Ovo zimska tradicija kod nas je obavezna za božićne i novogodišnje blagdane, no umatanje mljevenog mesa u listove nije vezano samo za Balkan i Tursku, već se njene varijante pronalaze diljem svijeta
Sarma je obljubljeno jelo, a dobila je i status ljekarije. Nema, naime, ozbiljnijeg i dugotrajnijeg slavlja – vjenčanja, krstitki i inih prigoda za kojih se ostaje u restoranima dobrano poslije ponoći, i, naravno, obilato jede i pije da se koji sat poslije ponoći ne servira sarma. Liječi i nadute trbuhe od prejedanja, a i od mamurluka. Ustvari, samo joj je to istinski “ljekovito” svojstvo – pospješuje apsorpciju prevelikog broja maligana, odnosno koliko toliko “uspješno” liječi pijanstvo.
Baš kultni status dobila je otkad su ljudi počeli ići na razna skijališta Hrvatskoj bližim planinama. Bez velikoga lonca sarme se na takve tjedne zimske provode ne odlazi. Em se nešto uštedi u za nas preskupim inozemnim restoranima, em se može podgrijavati koliko hoćete. Tad, za što nema nikakva znanstvenog uporišta, postaje i bolja. Ni jedno jelo podgrijano nije na tolikoj cijeni kao sarma od trećeg ili četvrtog dana, naravno ako je podgrijavanje dočekala u hladnjaku. K tome, osim što je prvenstveno zimsko jelo, ono je pa gotovo obavezno o božićnim i novogodišnjim blagdanima.
U djetinjstvu nisam baš volio sarmu. Bilo je u njoj previše riže, a premalo mesa, a bila mi je i previše kisela. Tek kad sam malo odrastao i krenuo po drugim kućama, gdje sam prvo s poprilično gađenja gledao u tanjur ponuđene sarme i iz pristojnosti je počeo jesti, shvatio da sarma može biti jako, jako fino jelo. Za sarmu sam sve do ovoga teksta i udubljivanja u problematiku vjerovao da je ona u nas stigla s Turcima sredinom 15. stoljeća iz perzijske pradomovine te da je to “naše” jelo rasprostranjeno po Balkanu.
I po turskim i po njemačkim restoranima ili bistroima čiji su vlasnici Turci vidio sam sve moguće varijante (uzgred, i još puno drugih jela koja svjedoče o povezanosti naše i turske kuhinje). Na moje iznenađenje, umotano meso i u listove zelja, kelja ili kakvog drugog zelenila s iole većim listovima ima posvuda u Europi.
Krenimo od domaćih arambašića, sinjskih i benkovačkih (listove zelja tu mogu, ali i ne moraju zamijeniti listovi vinove loze), pa imotski kapurali, a onda na balkanske susjede s istim sarmama kao našima, pa onda japracima, grčkim i arapskim dolama i koupepijama na Cipru. I Nijemci, osobito Švabe uz Dunav, poznaju sarmu, kod Židova je to holishes. Meso u zelje, listove loze ili kelja zamataju i na sjeveru Europe, a varijantu imaju čak i u Indoneziji i zovu je buntil. Reklo bi se da je sarma – planetarno jelo.
Recept koji slijedi je klasični, uglavnom citiran kako ga je zapisala, do sada po djelu naš najveći kuharski autoritet, nenadmašna Mira Vučetić. Zapisala ga je u desecima izdanja i varijanti svojih kuharica (prva je tiskana prije Drugog svjetskog rata “Veliki priručnik za kuhanje”, 1939.) Ovaj je iz “Zlatne knjige kuharstva” iz 1980. Iz njega sam izostavio tehnike koje su nekad bile obligatne, a danas se preporučuje da se najviše zbog zdravlja ne koriste (zaprška i dodavanje brašna da se zgusne sos).
Klasična sarma
Priprema: Samelje se (ili nasjecka) pola kile goveđeg i svinjskog mesa. Mesu se doda na sitno narezani srednje veliki luk popržen na masti i 6 dag do pola skuhane riže. Doda se jedno jaje, pa se sve posoli i popapri te dobro izmiješa. U svaki se list kiselog zelja (od glavice od kile) umota malo smjese. Nemojte ‘prepuniti’ jer će riža nabubriti. Kad vam ponestane smjese, preostale listove narežite na rezance.
Napravite ‘zafrig’ na masti s malo slanine i luka, pa kad zažuti, dodajte narezano zelje, prelijte s malo hladne vode, pa kad uskipi, dodajte još i tople toliko da kad sve prelijete po sarmi, one jedva malo vire iz tekućine. Po volji dodajte malo crvene paprike, slatke, a i malo ljute. Kuhajte sve zajedno barem dva sata ili u ekspres loncu upola manje. Sarma se nekad obavezno servira s malo vrhnja, a gotovo pa obavezno s pire krumpirom., pišu 24sata