji odgovara njihovim teškoćama, a ako se i nađe pokoje slobodno mjesto, ono je toliko udaljeno da svaki dan roditelj i dijete gube sate kako bi se dijete dovezlo i odvezlo iz škole, ogorčena je Leonardova majka Valentina Vinter Putar, inače članica udruge Sjena za pomoć obiteljima djece s teškoćama. Već je godinama, dodaje, za Grad Zagreb normalno da se djecu upisuje gdje se nađe slobodna stolica, ne vodeći brigu o tome kako će roditelj organizirati prijevoz, svoje vrijeme i obaveze.

– Svatko od nas roditelja se dovodi u rizik gubitka posla, i da od normalne obitelji postane obitelj – socijalni slučaj. Da ne govorimo o tome da se dijete čupa iz sredine u kojoj je raslo, i u kojoj je steklo prijatelje. Samo zato što ima teškoće. Kako je moguće da, primjerice, cijela jedna gradska četvrt poput Trešnjevke sjever nema niti jedan poseban razredni odjel koji bi odgovarao djeci koja na nastavu idu po posebnom programu?, pita se mama Putar.

Ogorčena je i treća, anonimna majka, koja dijete već tri godine vozi iz Gajnica u školu na Kruge. Sat, sat i pol svakoga jutra njen sin, dijete s najvišim, četvrtim stupnjem autizma, mora strpljivo sjediti u autu, izložen gužvi, stresu, brojnim zvukovima, na koje su ova djeca jako osjetljiva.

– A dva semafora od naše kuće postoji škola koja ima prilagođen program. No moj sin u nju ne može ići jer nema mjesta. Odnosno, postoje prostorni preduvjeti za upis još djece, ali se čeka odobrenje Ministarstva obrazovanja na zapošljavanje novih stručnjaka, kaže treća majka. Dakle, djeca s teškoćama i njihovi roditelji vrte se u začaranom administrativnom krugu – u Gradu nema dovoljno škola u koje bi takva djeca mogla ići, a kad neka škola program ima, nema dovoljno zapošljavanja stručnjaka od strane države.

Većina troška je na roditeljima

– Djeca nam moraju ići u škole udaljene i po deset kilometara, pri čemu su i trošak i organizacija prijevoza gotovo u potpunosti prebačeni na roditelje. Ministarstvo znanosti i obrazovanja isplaćuje 30 centi po kilometru, i to je to. Sve drugo je na roditelju. U našem slučaju to je otprilike 45 eura mjesečno – za trošak goriva, trošak nabave i održavanja automobila i trošak mog vremena, kaže mama Valentina, koja radi na pola radnog vremena. Nakon što u školi ostavi Leonarda, mora stići na posao, i ponovno, u povratku, juri po njega u školu. Ima još dvoje djece s teškoćama, sve troje stalno razvaža na terapije, kod liječnika…

– Javni prijevoz nije opcija s obzirom na to da se radi o senzorno osjetljivom djetetu. Mi roditelji djece s teškoćama, ionako opterećeni dodatnim obavezama i financijskim izdacima, opterećeni smo nečim oko čega roditelji djece redovnog razvoja nemaju brige. Takav je zakon, takva su pravila. Zbog toga zahtijevam da Ministarstvo znanosti i obrazovanja hitno promijeni odgovornost za troškove i organizaciju prijevoza učenika sa teškoćama te da ih u potpunosti snosi Grad Zagreb odnosno županija, kao što je to slučaj sa djecom redovnog razvoja. Ovo što je sad na snazi je diskriminirajuće, kaže mama Putar. Od Grada traži pak da hitno osposobi dodatne adekvatne prostore u kojima će se moći ustrojiti razredi po programima potrebnima djeci s teškoćama.

‘Zločin je činiti ih nesamostalnima’

– Koji je razlog da se s gradnjom novih škola taj problem nije riješio? Svi odvajamo i punimo proračun, a grade se i opremaju samo škole za djecu redovnog razvoja. Mogućnost da naša djeca budu barem djelomično samostalna postoji, mi roditelji i stručnjaci koji rade s njima to znamo. Zločin je oduzeti im tu mogućnost, zaključuje majka Putar.

Gradu Zagrebu smo poslali upit zbog čega u svakoj od gradskih četvrti nema mogućnosti za posebne razredne odjele, odgovor ni nakon šest dana nismo dobili. Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja na pitanje o zapošljavanju novih stručnjaka u školama, za rad s djecom s teškoćama, odgovaraju kako će “zapošljavanja novih učitelja edukatora/rehabilitatora u sljedećoj školskoj godini svakako biti, sve ovisi o potrebama koje će škole zajedno sa osnivačima iskazati, a čiji će zahtjevi biti opravdani”. Koliko će novih razrednih odjela biti, ovisi o potrebama koje će osnivači sa školama na svom području utvrditi, te zatražiti od Ministarstva odobrenje, napominju. Odobrenjem razrednog odjela odobrava se i zapošljavanje učitelja edukatora/rehabilitatora, to se odnosi i na zagrebačke škole, zaključuju.