KRAJEM 2020., dok smo svi još opsesivno raspravljali o koronavirusu, domaći kritičari najboljim hrvatskim filmom svih vremena proglasili su H-8 Nikole Tanhofera iz 1958. I nije to bila spektakularna niti posebno iznenađujuća vijest jer ovaj izvrsno režirani triler oduvijek je bio pri samom vrhu liste najboljih. Rame uz rame s Golikovim Tko pjeva zlo ne misli, ali s daleko manje fanova jer ipak je riječ o teškoj i uvijek aktualnoj temi s kojom se, nažalost, susrećemo gotovo na dnevnoj bazi.

Međutim, iste godine dogodila se daleko bitnija stvar. Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva uz pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra restaurirala je ovaj film digitalnim postupkom u studijima Ater i Klik, a više od pola stoljeća starom filmu udahnut je novi život i izgleda bolje nego ikad prije., piše index.hr

I nakon 66 godina i dalje svjež

Ono što je jasno od prve minute jest da je Tanhoferov film savršeno ostario. Ne samo zbog činjenice da je to jednostavno tako s neupitnim i bezvremenim filmskim klasicima već i zato što se radi o vizualno impresivnom filmu koji iz današnje perspektive nimalo ne zaostaje za svjetskom produkcijom tog vremena. Isključite li ton, pomislili biste da se radi o stranom filmu. Od izvrsne, glazbom Dragutina Savina popraćene uvodne špice koja djeluje gotovo “hitchcockovski”, preko iznenađujuće moderno stiliziranih scena prometne nesreće koje djeluju kao da su izvučene iz Rodriguezovog Sin Cityja, pa sve do glumačke postave koja je “who’s who” hrvatskog glumišta.

Međutim, ono što će oduševiti prosječnog gledatelja nisu nužno iste fascinacije prosječnog filmskog kritičara. Da, H-8 je tehnički kompleksan i scenaristički slojevit film, ali na površini je izuzetno jednostavan i gledatelju od prve minute objašnjava zaplet.

Ukratko, na autoputu od Zagreba do Beograda dogodila se teška prometna nesreća. Sudarili su se autobus i kamion, a nesreću je izazvao neoprezni vozač automobila, koji je nakon svega napustio mjesto nesreće. Jedino što svjedoci znaju jest početak registracije – H-8.  

Znamo da je u nesreći poginulo osam osoba, a tijekom filma doznajemo i brojeve sjedala poginulih. I dok su to vrlo konkretni podaci koji bi naoko mogli ubiti napetost, putnici se tijekom vožnje neprestano seljakaju, a na autorima filma je da se u narednih sat i 45 minuta potrude da gledateljima bude stalo do plejade likova u autobusu.

Među putnicima su troje djece, novinar, fotoreporter, liječnik koji pokušava pobjeći od afere u koju je upetljan, lopov, koketna supruga bogatog Švicarca, mlada majka, mlada pijanistica koja je u vezi s daleko starijim profesorom, popustljivi muškarac rastrgan između obitelji koja mu se petlja u život i supruge koja mu predbacuje zbog toga i još niz likova, dok se u kamionu nalazi vozač koji se vratio iz zatvora, njegov sin koji ga prati u Zagreb i prevarant, bivši vozačev poznanik iz zatvora.

Svjetski, a naše

Da gledamo samo koliko su toga scenaristi Zvonimir Berković, Tomislav Butorac i Tanhofer uspjeli vješto ispričati u nešto više od sat i pol trajanja filma, već bi to bilo više nego dovoljan razlog za divljenje. Međutim, H-8 je puno više od toga jer unatoč ograničenom i načelno jednoličnom mjestu radnje (unutrašnjost autobusa/kamiona, a nakratko i odmorište pored autoputa), uspijeva biti sve napetiji s obzirom na likove do kojih vam je iz minute u minutu sve više (ili manje) stalo.

U tome u mnogočemu podsjeća na Lumetov 12 Angry Men, koji je snimljen godinu dana ranije i koji je također gotovo “kazalištan” u svom pristupu, ograničen uglavnom na jednu prostoriju s gomilom likova koji većinu vremena pričaju. No, u oba slučaja radi se o vrhunski režiranim filmovima koji čak i današnjoj, “dopaminskoj publici” neće biti spori, naporni i dosadni.

Zanimljiv detalj je i to da cijelo vrijeme osjećate da je riječ o filmu koji se “ne boji” biti ono što jest. Ne trudi se biti francuski ili američki film (iako je istima možda inspiriran) niti je opterećen time da je dio manje kinematografije i možda upravo zato djeluje “svjetskije” od mnogo drugih filmova domaće kinematografije. I možda je samo riječ o subjektivnom doživljaju jer H-8 u restauriranoj verziji uistinu izgleda kao kvalitetna strana produkcija.

Kao što je već spomenuto, film realno i jest moderniji od većine toga što se pedesetih na ovim prostorima snimalo. Ne radi se o još jednom partizanskom filmu niti ekranizaciji književnog djela, već primjeru filmskog realizma koji je u pedesetima počeo dobivati sve veći zamah. Čak i naratori (Ivan Hetrich i Stjepan Jakševac), koji iz današnje perspektive djeluju kao možda najstaromodniji dio filma, na neki neobičan način funkcioniraju kao obilježje jedne ere, kao da se u isto vrijeme radi o starom klasičnom reporterskom izvještaju i na momente moralizirajućem komentaru onoga što gledamo (od spikerskog stila do trenutka u kojem narator komentira propuštenu priliku između mladića i djevojke ili kad ispali: “Kako čovjeku malo treba pa da mu bude lijepo”).

U isto vrijeme, kompilacija žanrova djeluje kao nešto što je strano većini današnjih redatelja koji zapnu u okvire jednog žanra iz kojeg se ne miču. H-8 je drama, triler, noir, film ceste (ne zbog mjesta radnje koliko zbog toga da likovi tijekom putovanja otkrivaju stvari o sebi i društvu u kojem žive), ali, ako o tome malo bolje razmislite, i staroškolski primjer filma katastrofe.  

Osim toga, priča je i dalje iznenađujuće svježa i aktualna pa nemate osjećaj da gledate nešto s čime se nikako ne možete povezati. Naravno, ovo nije “feel good klasik” jer i H-8 ima taj tradicionalno tragični hrvatski pristup filmu, ali ovaj je barem iskren od samog starta pa vam već u prvih nekoliko minuta najavi da vas očekuju tuga, čemer i jad. No, na tu smo se tugu već odavno navikli, a i opraštate je kad se radi o remek-djelu.

Film o kojem se i dalje priča

Dodatnu težinu daje i podatak da je radnja filma utemeljena na vijesti o gotovo identičnoj prometnoj nesreći u kojoj je nepoznati vozač dugim svjetlima izazvao prometnu nesreću u kojoj je poginulo troje ljudi.

Što se glumačke postave tiče, tu također nema mjesta prigovorima jer doslovno ne postoji slaba karika. U redu, sinkronizacija dječaka Nevena Šestana mogla je biti daleko bolja i kad kažemo “daleko bolja”, želimo reći da ju mogao odraditi drugi dječak, a ne očito odrasla žena koja glumi dječaka, ali u ovom se kontekstu misli na glavnu glumačku postavu u kojoj je teško reći tko se posebno ističe jer svi su posao odradili na zavidnoj razini. Od Borisa Buzančića i Antuna Vrdoljaka, preko Mije Oremović i Đurđe Ivezić, pa sve do Pere Kvrgića, Marije Kohn, Fabijana Šovagovića, Antuna Nalisa, Vanje Dracha i Marijana Lovrića.  

Postoji li neki opravdan razlog zašto u 2024. pišemo o H-8? Zapravo i ne. Naišli smo na remasteriranu verziju koju možemo pogledati u komadu i to je bilo više nego dovoljno.

Isto tako, nije ni potreban neki konkretan povod da bismo pisali o jednom o najboljih domaćih filmova svih vremena jer kad ste svakodnevno bombardirani hrpetinom konfekcije s vrlo kratkim rokom trajanja, potrebno je tu i tamo uzeti pauzu i prisjetiti se nečega što ima trajnu vrijednost. Tim više jer radi se o filmu koji nakon više od pola stoljeća i dalje potiče raspravu i analizu.