Kako doznaje Hrvatska danas , nakon 6 godina redovitog komentiranja prije svega nogometnih događaja na travnjacima i oko njih u HNl-u uoči Jadranskog derbija između Rijeke i Hajduka prvi put nismo gledali analize i komentare doajena sportskog novinarstva, od Ede Pezzija, Zdravka Reića, Marija Zorka do Ive Mikuličina.

Naime, Edo Pezzi dobio je informaciju da neće biti njegovog uključivanja u subotu u Studiju 4 iako se pripremao za TV nastup prema ranijem dogovoru s urednikom emisije.

Što je posrijedi izravno smo upitali Edu Pezzija koji je u zasluženoj mirovini ali volonterski bez novčane naknade već 6 godina u studiju 4 komentira recentne nogometne rezultate Hajduka i Vatrenih.

Jeste li dobili službeno pojašnjenje zašto više niste dobrodošli u programu HRT-a?

Ne, nisam službeno, jedino sam usmeno obaviješten da, unatoč unaprijed dogovorenom gostovanju u emisiji Studio 4, neće biti mog gostovanja uz napomenu kako se previse pojavljujem i da sportske događaje isključivo prati sportska redakcija na čelu s urednikom Šapitom. Nevjerojatan bezobrazluk poslije mojih 63 godine vjernosti HRT-u.

Ali da se razumijemo učinjena mi je velika usluga jer sam već dulje u ozbiljnim zdravstvenim problemima pa Vas molim da od ovog ne pravimo spektakl, nisam ni prvi ni zadnji koji je doživio poniženje od kuće kojoj sam život posvetio. Ne trebaju mi u ovim godinama nikakve afere, prepiske, doći će kako narod kaže “ maca na vratanca”. Nije beznačajno kazati da sam ja i sve kolege, koji smo sudjelovali u programu HRT 4 kod vrijednog Petra Vlahova od SP u Moskvi na ovamo, radili bez honorara, iz ljubavi prema profesiji. Radili smo ali je kuća s druge strane na tom poslu zarađivala zbog brojnih klikova ….

Gledajte, cilj svakog novinara je biti čitan, slušan, gledan … Mi smo marljivim radom, govoreći uvijek istinu, postigli izvanredne rezultate. Nažalost to nas je koštalo glave jer su neki u istoj kući bili agresivno ljubomorni. Umjesto da se potrude raditi više, bolje, oni su učinili sve da uvjere odgovorne kako nas treba – likvidirati. Eto, takva Vam klima vlada unutar zidova Prisavlja. Mogu oni raditi što hoće ali gledatelji nisu budale, sve vide ,sve prepoznaju.

Jeste li pokušali stupiti u kontakt sa čelnim ljudima HRT-a, zašto ste završili na ledu iako ste stalno surađivali na četvrtom programu i pratili vatrene od Rusije do Katara?

Ja se nikada nikome nisam obraćao nego su mene tražili. Valjda s razlogom. Od Moskve do postavljanja Šapita na čelo sportskog programa nikome nije smetao naš rad, a vidite njemu izgleda jest. Čovjek nema nimalo kulture (o poznavanju sporta neću ali nepotrebno urlikanje u prijenosu ne tretiram kao novinarstvo). Kad je počinjao, bio je sretan da ga pozdravim, sada sam ja nepoželjan, stari čovjek koji nigdje ne ide. Nažalost taj gospodin ne poznaje osnove profesije jer da poznaje onda bi znao da meni, zbog moje reputacije i dugogodišnje korektne suradnje s mnogima, informacije dolaze, ja ne moram ići po njih dodvoravajući se da bi ih dobio. On to nikada neće shvatiti ni doživjeti…

Koliko Vas je ovo osobno pogodilo s ljudske i profesionalne strane?

To što na HRT–u više neću raditi, iako nikad ne reci nikad, nimalo me nije pogodilo. Iako sam u godinama još uvijek imam mnogo poziva za rad, ali to su “tempi pasati”, stigle su godine… Imam divnu suprugu i puno prijatelja pa sad jedino želim malo zdravlja da mogu ostvariti neke želje.

A da nisam razočaran odnosom nekim ljudima, iskreno jesam. Najviše od drage šefice svih šefova- Marije Nemčić. Do prošlog petka bili smo u odličnim odnosima ali kada mi tog dana nije odgovorila na jedan iskreni, ozbiljni prijateljski, mail sve mi je bilo jasno: zabila mi je nož u leđa. Meni, ali i ugledu televizije. Radovao sam od srca kad se vratila na televiziju, ali da će se ponašati kao oni koji su bili nju najurili kao i mnoge odlične novinare, zaista se nisam nadao…. A znate pratio sam je od njenih prvih dana na TV–u. Recimo nikad nisam zaboravio kad su ona i jedan mlađi kolega došli na ACI kup u Rovinj gdje sam vodio zahtjevni press centar sa stotinjak novinara, pedesetak iz inozemstva. Učio sam je tada što je jedro, što prova a što krma i, eto ja to pamtim, ali je ona očito to zaboravila. Da pokojni. Miroslav Lilić zna što je sad učinila okretao bi se u grobu, a popit će ona sigurno lekciju kad je sretne Tonči Vrdoljak…

Zato i ovim putem želim poručiti – Hvala ti Mare! Nije ti ovo trebalo…

Naime Vi i kolega Mikuličin proslogodišnji ste dobitnici nagrada za sportsko novinarstvo Franjo Bučar

Nemojte me molim Vas vući za jezik. Koga više u ovom našem vrtlogu življenja zanimaju ljudi, ono što su radili, priznanja. No, da mlađi znaju: sigurno spadam u krug novinara s najviše priznanja na HRT-u, gotovo dvadesetak od kojih je mislim 11/12 onih za životno djelo od najveće državne nagrade Franje Bučara, HOO, Redom Danice Republike Hrvatske s likom Franje Tuđmana, Zbora sportskih novinara Hrvatske, nagrade za životno djelo grada Splita i Splitsko dalmatinske županije i druge, a tu je i godišnja nagrada HRT-a, te posebno dragi Zlatni prsten Hajduka za dugogodišnje praćenje najdražeg mi kluba a i mnoge da ih ne nabrajam…

Sretan sam što sam radio s brojim velikanima kuće poput Mladena i Milke, Bože i Borisa, Ognjena mnogih tehničara i snimatelja i kvalitetnih urednika direktora Bojanića, Puharića, nenadmašne Ivanke Lučev, već spomenutog Lilića a da ne govorim o Mlakaru, Helgi Vlahović, Mirjani Rakić …

Zanimljivo, RTL direkt nije imao dvojbi kada Vas je prošli četvrtak angažirao da komentirate nerede u Splitu i odgovornost Hajduka uprave ali i lokalnih političara.

E vidite u tom grmu leži zec, tu je kulminiralo. Poslije nedavnog incidenta u Poljudu bio sam na RTL-u gost kod Mojmire, što su mi izgleda zamjerili, a to je na moje iznenađenje jamačno jedan od super gledanih mojih gostovanja na TV. Nikada nisam dobio toliko poruka i čestitki iz Hrvatske i cijele Europe (jednom ću ih objaviti), a vidite govorio sam samo istinu. Ljudi su to osjetili, osobito mlađi navijači Hajduka kojima je konačno istina došla do mozga, a upravo mi smo na HTV 4 kod Vlahova nekoliko godina uporno govorili što očito nekome nije bilo po volji. Indikativno je da se upravo poslije te utakmice digla orkestrirana hajka na nas, pa i na mene. Zato me “dobro informirani pojedinci“ uvjeravaju da je cijela akcija protiv nas krenula upravo iz Poljuda gdje se ne biraju sredstva da bi se pasiviziralo ili ušutkalo novinare. Tu se uzimaju akreditacije i štošta drugog jer za trenutno vladajuće u Poljudu postoji samo – njihova istina. Da nedužnim išta znaju o nogometu drugačije bi se ponašali. No, dolazi im srećom kraj…. Progledali su mnogi mlađi novinari i to bez intervencije intervencije oftamologa dr. Gabrića.

Smatrate kako je sve kulminiralo nakon dvostrukog poraza Hajduka u derbijima protiv Dinama? Kome bi uopće Vaše kritike smetale i zašto?

Bio sam tužan kad sam gledao one ružne scene u Poljudu ali sam razumio te mlađe ljude- došlo im je do grla. Oni iskreno pate kao i ja u njihovim godinama, ali su nažalost reagirali na krivi način. Ako oni i njihov “Naš Hajduk” vode glavnu riječ u klubu, imali su mnogo suptilnije načine da se suprotstave evidentno lošem vođenju kluba.

Na kraju, molio bih sve dobronamjerne da me se puno više ne spominje jer se zaista ne osjećam dobro. Ali istovremeno obećavam ako mi zdravlje dozvoli dati Vam podrobniji intervju koji će odzvoniti još mnogo zvučnije, recimo imam obećanje – ispovijest Ivana Leke o svemu što je doživio u klubu svojega života., rekao je za portal Hrvatska danas