U povodu Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u školama se lijepe plakati, priča se o događajima te godine i tih dana. No, je li to dovoljno? I dobivaju li učenici više informacija o tom razdoblju Domovinskog rata u obiteljima ili u školi, na nastavnim predmetima. Otkrili su nam, ali i pokazali svoje itekako zrelo razmišljanje., piše HRT

Zatekli smo ih kako uređuju plakate za Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Tada razgovaraju, ali i uče o tim danima.

– Vukovarski vodotoranj je visok 50 metara pogođen 600 puta, a svaki dan je na njemu vijorila hrvatska zastava, rekla je Laura iz Soblinca.

I je. I to trebaju znati. A žele znati i mnogo više.

– Više sam naučila od bake i djedova, mame i tate nego u školi, no spominjemo to u lektirama, pjevamo domovinske pjesme, kazala je Lana iz Splita.

– Ja smatram da sam dovoljno informiran, većinom sam naučio u školi na povijesti, ali dio i u kući s prijateljima ipak to je događaj koji se ne smije zaboraviti i mora se pričati o tome, ustvrdio je Viktor iz Osijeka.

– Naši učenici malo znaju o Vukovaru. Pokušavam učenike upoznati jer je gradivo o Domovinskom ratu tek u 8. razredu. Priča se i zna se, ali nije dovoljno, dodao je Darko Finek, prof. povijesti i geografije.

‘Učenici nemaju konkretno znanje’

Nije bolja situacija ni s učenicima u srednjoj školi.

– Učenici nemaju konkretnog znanja mislim imaju predodžbu o onom što su pokupili u obitelji, društvu, u medijima, ali u školama se prvi put susreću sa nekim konkretnim podacima, a to je malo da bi se donio stav o bilo čemu, rekao je Vedran Ristić, prof. povijesti u III. osječkoj gimnaziji.

Maturantima gradivo tek u 4. srednje, osnovnoškolcima u 8. razredu i obvezan izlet u Vukovar daje malo širu sliku o tom vremenu. Svi se slažu: ne treba djecu preopteretiti, ali priču i istinu što se dogodilo u Domovnskom ratu, moraju znati. Ako i ne znaju previše, suosjećaju.

– Meni je drago što svake godine imamo tradiciju otići zapaliti svijeće u Vukovarsku ulicu i odat počast svima njima koji su nam dali ovu državu u kojoj mi danas živimo, nadovezala se Lana.

Da, to su naši učenici, naši mladi, koji s puno ljubavi rade plakate svake godine. I to je njihov doprinos ovim tužnim danima. A odrasli i oni koji o tome odlučuju mogli bi malo razmisliti. Ako smo 50 godina u školama kroz programe nadugačko i naširoko učili o povijesti jednog razdoblja, ne bi li bilo pošteno ubaciti koji redak više i o novijoj hrvatskoj povijesti.