Nakon zarobljavanja, Milan Turkalj deportiran je u logor Stajićevo, gdje je sustavno premlaćivan. Nakon što je braneći ranjenog suborca udario logorskog čuvara, svjedoci će ispričati kako su i oni i čuvari ostali u šoku, a onda su se njih petorica bacili na Milana koji se doslovno tukao s njima vičući “Živjela Hrvatska, nećete nas uništiti, još će se pjevati Lijepa naša!”

Nažalost, 15. svibnja 2024. godine, Milan Turkalj je preminuo, a posljednji Milanov ispraćaj bit će u petak, dana 17. svibnja 2024. u 14 sati na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Ovo je njegova priča. 

Milan Turkalj rođen je 26. kolovoza 1964. u Vukovaru, kao prvi od dvoje djece Ivke rođ. Luketić i Rudolfa – Rudike Turkalja. Završio je višu Poljoprivrednu školu u Osijeku, a kao branitelj Vukovara i dragovoljac, predao se s oružjem u Obućari u Borovu naselju zajedno s ostalim suborcima koji su bili na položaju na Domu tehnike pod zapovjedništvom Zorana Šipoša.

Živ i neranjavan, dočekao je slom obrane grada, a o razlozima zbog koji nije otišao u proboj, ispričat će: “Tijekom rata, osobito sam bio blizak s braćom Lojdl. Posljednjih dana, to je bio 17. ili 18. studeni, još smo se s njima, doslovno, prsa o prsa tukli kod Alatnice na tzv. crnom putu koji s Priljeva, ceste koja povezuje Borovo naselje i Vukovar, a koju je neprijatelj zauzeo nakon pada prigradskog naselja Lužac, vodi do Tvornice Borovo, odnosno, pričuvne bolnice u Borovo Commerceu. Tada je najmlađi od tri brata Lojdl, Ivica, ranjen u nogu, u preponu, nije mogao ići u proboj, braća ga nisu htjela ostaviti, pa bez njih nisam ni ja želio otići”.

‘Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, mi smo hrvatski branitelji’

Nakon zarobljavanja, preko sela Bobota, Vera, potom Bajakova, s područja Republike Hrvatske, zajedno s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima, deportiran je u logor Stajićevo, u Srbiji. Jedan od branitelja Vukovara Josip Jurković – Julka, a kojega logoraši SKL pamte po strašnom premlaćivanju i svakodnevnoj torturi koju je trpio, ispričat će: “Kad su nas dovezli u logor, nisam vjerovao da je u 20. stoljeću, nakon Drugog Svjetskog rata, tako nešto uopće moguće.

Žice, sklepani wc-i, sumporna voda koju su nam davali da pijemo, u niše za stoku u kojima bi ležala jedna krava zgurani nas po četvorica stisnuti s nogama uz vrat da stanemo, na betonu jedna tanka deka. Neljudski, nehumano i nevjerojatno. I svakodnevna strašna batinanja, ljudskom umu neprihvatljiva kako je uopće moguće da se tako nešto događa”.

Tada dvadeset petogodišnji Milan Turkalj, također je danima odvođen na ispitivanja pri čemu je sustavno premlaćivan i maltretiran. Nakon još jedne torture, po povratku u nekadašnju staju u koju su njih nekoliko stotina bili zgurani, kada su ih ponovno počeli batinati, zgrabio je štaku od jednoga ranjenog suborca i njom udario zatvorskoga čuvara vičući: “Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, mi smo hrvatski branitelji, ne možete nas tući kao stoku, mi smo ljudi!” Svjedoci će ispričati kako su i oni i čuvari ostali u šoku, a onda su se njih petorica bacili na Milana koji se doslovno tukao s njima vičući: “Živjela Hrvatska, nećete nas uništiti, još će se pjevati Lijepa naša”.

‘Bio sam isprebijan, izranjavan, polusvjestan…’

“Bilo je to nekoliko dana nakon što su nas doveli u Stajićevo, čak mi se čini kako je taj dan bila Sv. Kata, znači mogao je to biti 25. studeni. U trenutku kada su počeli tući ranjenog mladića pored mene, mislim da je bio iz Zagreba, jednostavno se nešto prelomilo u meni. Zgrabio sam njegovu štaku i s njom počeo udarati tog nečovjeka. Još su se neki naši dečki podizali, ne sjećam se više tko, ali dojurilo je još čuvara sa psima, puškama i palicama, bjesomučno su me udarali dok se nisam srušio i izgubio svijest, a onda su me iznijeli napolje i bacili na neko đubre gdje sam ležao do sutradan.

Drugi dan, nakon što sam se osvijestio, ponovno sam ušao u štalu, ali su me stražari izveli napolje i rekli mi da bježim. Odmah mi je bilo jasno kako je to samo trik da bi me mogli ubiti, ali ionako nisam imao snage pa sam odbio. Potom su čuvari zapovjedili jednomu ročniku JNA da puca u mene. Ovaj je to i učinio, rafal me je zahvatio po desnoj podlaktici i lijevoj natkoljenici, ali čuvši pucnjavu, jedan njihov oficir zaustavio je zlostavljanje.

Bio sam isprebijan, izranjavan, polusvjestan, nisam se mogao dobro orijentirati, no sjećam se da sam dva dana bio u nekoj samici, a potom su me prebacili u bolnicu u Srijemskoj Kamenici. Tamo su mi obradili rane, a sestra koja je bila s doktorom, rekla mi je: “S ovom rukom, ustašo, nećeš više pucati”. Nakon toga, na intervenciju istog onog oficira, odvezli su me u drugi logor, u Begejce i mislim da mi je to spasilo život. Zarobljenim braniteljima u Stajićevu rekli su kako sam ubijen pri bijegu, pa su me nadalje, smatrali mrtvim.

Majka je posijedila preko noći…

Milanova mlađa sestra Marija, ispričat će kroz suze: “Nakon sloma obrane Vukovara, naša rođaka koja je također bila u tvornici, rekla nam je kako je Milana vidjela živoga i da je zarobljen. To nam je bilo dovoljno, najvažnije je bilo da je živ, pa ako je i zarobljen, bit će  uskoro razmijenjen. Pušteni na drugoj razmjeni u prosincu 1991. nalazili su se u dvorani Kockica, pa čim smo za to saznali, tata i ja smo se odmah uputili tamo. Po dolasku u dvoranu, vidjeli smo kako su to većinom stariji ljudi, puno tatinih prijatelja i poznanika i neki naši rođaci.

Tati je naravno bilo drago što ih sve vidi, ali je stalno pitao je li netko vidio našega Milana. I onda smo primijetili kako se nešto čudno događa.
Kome god bismo prišli, taj bi spuštao pogled i pognute glave se odmicao od nas. Tata je pitao – Ljudi, pa što je s vama, što se događa? – ali svi su šutjeli, nitko nije odgovarao. U jednome trenutku, na sredini te velike dvorane ostali smo stajati samo moj tata i ja, svi su ostali stajali daleko, napravivši krug oko nas. Bilo je strašno. Onda se izdvojio dr. Vladimir Emedi, prišao je tati, pružio mu ruku i rekao: “Primite moju sućut”. Mi smo se skamenili. Rekao je kako se dogodio incident, da je nakon toga Milan pokušao pobjeći i da su ga pri tome ubili. Tata je počeo govoriti kako je to nemoguće, da se zatvorenici ne ubijaju, da to nije istina, a dr. Emedi mu je rekao da ga je osobno vidio kako leži krvav s rukom na prsima.

U autu, dok smo se vraćali kući, činilo mi se kako mi je nešto puknulo u grudima. Po glavi su mi se neprestano vrtjela pitanja – Kako ću se sutra probuditi bez njega? Kako će sutra uopće dan svanuti?…Tata je pitao kako ćemo reći mami, ali čim smo ušli na vrata, ona je po našim licima sve vidjela. Samo je rekla: “Moj sin je živ” i to nije prestala ponavljati sve dok nije otišla u sobu. Ujutro, kada je ustala, preko njene izrazito crne kose pojavio se bijeli pramen. Preko noći je posijedila“.

Šokantna vijest, je li moguće čudo?

Branka Šeremet, nastavnica likovnog iz Vukovara, u rujnu, nakon općeg napada na grad pri čemu su se JNA i paravojne srpske jedinice koje su dio grada Sajmište napadale iz smjera Petrovaca i Negoslavaca, spojile sa svojim postrojbama u tadašnjoj kasarni i tzv. Petrovoj Gori, zarobljena je kao civil u podrumu svoje kuće. Njena sedamdesetogodišnja majka Mira i ona, odvedene su u prostor Veleprometa gdje su tjerane na prinudni rad, a početkom mjeseca studenog, sprovedene su u logor Begejci. Branka Šeremet će ispričati: “Moja je majka još u Vukovaru pala niz stepenice podruma i ozlijedila ruku, pa smo po dolasku u Begejce smještene u improvizirani stacionar, odnosno, jednu od dvije skučene prostorije. U drugoj su, sjećam se, bili otac Blage Zadre i ranjenik Ante Kardum.

Milana su donijeli samo u pidžami po onoj hladnoći, bio je ranjen, krvav i promrzao. Ostavili su ga na podu pored kreveta. Danas je nezamislivo opisati onu atmosferu, gotovo se nije progovaralo, čak ni majka i ja međusobno, stražar je neprestano bio pred vratima. Ipak, prije negoli će majku i mene pustiti 10. prosinca, Mićo mi je uspio napisati tetkin telefonski broj. Nisam nazvala odmah, prošlo je nekoliko dana, a i kada sam nazvala, držala sam se onoga što mi je Mićo, ne znajući da su njegovi čuli vijest o njegovoj navodnoj smrti, rekao da kažem. Točnije, rekao je da ne kažem u kakvom je stanju i što mu se dogodilo, nego da ih pozdravim, kažem da je sve u redu, a ako bih baš morala, istinu bih trebala reći njegovoj sestri”.

To nije ‘naš’ Milan!

Marija Turkalj će nastaviti: „”Sjedili smo u mučnoj atmosferi kada je zazvonio telefon”. Tetka je dojurila u sobu i rekla kako je nazvala jedna žena i rekla da je Milan dobro i da nas pozdravlja. Onako smušena, nije pitala ništa drugo. Srećom, za desetak minuta nazvala je
ponovo, pa je tata dogovorio da sutradan odemo kod nje u Novake, gdje je bila smještena. Ispričala nam je što je znala, mi smo slušali s bojazni, ali i nadom, pa kad je završila, izvadili smo Milanovu fotografiju iz vojske i pitali je li to mladić o kojem govori. Ona je pogledala fotografiju, pa je pokazala svojoj majci, na što su obje rekla kako to nije ‘njihov’ Milan.

Tata je izjurio van iz kuće, pozlilo mu je, morali smo pozvati hitnu pomoć. Dok se sve to događalo, gospođa Branka je pitala smije li nešto nacrtati na toj fotografiji. Tata je onako onemoćao rekao neka radi što hoće. Uzela je olovku i na fotografiji nacrtala dugačku kosu i bradu. Onda ju je pokazala svojoj majci koja je poljubila sliku i rekla: “To je naš Milan”.

Bože, zašto se ovo nama događa?

Milan Turkalj prvi put se preko Crvenog križa uspio javiti obitelji tri mjeseca kasnije. U srpskim koncentracijskim logorima proveo je devet mjeseci, a razmijenjen je u posljednjoj velikoj razmjeni logoraša 14. kolovoza 1992. godine. U Osijeku je za oslobođene zatočenike organiziran doček na kojem je s Milanom razgovarala rođaka koja ga je tamo pronašla, te je njegovoj obitelji javila kako se Milan nalazi u autobusu br. 13. 

Marija Turkalj: “Javljeno nam je kako u Zagreb dolazi 15 autobusa, a Milan se nalazi u broju 13. Trčali smo od jednoga do drugoga tražeći ‘trinaesticu’, no autobus broj 13 kao da je u zemlju propao. Svi su se poredali, samo njega nije bilo. Tata je počeo zapomagati: “Bože, zašto se ovo nama događa, gdje mi je sin, pa ušli su u Hrvatsku, što se moglo dogoditi…”Napokon nam je netko rekao da se pred Zagrebom autobus broj 13 pokvario te da su se osobe iz njega raspodijelile po drugim autobusima. A onda me je netko uhvatio za rame… Kada sam zagrlila svoga brata, bio je tako mršav da mi se činilo kako sam obgrlila samu sebe. Ali zagrlila sam cijeli svoj svijet”.

Epilog: Danas, Milanov otac Rudika više nije živ, a uz svoju majku Ivku, Milan je Branku Šeremet nazivao svojom drugom majkom. U trenutku kada je Milanovim roditeljima donijela najsretniju vijest, Branka Šeremet još uvijek nije znala kako su nakon sloma obrane Vukovara njen suprug i dva sina, Domagoj i Hrvoje, krenuli u proboj. Nažalost, otkriveni su, Brankin suprug je na mjestu ubijen, a sin Hrvoje ranjen i odvojen od brata Domagoja koji je odveden u srpske koncentracijske logore. Posmrtni ostaci Hrvoja Šeremeta do danas nisu pronađeni., piše Tanja Belobrajdić za Direktno