FILMOVI kratkog metra oduvijek su bili u sjeni cjelovečernjih filmova, bilo da je u pitanju pažnja publike ili kritičara. Jednostavno, kada se kaže “film”, podrazumijeva se da se misli na dugometražni film. Kada se govori o najboljim filmovima svih vremena u povijesti, rijetko ćete na tim listama naći ijedan koji traje kraće od 30 minuta.
Također, u filmografijama slavnih redatelja kratki filmovi obično su odmah na početku karijere, u studentskoj dobi, i predstavljaju vježbe stila i forme nakon kojih bi trebalo doći ono pravo što se od njihovog pretpostavljenog talenta očekuje. I zaista – koliko kratkih početničkih filmova smo gledali iz filmografije naših omiljenih redatelja? Tko je gledao Ubojice od Tarkovskog ili Break Up The Dance (ili bilo koji drugi iz tog perioda) od Polanskog. Rijetki su čak i čuli da postoji nekakva Guernica u opusu Emira Kusturice odnosno Grandmother u opusu Davida Lyncha.
U slučaju Nebojše Slijepčevića, svježeg dobitnika Zlatne palme u Cannesu, situacija je malko drugačija te izgleda da kratki metar dolazi u njegovoj zreloj životnoj i stvaralačkoj dobi. U dosadašnjem radu Slijepčević je uglavnom snimao dokumentarce kratkog metra s tek posljednja dva kratka igrana filma, od kojih će, naravno, Čovjek koji nije mogao šutjeti ostati onaj za povijest, od kojeg će možda ovaj autor prijeći na cjelovečernje filmove ili ostati u formi u kojoj se sjajno snalazi, ali koja, nažalost, vrlo rijetko izaziva pažnju šire publike.
A što je točno kratki film?
Definicije variraju – američka Akademija filmskih znanosti i umjetnosti definira ga kao film koji traje manje od četrdeset minuta. S druge strane, jedan od uvjeta za sudjelovanje u Cannesu, gdje je hrvatski film ove godine odnio pobjedu, jest da ne traje dulje od 15 minuta. Biennale u Veneciji dozvoljava da filmovi traju čitavih pet minuta dulje, dakle 20.
Ako se vratimo u povijest, svi su filmovi po današnjim standardima bili kratki. Od poznatijih valja izdvojiti Voyage dans la Lune ili Put na Mjesec (1902.), koji traje 8-18 minuta, ovisno o brzini frejma u sekundi. S druge strane, Velika pljačka vlaka iz 1903. traje 12 minuta. Iako se vrlo brzo pojavljuju filmovi s epskom minutažom, poput Birth of a Nation od D.W. Griffitha iz 1915. (preko 180 minuta), kratka forma ostaje dominantna u vrijeme ere nijemog filma i u njoj se najčešće mogu naći komedije Charlieja Chaplina ili filmovi Hal Roacha iz serijala Our Gang.
Ova vrsta kratkih komedija zvala se two reel shorts s obzirom na to da je jedna filmska rola sadržavala otprilike 305 m filma, na kojem je moglo biti nešto manje od desetak minuta materijala. Dvije ovakve role nosile su obično filmove od 15-24 minute i išle su u ranom periodu kinematografije kao dodatna atrakcija prema glavnom cjelovečernjem filmu u kinu.
Dvorolaši su opstajali skoro do pedesetih, kada su studiji uvidjeli da im se više isplati da uz glavni film tijekom projekcija imaju kratki crtani film na jednoj roli.
Festivali kratkog metra
Međunarodni filmski festivali ostaju glavna platforma na kojoj se kratki filmovi mogu distribuirati i prikazivati, a za moderne redatelje u posljednjih dvadesetak godina, naravno, tu je i internet.
Uz spomenute u Cannesu i Veneciji, koji sadrže ovaj tip natjecanja u okviru posebnih kategorija, valja istaknuti i Palm Springs International Short Fest, najveći festival kratkog metra u Sjevernoj Americi. Sudjelovanje na njemu obično se smatra kvalifikacijskim turnirom za dodjelu Oscara.
S druge strane, Clermont-Ferrand International Film Festival najveći je ovoga tipa u svijetu, ali i najpristupačniji jer je ulazna taksa za prijavljivanje simbolična (ove godine 13 eura), a maksimalno trajanje filma je 40 minuta. Tu su još i teksaški SXSW Film Festival, kao i Aspen ShortFest, oba specijalizirana za ovu formu.
Od domaćih možemo spomenuti Dane hrvatskog filma u Zagrebu, rezervirane za srednji (do 70 minuta) i kratki metar (do 30 minuta), Filmsku Rundu u Osijeku, Tabor festival u Zagorju, kao i FKM – festival kratkog metra u Novigradu, jedini festival ovoga tipa u Istri.
Najbolji kratki filmovi
Kao što smo spomenuli, panteon svjetske kinematografije rijetko sadrži kraću formu i ovakvi radovi obično se vezuju za početne, studentske dane i rane radove, te su jako rijetki u poznijem periodu opusa. Međutim, ako ste dovoljno radoznali da proberete, možete pronaći pregršt dragulja iz povijesti za čije vam gledanje neće biti potrebno više od jednog vikenda, a završit ćete obogaćeni za posebno iskustvo koje vam može otvoriti novu dimenziju užitka u sedmoj umjetnosti pa vam možda budući uspjesi naših filmadžija u ovim kategorijama ne budu iznenađenje.
Pogledajte, ako već niste:
- The Immigrant – Charlie Chaplina iz 1919. (30 minuta)
- Un chien Andalou – Louisa Bunuela i Salvadora Dalija iz 1929. (16 minuta)
- Rain (Regen) – Joris Ivens iz 1929. (14 minuta)
- Meshes of the Afternoon – Maye Deren iz 1949. (14 minuta)
- Song of Love aka Un chant d’amour – Jean Genet iz 1950. (26 minuta)
- Night and Fog aka Nuit et brouillard – Alan Resnaisa iz 1956. (32 minute)
- The Red Ballon aka Le ballon rouge – Alberta Lamorissea iz 1956. (34 minute)
- Occurrence at Owl Creek Bridge – Roberta Enrika iz 1960 (28 minuta)
- La Jetée – Chrisa Markera iz 1962. (28 minuta)
- Scorpio Rising – Kennetha Angera iz 1963. (28 minuta)
- Powers of Ten – Charlesa i Raya Eamesa iz 1977. (9 minuta)
, piše Index.hr