U dugoj karijeri režirao je niz filmova, a u središtu njegova opusa ostaju ratna drama i spektakli o Drugom svjetskom ratu
Veljko Bulajić, veliki redatelj, preminuo je u utorak 2. travnja u Zagrebu, u 97. godini života, potvrđeno je Telegramu iz krugova obitelji i prijatelja. Rođen je u Crnoj Gori, 22. ožujka 1928. U trećoj godini života s obitelji se preselio u Sarajevo, gdje je završio srednju školu. Godine 1943. priključio se partizanima, a 1944. je bio teško ranjen. Od 1946. živi u Zagrebu, gdje se školovao u večernjim školama te radio u odjelu za kulturu Doma JNA. Privučen filmom, upisao je filmski tečaj u Jadran filmu, a potom kao stipendist studirao filmsku režiju u Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu.+
Asistirao je Vatroslavu Mimici na igranom filmu U oluji (1952.), a potom režirao šest kratkometražnih dokumentarnih filmova; prvi mu je bio Kamen i more (1953.), u crnogorskoj produkciji, a iste godine je u hrvatskoj produkciji ostvario film Brod lutalica. U igranom filmu debitirao je dugometražnim ostvarenjem Vlak bez voznog reda (1959., nagrađen za najbolji film i scenarij na festivalu igranog filma u Puli), uvrštenim u glavni program festivala u Cannesu.
Niz nagrada
Za film Uzavreli grad (1961.) dobio je Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za scenarij na pulskom festivalu. U središtu njegova opusa ipak trajno ostaju ratna drama i spektakli o Drugom svjetskom ratu u svjetski poznatim filmovima Kozara (1962., Velika zlatna arena za najbolji film, Zlatne arene za režiju i scenarij; Zlatna medalja na festivalu u Moskvi) i Bitka na Neretvi (1969., nominacija za nagradu Oscar u kategoriji stranoga filma), produkcijskom vrhuncu jugoslavenske kinematografije, te u kasnijem djelu Veliki transport (1983.).
Bitka na Neretvi je daleko najskuplji filmski spektakl snimljen u bivšoj Jugoslaviji. U filmu su glumile holivudske zvijezde Orson Welles, Franco Nero, Yul Brynner, Sergei Bondarchuk, kao i tadašnje jugoslavenske zvijezde Ljubiša Samardžić, Milena Dravić i Velimir Bata Živojinović.
Nakon razornog potresa u Skoplju 1963. realizirao je dugometražni dokumentarni film Skopje 63 (1964.), za koji je primio više međunarodnih nagrada, uključujući Grand Prix – Lav Svetog Marka za najbolji dokumentarni film na festivalu u Veneciji. Za televiziju je ostvario dokumentarnu seriju Crna Gora (1972.) te zapažene dokumentarne filmove Titovi memoari (1981.) i Mjesto sjećanja Vukovar (2015.). Dobio je Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo (2009.). Dobitnik je velikog broja nagrada, pisao je i scenarije za svoje i nekoliko filmova drugih redatelja.
