Alarmirana je policija, ali u gradu s jednom od najvećih stopa kriminaliteta na svijetu njemu nije bilo ni traga. Zaključili su da je ubijen i opljačkan, a njegovo tijelo zakopano na jednom od mnogobrojnih smetlišta…

Anonimna žena ispričala je svoju prekrasnu ljubavnu priču koja je trajala od djetinjstva, a onda je uslijedilo razočaranje od kojeg se ni dan danas nije oporavila.

Njezinu ispovijest prenosimo u cijelosti:

Svog budućeg supruga upoznala sam još u vrtiću, a kako su moji i njegovi roditelji bili najbolji prijatelji, vidala sam ga i svakog vikenda na obiteljskim druženjima. Kako sam bila kći jedinica a on sin jedinac, bili smo poput brata i sestre. Nisam mogla zamisliti dan da ga ne vidim. Mi smo zapravo bili jedno, dvije osobe, a jedna duša.

Satima smo se igrali i nitko drugi nam nije bio potreban. Uvijek smo se držali za ruke i nježno ljubili u obraščiće. Sve je to bilo nevino i dječje. Svi su nas znali zadirkivati da smo dečko i cura, a to nam nije ni najmanje smetalo jer smo svima objavili da ćemo se vjenčati čim postanemo punoljetni.

Krenuli smo u istu osnovnu školu i zajedno sjedili u klupi. S vremenom su zadirkivanja prestala i svi su nas, iako smo bili djeca, gledali kao ozbiljan par. Sve smo zajedno radili, a kako meni nikako nije išla matematika i fizika, on mi je rješavao domaće zadaće, dok sam ja za njega pisala one iz društvenih predmeta, koji su meni ležali. Unatoč njegovu zanimanju za tehničke predmete, za razliku od filozofije, logike i književnosti, koje sam ja obožavala, medu nama nije bilo nikakvih drugih razlika. I dalje smo se voljeli istim zarom i drago nam je bilo da se možemo dopunjavati. Kako smo bili zapravo odlični i ni po čemu problematični đaci, profesori su tolerirali te naše male prevare.

Krajem osnovne škole bilo nam je jasno da smo stvoreni da cijeli život provedemo zajedno. Tjelesno smo se sve vise privlačili, tako da je trenutak našeg prvog seksualnog kontakta bio samo pitanje dana. Moja mama je to primijetila i malo se zabrinula. Rekla mi je da je svjesna da smo ja i on povezani gotovo od prvog dana života, ali da sam ja još mlada i da možda još netko ude u moj ili u njegov život te da jako dobro razmislim o tome sto ću napraviti. Ja sam se samo nasmijala jer sam u dubini duše znala da je takva opcija potpuno isključena.

Majka mi je rekla da bi ona najviše voljela da bude tako jer da u životu nije upoznala boljeg dečka, i kad bi mogla birati od svih ljudi na svijetu, upravo bi njega izabrala za zeta. Došao je i taj trenutak. Bili smo na školskom izletu, malo smo se udaljili od svojih
kolega iz razreda i sami šetali šumom. Naišli smo na mali gaj okružen visokim jelama kroz čije se grane probijalo sunčevo svjetlo poput sićušnih zlatnih traka. Legli smo na meku travicu i počeli se maziti i ljubiti. Bilo je prekrasno. Prvi put mi je zavukao ruku u
gaćice.

Kad je to učinio, ja sam doživjela nešto tako lijepo što nisam ni u najluđim snovima mogla zamisliti. Bili smo nespretni i nevini, a
sve je nekako išlo svojim prirodnim tijekom. Kad je ušao u mene, nisam osjetila ni najmanju bol nego neko nevjerojatno i neopisivo
blaženstvo. Sam naš odnos sigurno nije trajao ni dvije minute, a meni se činio kao vječnost.

Onako iscrpljeni i puni strasti ostali smo polugoli ležati zagrljeni u našem gaju, našem malom privatnom raju. Nismo bili ni svjesni
koliko smo dugo ležali, a iz naše idile nas je prekinula vika naših školskih kolega, koji su nas tražili po šumi jer se već bližilo vrijeme
povratka kući. U autobusu smo sjedili jedno do drugog i nismo prozborili ni riječi. Osjećali smo se kao da riječi nisu potrebne, kao da su naša tijela govorila umjesto nas. Naše duše i njihova energija bile su isprepletene nekom čudnovatom mrežom u koju ništa nije moglo prodrijeti. Kad je profesorica vikala na nas i ponavljala nam kako smo se mogli izgubiti i da zbog nas kasnimo s povratkom puna dva sata, samo smo nehajno slegnuli ramenima. Kad sam došla kući, samo sam nehajno pozdravila mamu i blažena otišla u svoju sobu. Mami je odmah sve bilo jasno. Bila je previše iskusna da bi joj promakao gubitak nevinosti kćeri jedinice.

Sada kada smo moj dragi i ja probili barijeru, naši seksualni odnosi bili su gotovo svakodnevni. Koristili smo svaki slobodni
trenutak da budemo zajedno. Ponekad bismo markirali iz škole pa bismo otišli u moju ili njegovu kuću. dok su nam roditelji bili na poslu ili smo tražili skrovita mjesta u parkovima, a ponekad bismo sjeli i na autobus da se odvezemo na neko skrovito mjesto izvan grada. Maštali smo i o gaju u kojem smo prvi put vodili ljubav i kad smo skupili nešto novca od džeparca, uputili smo se tamo i ponovno vodili ljubav kao da je prvi put. Čak smo na taj izlet išli u istoj odjeći koju smo i onda nosili.

Poslije osnovne škole upisali smo se u istu gimnaziju. lako su njegovi roditelji željeli da on ode u pomorsku školu, budući da su njegovi već generacijama pomorci, on se zbog mene odlučio za klasičnu gimnaziju. lako sam znala da bi i on sam htio ići u pomorsku školu, cijenila sam njegovu žrtvu. Čak sam ga pokušala odgovoriti. Rekla sam mu da će tih nekoliko školskih sati brzo
proći i da poslije cijelo vrijeme možemo biti zajedno: nije me poslušao. U gimnaziji je patio.

Bilo je puno predmeta iz društvenih znanosti koje on nije volio. Pomagala sam mu koliko god sam mogla i na kraju je i gimnaziju završio s odličnim uspjehom. Ni on mi nije ostao dužan. Bez njega nikad ne bih mogla riješiti složene matematičke zadatke koje je školski program nalagao. Sve te sitne školske poteško će nisu nimalo umanjile našu ljubav nego su je samo učinile još čvršćom i jačom. Naravno, nismo se mi potpuno odvojili od ostalih ljudi.

Imali smo svoje društvo, s kojim smo vikendima odlazili u razne kafiće, ali mislim da smo svima u društvu bili pomalo dosadni jer smo uglavnom bili okrenuti sami sebi. Kako su svi znali za našu kao od čelika sazdanu vezu, nikom nije palo na pamet miješati se.
Svi su cijenili našu vezu i pomalo su nam zavidni zbog naše sreće. Pri kraju gimnazije otac mu je kupio auto i mi smo svaki slobodan vikend odlazili u naš čarobni gaj, gdje smo iznova vodili ljubav kao prvi put. Kako smo u vrtiću obećali, uz odobrenje i oduševljenje naših roditelja vjenčali smo se čim smo navršili 18 godina. Nakon vjenčanja došlo je do male prekretnice u našim životima. Morali smọ se odlučiti za studij. Ja sam odabrala filozofski fakultet, kojem sam oduvijek težila, a on se odlučio za pomorski fakultet. Ni to
nam se nije činilo tako strašnim budući da su nam roditelji nakon vjenčanja kupili stan u kojemu smo sami u svojoj sreći mogli bezbrižno živjeti.

To što smo imali svoj kutak, umanjilo je tugu što se više od pola dana nismo vidjeli. Ovisi tko je prije bio gotov s nastavom, čekao bi onog drugog pred fakultetom i onda bismo ruku pod ruku sretno odlepršali u naš kutić. Godine su prolazile, fakultet smo završili i onda je došlo ono neminovno. Odlučili smo se zaposliti. To ne bi bio nikakav problem, no on je završio Pomorski fakultet, smjer
nautiku, i s takvom strukom mogao je birati ili će otići na brod ili će raditi nekakav dosadni i loše plaćen uredski posao vezan za pomorstvo, odluka je bila teška., Osjećala sam da bih ga unesrećila kad bih ga zamolila da ostane na kopnu. On bi na to pristao, čak mi je to i predlagao, a ja sam znala da bi ga takav posao uništio i s vremenom činio sve nesretnijim i ogorčenijim. Toliko sam ga voljela da mu to nisam željela priuštiti. Poslušao me i otišao na brod. Pomoću veza svog oca postao je časnik palube na trgovačkom brodu prestižne britanske brodarske kompanije. Rastanak je bio težak. Znala sam da ga neću vidjeti četiri mjeseca, a do sada ga najviše nisam vidjela dva dana. Ta četiri mjeseca bila su grozna iako smo se svakodnevno čuli, na što mu je sigurno otišlo pola plaće.

Kad se vratio, sve je bilo po starom. Godine su prolazile, on bi odlazio na četiri mjeseca, pa bi dva mjeseca bio sa mnom kod
kuće. Živjela sam za ta dva mjeseca i to me držalo u razdoblju čekanja. Jedini problem nam je bio to što nikako nismo mogli k
dobiti djecu, koju smo silno željeli. Oboje smo bili kod liječnika i s nama je bilo sve u redu i nitko nam nije mogao reći zašto ja ne mogu zatrudnjeti. Deset godina smo živjeli tako i unatoč čestim rastancima bili smo sretni. On je u međuvremenu napredovao do kapetana broda iste kompanije i odlično zarađivao. Već smo imali dovoljno novca pa smo razmišljali da se on zauvijek iskrca i da počnemo neki naš zajednički posao.

To mu je trebalo biti zadnje putovanje. Posljednji put smo se čuli kad je uplovljavao u Rio de Janeiro. Nakon toga ga nisam čula. Obuzele su me crne slutnje, a nakon nekoliko dana javio mi se agent njegove kompanije i rekao mi kako mi se suprug iskrcao s broda i otišao u grad, gdje je nestao. Alarmirana je policija, ali u gradu s jedanaest milijuna stanovnika i jednom od najvećih stopa
kriminaliteta na svijetu njemu nije bilo ni traga. Zaključili su da je poput mnogih naivnih ranaca ubijen i opljačkan, a njegovo tijelo
zakopano na jednom od mnogobrojnih smetlišta. Moj život ostao je bez smisla.

Organizirali smo pogreb, a kako nije bilo tijela, u lijes sam stavila odjeću koju smo nosili kad smo u našem gaju prvi put vodili ljubav.
Nekoliko dana nakon pogreba javio mi se agent njegove kompanije koji me je obavijestio da mi je suprug bio osiguran na više od milijun dolara, ali da mi novac ne mogu isplatiti dok ne nađu siguran dokaz njegove smrti. Mene ni za kakav novac nije bilo briga. Nekako sam uspjela nastaviti sa životom. Povukla sam se u sebe i posvetila svom radu u školi. Bila sam tužna, ali živjela. Pokazalo se da je osiguranje bilo upornije od brazilske policije i nakon dvije godine dobila sam obavijest da su pronašli mog supruga živog i zdravog te da je u braku s mladom Brazilkom, s kojom ima već troje djece. Rekli su mi i da je trenutačno u zatvoru pod optužbom za prevaru i lažiranje smrti.

Preko istog agenta mi je poslao kratku poruku: ‘Toliko sam te volio i cijenio da nisam mogao podnijeti da patiš. Već odavno sam se zaljubio u drugu ženu i znam da bi ti srce puklo kad bih ti rekao da te zbog nje ostavljam. Mislio sam da bi ti bilo lakše da misliš da sam mrtav. Oprosti’., prenosi 24sata.