Presuda Vrhovnog suda u slučaju skrbništva Severine Vučković i njezina bivšeg partnera Milana Popovića nad 12-godišnjim sinom, koji traje već deset godina i u kojem je Severina vodila više od 60 postupaka, otvara temu kako je moguće da obiteljski postupci traju tako dugo, ali i postavlja pitanje kako djeca podnose takva birokratizirana suđenja i sve ono što ide uz takve procese. Više od ičega govori bolan primjer koji je Večernjem listu ispričala psihologinja Anita Lauri Korajlija, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i savjetnica Autonomne ženske kuće. Riječ je o mladoj ženi koja u ovom trenutku ne viđa 9-godišnju kćer, a proces traje već četiri godine jer je bila optužena da je otuđujuća majka. Djevojčica je živjela s majkom, a ovršena je tako da ju je majka odvela u vrtić, pozdravila je i rekla joj da se vide u tri sata, ništa ne sluteći, a onda su došli predstavnici centra za socijalnu skrb i odveli je. Majka je nije mogla vidjeti neko vrijeme.

– Zamislimo ovu situaciju iz pozicije djeteta. Mama te odvede u vrtić, kaže ti vidimo se u tri, onda dođu neki ljudi i odvedu te tati. Ne želim na ovom mjestu problematizirati odluku o ocu, ali koja je to poruka djetetu: što sad to znači? – kaže psihologinja Lauri Korajlija opisujući kako je djevojčica potom neko vrijeme viđala mamu jednom, dvaput mjesečno pod nadzorom. Proces je trajao. Djevojčica je išla na vještačenja.

– Svima govori da hoće živjeti s mamom, ali joj nitko ne vjeruje jer je mama otuđiteljica pa je izmanipulirala. Ne znamo kako je izmanipulirala jer ne živi više s njom, ali nitko je ne sluša – kaže Lauri Korajlija. Vještaci su potom preporučili da dijete pola vremena živi s jednim, a drugu polovicu s drugim roditeljem. A potom je odlučeno da će viđanja s mamom ići postupno. Malo prije Božića djevojčica se razboljela i majka je ostavila kod sebe, javivši svima da je bolesna i da će je vratiti kad joj padne temperatura. Na to dolazi centar s policijom na vrata kako bi je preuzeli, a kad policija komentira ‘dajte ljudi, što radite’, dijete ipak ostane još nekoliko dana kod majke. Dva mjeseca kasnije odlučeno je da djevojčica ponovno ide živjeti s ocem i da majku može viđati samo dvaput mjesečno. 

Otac je stekao pravo na potpunu roditeljsku skrb, a majka pravo da kćer viđa šest mjeseci pod nadzorom. I ne smije je čuti telefonski. Nije definirano što će biti poslije toga. Istječe tih šest mjeseci. Na susretu za koji majka misli da je predzadnji dogovaraju se kako će izgledati sljedeći, zadnji susret i što će jedna drugoj donijeti. Susret završi. Djevojčica ode, a nadzornica kaže majci: ‘Nije vam sljedeći put zadnji susret, danas vam je bio’. Djevojčica od studenog ne viđa majku i ne zna se kad će je ponovno početi viđati, a sve to u državi u kojoj su obiteljski postupci po zakonu hitni! Sve zbog tzv. pravnog vakuuma, tj. zbog toga što je sutkinja odlučila da su viđanja pod nadzorom u trajanju od šest mjeseci, što je prošlo. Majka nju, niti ona majku nije vidjela skoro tri mjeseca… i tko zna do kada će to tako trajati, a sve sukladno ‘zakonu’.

– Koje zaključke o životu, svijetu, stabilnosti… može donijeti ova djevojčica koja cijelo vrijeme govori da hoće živjeti s majkom? – pita Lauri Korajlija dodajući kako odrasli u ime najboljeg interesa djeteta rade različite stvari, ne razmišljajući o tome iz pozicije djeteta. 

– Što 12-godišnje dijete poput Severininog sina može zaključiti o svijetu i odraslima koji na takav način zanemaruju njegove potrebe i želje – komentira psihologinja.

Odvjetnica Autonomne ženske kuće Zagreb Sanja Bezbradica Jelavić, ne komentirajući slučaj Severine Vučković, nego načelno, kaže da smo svjedoci da brojni obiteljski predmeti traju tri, pet godina, a nekad i dulje. 

– To nije dobro ni za koga u tom postupku, a pogotovo nije dobro za djecu. Tijekom sudskih postupaka djeca su često izložena pritiscima jednog od roditelja, opterećena neprimjerenim komuniciranjem roditelja o tijeku ili frustracijama za vrijeme postupka, generalno o sadržajima koji se ne bi smjeli komunicirati s djecom dok traje sudski postupak. Duljina sudskog postupka iscrpljujuća je i za same stranke jer su neke od njih i žrtve kaznenih djela – kaže Bezbradica Jelavić.

Lauri Korajlija dodaje da, s jedne strane, djeca koja žive u nepovoljnim životnim okolnostima i doživljavaju razne stresove poput zlostavljanja, zanemarivanja, ovisnosti članova obitelji ili razvoda mogu razviti otpornost i ne moraju nužno imati trajne negativne psihičke posljedice. S druge strane, istraživanja su pokazala da odrasli koji su u djetinjstvu iskusili četiri ili više nepovoljnih događaja vezano uz obitelj imaju veliku vjerojatnost za brojne loše zdravstvene ishode: moždani i srčani udar, alkoholizam, korištenje droga, nezaposlenost, dijabetes, depresiju, pokušaj suicida, rak, KPB, pa čak i lomove kostiju, kaže psihologinja upozoravajući na opasnosti forsiranja ravnopravnog roditeljstva u situacijama u kojima je jedan roditelj zlostavljač.

– Kako itko može tvrditi da roditelji imaju iste roditeljske kapacitete ako je jedan bio zlostavljač, a i to se događa – dodaje ona.

– Ako donosimo odluke koje stupaju na snagu odmah, da će djeca živjeti kod jednog ili kod drugog roditelja, moramo voditi računa o tome kako će ta promjena utjecati na dijete i želi li je dijete uopće s obzirom da sudovi nekada dugo postupaju pa i ne znaju najnoviji tijek događaja jer nitko nije ni razgovarao s djecom ili strankama – ističe odvjetnica Bezbradica Jelavić, naglašavajući da kad država intervenira u obiteljsko-pravni odnos ta intervencija mora biti minimalna jer svako neodmjereno zadiranje u privatni obiteljski život može narušiti odrastanje djeteta.