Dana 2. prosinca 1991. u blizini Otoka kraj Vinkovaca poginuli su piloti pukovnik Marko Živković i pukovnik Mirko Vukušić te padobranci – poručnik Ante Plazibat i poručnik Rade Griva., piše Tanja Belobrajdić
Letio je na svemu što je letjelo
Pukovnik Marko Živković, osnivač Prvog zrakoplovnog voda Osijek, rođen je 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali, BiH, kao najstariji od četvero djece Marte rođ. Baotić i Marijana Živkovića. Kako ih škrta zemlja nije mogla prehraniti, a ni radnih mjesta nije bilo, ubrzo nakon Markovog rođenja, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, obitelj se seli u Vukovar, u tadašnje Borovo naselje, na Trpinjsku cestu. U Vukovaru, Markova majka rađa prvo kćer Maricu koja umire kao šestomjesečna beba, a potom još dva sina, Đuru i Nikolu. Najmlađi Markov brat, Nikola Živković, kao pripadnik MUP-a Vukovar, u direktnoj borbi s neprijateljem poginuo je 17. rujna 1991. godine, na vukovarskoj Mitnici.
Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani, a roditelji Marta i Marijan donekle pronašli svoj mir. Marko je, kao i njegova braća, pohađao Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas Osnovna škola Blage Zadre, a srednju, vojnu školu, završio je u Mostaru. Vojnu akademiju nastavio je u Zadru, a potom u Puli, te nakon akademije odmah upućen na službu u Beograd.
Dana 12. srpnja 1986. Marko Živković oženio se Anicom rođ. Olah, koja im sljedeće godine rađa kćer Marinu.
U slobodno vrijeme, Marko je, reći će oni koji su ga poznavali, letio “na svemu što je letjelo”, jedrilicama, sportskim avionima, a često je i zmajario, pa je osnovao i vlastiti aero-klub “Galeb”.
Već početkom devedesetih, Marko kao pilot, po naconalnosti Hrvat, dolazi pod prismotru jugoslavenskih službi, pa čak šest mjeseci prije negoli će službeno zatražiti otpust iz aktivne službe u JNA, nije uopće više letio, a prema izjavi obitelji – “doslovno se nije smio primaknuti avionu”. U kolovozu ’91., obitelj je smjestio u Zagreb, a nakon što je u rujnu dobio rješenje o otpustu iz JNA i on se vraća u Hrvatsku, no tadašnji jugoslavenski pasoš i letačka knjižica nisu mu nikada vraćeni.
Spasonosni GPS uređaj
Pukovnik Mirko Vukušić, rođen je 17. studenog 1959. godine u Vinkovcima kao prvi od dva sina Adelhaide rođ. Grill i Tonka Vukušića. Pohađao je Prvu osnovnu školu u Vinkovcima, tadašnja OŠ Bratstvo i jedinstvo, a potom, nadaren za matematiku upisuje srednju Tehničku školu u kojoj završava samo prvu godinu jer se prebacuje u srednju vojnu školu u Mostar. Mirkova sestra po ocu Melita Vukušić reći će kako je bio umjetnička duša, tih i miran, posebno biće koje se nije voljelo isticati. Nakon srednje vojne škole Mirko upisuje vojnu akademiju, prvo dvije godine u Zadru, a zatim još dvije u Puli, gdje diplomira kao najbolji pitomac u klasi. Nakon akademije, raspoređuju ga na prvu službu u Bihać, a ubrzo se ženi dugogodišnjom djevojkom Marinom rođ. Mirković.
1989. godine Mirko traži premještaj iz Bihaća u Zagreb, ali zbog toga mora prijeći na transportni avion Antonov An-26. Po dolasku u Hrvatsku, nakon naznake ratnih događanja, Mirko se vrlo brzo povezuje s hrvatskim službama, kojima dostavlja važne informacije. Budući da je stalno pod prismotrom, u rujnu, koristeći prigodu kada zbog blokade ceste nije mogao otići na posao, napušta JNA i pridružuje se HV. U početku svojim “jugićem” obilazi položaje i radi na edukaciji protuzračne obrane, a potom se, na poziv Marka Živkovića, pridružuje Prvom zrakoplovnom vodu Osijek.
Budući da je Mirkova supruga Marina u to vrijeme radila u austrijskoj tvrtki, radeći čartere na jahtama vidjela je GPS uređaje, a jedan je, svojim novcem i kupila, pa je Mirko po njega došao u München. O tome će ispričati:
“Mirko je već bio par puta bio s Markom u Đakovu i već su govorili o organizaciji letova, ali im je bio problem letjeti noću. Kupila sam jedan GPS koji sam tada sama platila, a Mirko je onda došao po njega u München. Sjećam se, imao je bijeli jugo, na njega je montirao GPS, a kada je vidio da to funkcionira, bio je oduševljen”.
Samostalni zrakoplovni vod Osijek
Nevjerojatna priča o Samostalnom zrakoplovnom vodu Osijek počinje u jesen 1991. godine kada je osnivač Voda pukovnik Marko Živković predložio angažiranje tada dostupne avijacije koju su činili sportski i poljoprivredni zrakoplovi u obrambenim djelovanjima. Od prvih izviđačkih letova motornim zmajem i zračnih snimanja neprijateljskih položaja početkom listopada do humanitarnih noćnih letova i borbenih djelovanja nije proteklo mnogo. U iznimno kratkom vremenu pripadnici Voda su od poljoprivrednih zrakoplova namijenjenih zaprašivanju usjeva stvorili eskadrilu čije je djelovanje bilo dvojako: s jedne strane građanima Vukovara sanducima su dostavljali humanitarnu pomoć, a s druge strane borbeno su djelovali improviziranim eksplozivnim napravama na neprijateljske položaje.
Djelovanje Voda postalo je trn u oku agresorske vojske koja nije mogla zaustaviti njihove iznenadne borbene nalete te je na ove prostore dopremljen tada najsuvremeniji protuzrakoplovni sustav. Nakon više ispaljenih raketa jedna je pronašla cilj dana 2. prosinca 1991. u blizini Otoka kraj Vinkovaca.
Poginuli su piloti pukovnik Marko Živković i pukovnik Mirko Vukušić te padobranci – poručnik Ante Plazibat i poručnik Rade Griva. Nakon te tragedije onemogućene su aktivnosti Voda, pa je demobiliziran u svibnju 1992. godine. (MCDRV)
Pukovnike Marka Živkovića i Mirka Vukušića sudbina je povezala još u ranoj mladosti. Zajedno su pohađali srednju vojnu školu, a nakon toga i vojnu akademiju. Zajedno su radili na osnutku Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek i nažalost, zajedno su poginuli.
Njihovi posmrtni ostaci, u grobovima jedan pored drugoga, pokopani su na zagrebačkom Mirogoju dana 6. prosinca 1991. Kada su poginuli, obojica su imali samo 32 godine.
Od 12. prosinca 2012. godine, vojarna Pleso u kojoj je Zapovjedništvo HRZ, nosi naziv “Pukovnik Marko Živković”. Od 19. prosinca 2016. godine, vojarna u Zemuniku nosi naziv “Pukovnik Mirko Vukušić”.
Heroji hrvatskog neba, nismo vas zaboravili.