Homilija na Uskrs 2024.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Uskrsa

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 31. ožujka 2024.

Dragi vjernici, poštovani slavitelji Uskrsa,

okupili smo se danas na najveći blagdan nad svim blagdanima, na proslavi Kristova uskrsnuća. Taj blagdan nije moguće slaviti bez vjere, dapače on pokazuje našu vjeru koja je upravo na pitanju Uskrsa na ispitu: tko vjeruje u uskrsnuće, Kristov je vjernik, a tko ne vjeruje, taj se možda zove ali nije pravi Kristov vjernik. No, stvarno je dobar ispit Kristov Uskrs jer bez vjere nitko ne može ispovijedati: Krist je uskrsnuo. Što to znači?

Prije svega: mi ispovijedamo da je Isus Krista nakon smrti na križu i nakon što je bio pokopan u grob, treći dan ustao živ i da on danas živi i vlada čitavim svijetom. Pobjeda nad smrću veoma je intrigantna pa se i danas mnogi filmovi, literatura ali i znanost bave tom temom: kako bi čovjek mogao pobijediti smrt i biti vječan. To međutim nije moguće u tijelu jer naše je tijelo smrtno i sve na ovom svijetu umire, samo duh živi. No, da kada bi duh pobijedio smrt i tijelo bi postalo besmrtno. To dakako mnogima izgleda nemoguće jer još nitko nije ustao od mrtvih. Ipak jedan jest. To je Isus Krist.

U čitanju Djela apostolskih (Dj 10,34a.37-43) Petar propovijeda: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini… I njega smakoše… Bog ga uskrisi treći dan… On nam i naloži propovijedati narodu isvjedočiti…« Prvi apostol svjedoči o Isusovom javnom djelovanju, o njegovoj smrti i uskrsnuću. I dodaje da im je sam Isus naložio da govore narodu i svjedoče što se to dogodilo. To se tiče i svih nas, i mi smo prvenstveno svjedoci Kristova uskrsnuća: Isus je živ, on i danas spašava one koji ga slijede. Od te vjere Crkva živi.

I današnji psalam (Ps 118,1-2.16-17.22-23) govori o Kristovoj pobjedi i zato poziva: Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu. Ovaj psalam poziva na zahvalnost zbog vječne Božje ljubavi koja se pojavila: »Vječna je ljubav njegova!«

U trećoj kitici stoji: „Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo: kakvo čudo u očima našim!“

Ovo je i geslo naše biskupijske sinode: Krist, kamen zaglavni (Ef 2,20) na kojem želimo graditi naše crkveno, vjersko i biskupijsko zajedništvo. Krista doista mnogi, i danas sve više, odbacuju, ali on je temelj, bez njega nema izgradnje ni Crkve ni društva, nema stabilnosti, nema nikakve budućnosti. Sve što se bez njega gradi i radi, propada i nestaje, a samo s njim moguće je da sve opstane i dapače odolijeva svakom nasrtaju novih neprilika i teških nevolja.

Sveti Pavao (Kol 3,1-4) pak poziva: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!“ Nama je stremiti prema Uskrsu, ne prema zemlji, zalagati se za vrijednosti koje ne nestaju, ne gledati samo dolje nego dići pogled prema Bogu i k njemu ići. I naša je budućnost Uskrsnuće! Jer i mi smo „suuskrsli“ s Kristom!

U Evanđelju po Ivanu (Iv 20,1-9) izvješćuje se o uskrsnuću, o prvom danu, tj. nedjelji kada su žene došle na grob, a grobni kamen bijaše dignut. Marija Magdalena to javlja učenicima i Petar i Ivan trče i dolaze na grob i ne nalaze Isusovo tijelo jer grob je prazan. Da bi shvatili o čemu je riječ, treba im vjera, a „oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih“. Ipak, učenik kojeg je Isus ljubio povjerovao je jer nije bilo potrebno tražiti živoga među mrtvima.

Naša vjera u uskrsnuće je život s uskrsnulim Gospodinom Isusom Kristom. Mi znamo da je on Gospodin, Kralj i Spasitelj svijeta, koji je pobijedio smrt, koji i nama otvara vječni život, život uskrsnuća.

Sveti Ivan Zlatousti govoreći o Uskrsnuću govorio je o vrijednosti života, točnije o smislu života. On kaže: „Sam taj pojam označava nešto raznovrsno, ujedno nas poučavajući glede istina vjere te upravljajući naš život brani Božju providnost od bilo kakva osporavanja. Kao što nevjera u uskrsnuće uništava naš život, ispunjavajući ga nebrojenim nedaćama i izokreće on što je gore prema dolje, tako nam i vjera u uskrsnuće pruža dokaze o Božjoj providnosti i potiče nas na silnu brigu oko vrline, na brižno izbjegavanje svake zloće i ispunjava svakim spokojem i mirom.

Onaj naime tko se ne nada uskrsnuću i ne očekuje polaganje računa ondje za sve što je počinio ovdje, nego smatra da naše biće prestaje s ovim životom i da nakon toga ne postoji ništa više, taj se ne će pobrinuti ni oko vrline. A kako bi se i brinuo ako ne iščekuje nikakvu nagradu za svoj trud?… Onaj pak koji je posve uvjeren u postojanje budućeg suda i uvijek pred očima ima ono strašno sudište i neizbježno polaganje računa i neumoljivi sud, na svaki će se mogući način pokušati pobrinuti oko čistoće i dolična života i drugih vrlina te će izbjegavati raskalašenost, obijest i svaku zloću. Takav će premoćno moći zatvoriti usta onima koji poriču Božju providnost…. kada budu govorili: ‘Kakva je to providnost, gdje je taj pravedni sud? Čestiti i valjani ljudi žive u nesreći a raskalašeni i pokvarenjaci u sreći, ovog svi hvale, onoga svi preziru…’ takvima će onaj koji vjeruje u uskrsnuće odgovoriti: ‘Naša djela nemaju utjecaja samo u ovome životu jer stremimo drugomu životu.’“ I zaključuje sveti Ivan Krizostom: „Ukorijeni u svoje srce pouku o uskrsnuću da se, budeš li dobar i podvrgnut kušnjama, pokažeš izvrsnijim i pokažeš veći žar i spremnost zbog buduće nade.“

Ovaj bismo argument sv. Ivana mogli nazvati moralnim argumentom, koji danas mnogima nije ni vidljiv a kamoli u prvom planu. No, u to doba moralnost je bila važna i zato je trebalo protumačiti kako to da zli ljudi uspijevaju a dobri trpe tolika progonstva i nepravde na ovome svijetu. Zlatousti se poslužio uskrsnom logikom: ako ovdje pravedni trpite, bit ćete nagrađeni na nebu, i zato vjerujte u uskrsnuće, u vječni život! Onima pak, koji nemaju vjere u drugi vječni život, sve je samo na ovom svijetu i za tim samo hlepe da se ovdje što bolje snabdiju i žive zbrinuto. Međutim u Božjoj je providnosti spašeni čovjek kao cilj vječnosti, danas bismo rekli: dugoročni projekt, onaj koji ne uživa samo kratko i ništa više, nego ako i trpi neko vrijeme, uživa u vječnosti.

Isti sveti Naučitelj tumači i poslanicu svetog Pavla Korinćanima, 15. poglavlje u kojem Apostol govori o uskrsnuću. I o tome kako je Kristovo uskrsnuće početak našega uskrsnuća kaže: „I koji je na kraju zaključak, pita se Pavao. Naime, ako Krist nije uskrsnuo, iz toga proizlazi da ne uskrsavaju ni drugi; bi li imalo ikakva smisla da je Krist uskrsnuo ako drugi ne uskrsavaju? Budući da se odmah učinilo kako to zvuči prilično besmisleno, pogledaj samo kako učvršćuje svoj iskaz razbacujući sjeme odozgor, polazeći od sama navještaja kerigme: govori kako je Krist umro poradi nas grješnika te da je prvina od onih koji usnuše. A o kojim prvinama se ovdje govori ako ne o prvinama onih koji uskrsavaju? Kako su to bile prvine ako li ne uskrsavaju oni o čijim se prvinama ovdje govori? Kako to da ne uskrsavaju? Ako oni ne uskrsavaju, zašto je Krist uskrsnuo? Zbog čega je došao na ovaj svijet? Zašto je uzeo naše tijelo ako to isto tijelo nije namjeravao uskrisiti? Nije to učinio radi sebe samo nego poradi nas… ako Krist nije namjeravao uskrsnuti, ne bi ostvario ni ono prvo… Ako tvrdite da Krist nije uskrsnuo, borite se protiv onoga što je očito i protiv tolikih proroka i istinitosti svih tih događaja, no Pavao spominje nešto još strašnije od toga: ‘uzalut je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša’; naime želi potresti njihov um… Ako Krist umrijevši nije bio u stanju uskrsnuti, onda ni grijesi nisu otpušteni niti je smrt pobijeđena, nije skinuto prokletstvo i ne samo da smo mi uzalud naviještali, nego ste i vi uzalud povjerovali… Ako nije uskrsnuo, to znači da nije ni umro, a ako nije umro, nije ni otpustio grijehe; ta njegova je smrt otpuštenje grijeha. ‘Evo’, kaže Evanđelist, ‘evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!’ A kako ih odnosi? Svojom smrću. Zato ga je i nazvao jaganjcem, janjetom koje se vodi na klanje. Ako Krist nije uskrsnuo, nije bio odveden na klanje; ako pak nije bio odveden na klanje poput jaganjca, nije ni odnio grijehe svijeta: ako ih nije odnio, u grijehu živite. Ako živite u grijehu, uzalud smo vam naviještali; ako smo uzalud naviještali, uzalud ste povjerovali: Inače smrt ostaje besmrtan i vječna ako Krist nije uskrsnuo.“ (Ivan Zlatousti, Govori i homilije o nadi u uskrsnuće, Verbum, Split 2018.)

Evo tako sveti Krizostom tumači povezanost Kristova uskrsnuća i našeg uskrsnuća, Kristove smrti i uskrsnuća te našeg oslobođenja od grijeha i naše vjere u oproštenje grijeha i naše spasenje koje nam je Krist darovao po svojoj smrti i uskrsnuću. Doista, s vjerom u uskrsnuće Kristovo, stoji i pada sva naša vjera!

Radosno zato danas slavimo Kristovo uskrsnuće jer time slavimo i naše vlastito uskrsnuće, našu nadu da život nije samo na zemlji nego je to priprava za vječni, nebeski život, život uskrsnuća! I premda ovdje možemo, kao u zrcalu, osjetiti predokus vječnoga života, ne smijemo se zaustaviti samo na tome, kako to čine oni koji ne vjeruju. Tako npr. hvale proljeće, koje je doista znak Kristova uskrsnuća, pa se dive zečićima, pilićima, bojaju jaja i time označuju pobjedu života nad smrću. Ali ta prirodna pobjeda proljeća nad zimom, koja doista označuje vječnu pobjedu uskrsnuća nad smrću, nije sadržaj niti smisao Uskrsa, to sve samo ukazuje na Uskrs. I tko to ne vidi, još je bez vjere, još ne govori o Kristu uskrsnulomu niti mu se nada. A „naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnomu.“ (Fil 3,20-21)

I naša Domovina se sjeća tzv. krvavog Uskrsa prije 33 godine… molimo da i ona uskrsne i živi s Bogom u vjeri u novi život!

Uskrsnuće Kristovo preobrazilo je sav naš život i mi kršćani bismo trebali sve događaje i pojave na zemlji promatrati „sub speciae aeternitatis – pod vidom vječnosti“! Stoga znamo, da privremeno mogu pobjeđivati sva zla ovog svijeta, čak i nastrane ideologije, neprestani mitovi i laži, silne mržnje i ratovi, okrutna ubojstva i nepravde, ali – na kraju pobjeda je Božja! To su te „radosti vječnoga života“.

Neka tako bude sa svima nama, kako kaže prelijepa drevna molitva Regina coeli: Bože koji si se po uskrsnuću Sina svoga, Gospodina našega Isusa Krista, udostojao razveseliti svijet, molimo Te da po njegovoj Majci Djevici Mariji, zadobijemo radosti vječnoga života. Amen, piše Sisačka biskupija.