VEĆ SE NEKO vrijeme govori o (ne)uvođenju veganskih obroka u studentske menze, a mi smo upravo razgovarali s jednom studenticom koja je veganka i živi u jednom zagrebačkom studentskom domu. Zanimalo nas je kako sve to utječe na njen budžet, zdravlje, ali i vrijeme. Odlučila je javnosti ostati anonimna, a što kaže, pročitajte u nastavku.
Veganka je tri godine
“Za vegetarijansku prehranu sam se opredijelila u drugom semestru prve godine studiranja, a gotovo tri godine kasnije vidim koliko ju je zapravo teško održavati tijekom studiranja van mjesta prebivališta – pogotovo kada osoba ovisi o odlasku u menzu na dnevnoj bazi. Na početku sam pretežito kuhala jer su sva predavanja bila isključivo online te takvo što nije predstavljalo veliku tlaku glede utrošenog vremena”, kaže naša sugovornica., piše index.hr
Ali zato se, ističe, odrazilo na njezin novčanik radi izrazitog i naglog rasta cijena prehrambenih proizvoda u trgovinama.
“Moji bi mi slali osnovne namirnice kupljene u Zadru, kako je razlika u cijeni bila drastična, a potrošne stvari koje se odmah moraju iskoristiti bih kupila u trgovini. Čim se fakultet prebacio na nastavu uživo, više sam išla u menzu jer si nisam mogla priuštiti toliki utrošak vremena i učestale odlaske u trgovinu”, kaže.
A u menzi – razočaranje
Izbor obroka je bio i više nego razočaravajuć, govori nam. Većinom se radilo o prženoj hrani bez ikakve nutricionističke vrijednosti kakva je potrebna za normalno funkcioniranje tijela (kao što su prženi sojini medaljoni, pržene tikvice, prženi “odrezak” od kelja, ječma ili krumpira i tako kroz čitav tjedan).
“Od teta u menzi bih često dobila opasku jer bih ih zamolila za prilog koji nije pržen, kako nakon duljeg vremena na nekoj njihovoj varijanti povrća izvaljanog u krušnim mrvicama i potopljenog u ulju polako želudac propada, a nisam više mogla jesti isključivo proizvode s menija. Uz nepotrebne pasivno-agresivne komentare bih se opet vratila na taj oskudni meni jer radije bih izbjegla svađu (pogotovo oko gluposti kao tanjur đuveča uz vege meni), nego se uz sve stresore koje dolaze uz studiranje – sad se još ići prepirati usred reda i gužve u menzi te gubiti živce na to”, kaže.
“Isto tako, kako je samo jedna opcija dostupna za vege meni, ako bi nešto privlačno bilo namijenjeno za taj dan, mogu prekrižiti odlazak u menzu jer definitivno neće biti dovoljno količine hrane”, dodaje.
Sve što je dobro – toga nema dovoljno
“Ljudima je privlačno uzimati vege meni kao prilog (i imaju svako pravo to raditi), ali nedvojbeno je da time uskraćuju obrok onima koji samo to imaju dostupno od ponude. Koliko god se činilo nepravedno, nije stvar pojedinaca koji to rade, nego manjka izbora i resursa u menzama”, kaže nam ova studentica.
Smatra kako ima i više nego dovoljno vegetarijanskih jela koje mogu inkorporirati u meni bez nekog značajnog dodatnog troška jer se većina namirnica ionako koristi za mesni meni. Kad bi imala vremena za sebe, kaže, skuhala bi si normalan, zdrav obrok, ali u suprotnom je bila prisiljena ići u menzu i prihvatiti jedinu vegetarijansku opciju, ako bi išta od toga ostalo na traci.
Prošle godine je bilo izrazito teško održavati vegetarijansku prehranu, govori, s obzirom na to da je bila smještena u domu na zagrebačkoj Lašćini, gdje u menzi uopće nema vege menija. Čitavu je godinu živjela na jednom obroku na dan, sastavljenog isključivo od priloga.
Količina priloga koja se na dnevnoj bazi može uzeti je ograničena, pa nije bila rijetkost da nije mogla iskombinirati normalan tanjur hrane – iako je to sve što je u danu imala vremena i resursa za pojesti.
Nekad je jedini izbor jesti vani ili kuhati
“Isto tako, unatoč tome što nemaju vege opcija, ponekad bih morala zanemariti i taj jedini obrok u danu ako taj dan nude ribu ili neko meso za koje su specifično odredili prilog kojeg jedinog mogu jesti od ponuđenih, pa ako ga naručim, neće imati dovoljno za one koji to jedu uz meso. Bilo je i dana kada je ploča s prilozima bila prazna, pa moram odlučiti hoću li ići jesti negdje drugdje i potrošiti preko 3 sata kako bih pojela nešto (a opet se radi o nezdravom i nezadovoljavajućem obroku), hoću li uzeti gotovu hranu u trgovini ili naručiti nešto za jesti preko aplikacije za dostavu hrane koja će me koštati duplo više nego ona u menzi – ili da gladujem do idućeg dana”, kaže.
“Da ne crknem od gladi, išla bih u pekaru, kako u domu nema resursa za skladištiti hranu (nemaju hladnjak kao u drugim domovima pa zato kuhanje nije dolazilo u obzir). Sada snosim posljedice takvog života na Lašćini jer mi je imunitet naglo pao radi nezdravih prehrambenih navika, a ujedno čitava akademska godina na kombinaciji nekog povrća na lešo prelivenog uljem, na pekarskim proizvodima ili na mliječnom namazu uz 4 fete kruha je utjecao i na naglo debljanje s kojim se nisam mogla nositi”, govori nam nezadovoljno.
Ipak, našla je i nešto pozitivno – prilozi su bili super što se tiče okusa, tete s Lašćine su bile neopisivo drage i pristupačne i često su joj išle u susret kako su bile svjesne toga da nema menija koji je prilagođen njoj i ostalima u domu u sličnoj poziciji.
“Nimalo im ne zamjeram i zahvalna sam što nisu radile probleme poput onih na koje sam se navikla u drugim menzama. Njima svaka pohvala jer, da ponovim, nije problem u zaposlenicima, već je stvar organizacije i manjka resursa glede prehrane u menzama općenito, a vege meni mi se čini kao problem koji bi valjalo što prije riješiti”, rekla nam je.
Svaki dan jede isti obrok
“Ni osobe koje jedu meso ne žele svaki dan isto, to ne želimo ni mi, a pogotovo ne želimo ostati bez jedinog dostupnog obroka u danu. Unatoč pohvalama zaposlenicima na Lašćini koji su mi mnogo pomogli, realna slika je da mi je imunitet izrazito jako propao”, govori.
Svakih tjedan dana bilo joj je toliko fizički loše da nije bila u stanju izaći iz kreveta, požalila nam se.
“I još uz tako slabo tijelo ujedno sam nosila na sebi preko deset kila više nego ono na što sam se navikla jer, valjda iznenađujuće, nezdrava hrana škodi tijelu. Ovaj semestar sam ponovno krenula kuhati u domu, no to nije dugo trajalo jer su cijene namirnica u trgovinama još više poskupile nego tri godine prije”, kaže.
Izbjegava tzv. “spore” menze i većinom ide u brzu menzu u Studentskom centru jer unatoč tome što taj obrok nije zdrav, bolje neće naći drugdje. Tamo, kaže nam, može sa sigurnošću očekivati, ako ništa drugo, barem hranu koja će je zasititi i koja nije lošeg okusa.
“Ni ovo nije neko poboljšanje jer većinom jedem isti obrok, ali bolje išta nego ništa”, zaključuje.