Željko Brdal (55) izgubio je vid zbog bolesti. No, to ga nije zaustavilo da postane planinar i osvaja vrhove. Također predaje povijest u jednoj zagrebačkoj školi
Lagao bih kad bih rekao da mi je bilo lako prihvatiti činjenicu da sam slijep. No prihvatio sam taj životni izazov i živim svaki dan s tim. Kad mi je teško, isplačem se i krenem dalje, rekao je profesor povijesti i planinar Željko Brdal (55).
S četiri godine dijagnosticirali su mu nasljednu genetsku bolest zbog koje je izgubio vid. Bolest se zove retinalna pigmentoza.
– Bolest je progresivno napredovala, a nasreću, dala mi je vremena da uz naočale kao visoko slabovidna osoba prođem osnovnu i srednju školu te fakultet. Krećem se s bijelim štapom, a svojevremeno sam razmišljao o psu vodiču. Odustao sam jer mislim da bi mu ova buka u školi smetala – rekao nam je.
Aktivan život
Kaže da unatoč svemu nikad nije želio biti pasivan jer želi živjeti aktivno.
– Svjestan sam da mi treba pomoć, kako na poslu tako i na planini. I u školi i u planinarenju imam oko sebe ekipu na koju se mogu osloniti. Sretan sam što ih imam – kazao nam je profesor Brdal.
U zagrebačkoj 1. osnovnoj školi Dugave radi od 1995. godine, a bez planinarenja više ne može zamisliti život.
– Na planinarenje sam krenuo slučajno. Kći mi se upisala u OŠ Zapruđe planinarsku sekciju. U toj ekipi, koja se zove Gojzeki, mogli su sudjelovati i roditelji. Nisam mislio da ću moći planinariti. Išli smo polagano, a na kraju sam se u to i zaljubio. Stekao sam puno kvalitetnih prijatelja i prošao sam cijelu Hrvatsku. Prvi izlet bio mi je na Petrovu goru 2012. godine – prisjeća se Brdal.
Objašnjava da na planini uvijek hoda uz pomoć osobe koja ide ispred njega.
– Jedan planinarski štap dam u lijevu ruku osobi koja ide ispred, a u desnoj se drugim štapom oslanjam o stazu. Kad je teren stjenovit, osobu koja me prati držim za ruku. Tu je nastao i naziv projekta HPS-a ‘Pruži mi ruku’. U okviru projekta ‘Pruži mi ruku OSI’ organiziraju se izleti za osobe s invaliditetom. Bez obzira na vrstu invaliditeta i zdravstvenu teškoću svaka se osoba može uputiti na planinarski izlet koji je prihvatljiv njenim psiho-fizičkim ograničenjima i sposobnostima – objašnjava nam.
HPD Željezničar prije nekoliko dana organizirao je izlet na Oštrcgrad, na Ivanščici. Sudjelovalo je više 40 ljudi, što pratnje što osoba s invaliditetom.
– Znam kako je bilo meni kad sam počinjao planinariti. Prvo morate sebe u to ufurati i znam kako je to kad mislite da nešto ne možete. Kao osoba s invaliditetom ste sporiji i onda usporavate i cijeli izlet. Cilj projekta ‘Pruži mi ruku’ je dati priliku osobama s invaliditetom ili zdravstvenom teškoćom da vide kako i oni mogu planinariti – rekao je.
Dodaje da se zaljubio u planinarenje.
– Ne mogu zamisliti život bez planinarenja. Ponekad znam otići i srijedom. Ljudi obično čekaju vikend za takav izlet, a ja ga odradim i tijekom radnog tjedna – rekao je.
Zbog silne upornosti dali su mu u dva nadimka – Gojzek i Nosorog.
Ima nadimak nosorog
– Zovu me Gojzek zbog imena planinarske sekcije s kojom sam počeo planinariti. Nosorog jer je to životinja koja slabije vidi, a vrlo je uporna. Zamislite, možete li zaustaviti nosoroga? – našalio se Željko.
Iako mu sljepoća otežava svakodnevni život, kaže da je uvijek pozitivan i da sve okrene na šalu.
– Volim kroz život na slijepo proći sa što više humora. To primjenjujem i u nastavi. Volim red i rad, balansiram između discipline i humora. Pokušavam učenicima približiti povijest na maksimalno zanimljiv način – rekao je.
Pisao je udžbenike
Sljepoća ga nije zaustavila ni u profesionalnom napredovanju. Uspješno je prošao postupak napredovanja u zvanje mentora i savjetnika te je kao suautor četiri puta pisao udžbenik iz povijesti.
– To smatram velikim profesionalnim uspjehom. Prvi sam pisao da bih dokazao da kao slijep čovjek možete i to napraviti. Jako sam ponosan na taj udžbenik. Imao je i praktičan metodički priručnik za profesore, koji sam napisao s kolegicom Margitom Madunić – rekao je ponosno
No nije ni tu stao, pokrenuo je 1995. godine šahovsku školu Dugave.
– To je moje djelo. Prva OŠ Dugave više je puta bila prva u gradu u konkurenciji učenika, ali i učenica, te smo bili prvaci i viceprvaci Hrvatske. Iznimno sam ponosan na to. Cijeli život sam u šahu, ali mi se ne sviđa što je to sjedilački sport. Zaradio sam i ozljedu tako. Disk u kralježnici mi je pukao. Tu se vidi da i šah zna biti opasan sport – rekao je., piše 24sata.