Moral vojnika presudan je u ratovanju jer, koliko god koja strana bila dobro naoružana, ako je moral nizak, teško se može ostvariti pobjeda
Dokle god je logistika funkcionirala, dostava oružja, streljiva, hrane i ostalih potrepština nužnih za opstanak, Vukovar se branio. Puno je priča ispričano, puno je dokumentaraca snimljeno u kojima se vidi da je obrana funkcionirala. Otežano, ali je funkcionirala. Nije bilo idealno, ali dok se god imalo oružje čime napuniti i vojnik nahraniti, neprijatelj nije mogao izvojevati pobjedu. Iz današnjeg konteksta teško je reći što se točno dogodilo prije predaje Vukovaraca, ali poznato je da obrana napade više nije mogla izdržavati i Vukovar je pao. To je ono što smo svi mogli vidjeti iz medija., piše večernji list
Izloženi u Memorijalnom centru
Bitka za Vukovar ušla je u povijest, ali i na mnoga vojna učilišta jer je pokazala koliko je tadašnji oklop (transporteri, tenkovi i drugi gusjeničari) ranjiv u urbanom ratovanju ako protiv sebe ima odlučne borce. Bi li danas takva vrsta ratovanja na isti način funkcionirala, to ostavljamo vojnim stručnjacima, ali svakako je bitka za Vukovar pokazala snagu pojedinca naspram organizirane mehanizirane oklopne vojne sile koja je imala i zračnu potporu, ali i obavještajnu i svaku drugu koja se u ratnom osvajanju može zamisliti.
Moral vojnika presudan je u ratovanju jer, koliko god koja strana bila dobro naoružana, ako je moral nizak, teško se može ostvariti pobjeda. Koliko su naši dečki imali visok moral i snažno srce, govori i činjenica da su oružje, u njegovu nedostatku, u početku sami izrađivali, a kasnije, kad su ga nabavljali raznim kanalima, uspjeli su naći načina da odolijevaju više od deset puta jačim okupatorskim snagama, samo u ljudstvu, ne brojeći i bolju opremljenost, i to puna tri mjeseca, od čega 50 dana u potpunom okruženju, sve do 18. studenog 1991. Vukovar su prije svega branili ljudi koji su se u njemu zatekli, čije su kuće, obitelji i životi tu bili. Do rata živjeli su nekim drugim životima i malo tko od njih tad se zamišljao kao budući vojnik.
Sve se nepovratno promijenilo u kolovozu ’91. Oružje s kojim su Vukovarci i vukovarski branitelji iz svih krajeva Hrvatske, pa i svijeta, odolijevali napadima danas je izloženo u Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar, čiji nam je postav bio orijentir u pisanju ovog teksta. Obrana se početkom devedesetih u Vukovaru vodila pretežito pješačkim naoružanjem, dok je artiljerija u odnosu na neprijateljske snage bila gotovo i zanemariva. Odigrala je i ona ulogu u obrani, ali poanta ovog teksta u samom začetku njegove ideje bila je pokušati dočarati s kakvim oružjem se neprijateljskoj sili suprotstavljala većina branitelja. Uz naoružanje ručne izrade, većinom se koristilo oružje proizvedeno u tadašnjoj Jugoslaviji za potrebe JNA, ali borilo se i s oružjem iz Drugog svjetskog rata, lovačkim oružjem, ručnim bacačima granata i raketa, bombama i priručnim eksplozivnim napravama, koristile su se čak i “bojler-bombe”, koje su se ručno izbacivale iz poljoprivrednih aviona. Bilo je tu i oklopljenih autobusa, traktora i kamiona za prijevoz vojnika, minobacača, topova različitih kalibara, ali nekako je općeniti dojam da se bitka za Vukovar ipak vodila s jurišnom puškom, tzv. kalašnjikovom kao osnovnim pješačkim naoružanjem, te Zoljom i Osom, kao ručnim oružjem za uništavanje oklopa.
Od pješačkog oružja kojem je porijeklo JNA, standardno pješačko naoružanje bilo je ono kalibra 7,62×39, a koristilo se u jurišnoj pušci M70 u raznim inačicama (AB, AB2), rumunjskom PM md. 63/65 i ostalim kalašnjikovima različitih proizvođača, ali i u popularnoj poluautomatskoj puški “papovki” M59/66 te puškomitraljezu M72/M72A, koji je vrlo sličan kalašnjikovu, ima nožice za oslonac i rafalnu paljbu koja izbacuje projektile puno brže od jurišne puške. Preciznije rečeno, spremnik se isprazni za koju sekundu. Veći, jači i moćniji kalibar 7,92×57 koristio se u teškim strojnicama, popularno zvanom “šarcu”/”garonji” M53 s redenikom, kojim su morala “upravljati” minimalno dvojica vojnika – jedan bi držao redenik sa streljivom, drugi nišani i puca, a dobro je imati i trećeg pomagača koji, između ostalog, i puni redenike. Drugo oružje u tom kalibru je PASP, odnosno poluautomatska snajperska puška M76 jugoslavenske vojske koja je imala spremnik s deset naboja i služila je za precizno gađanje na većim udaljenostima. U tom kalibru koristila se i puška repetirka popularno zvana “tandžara” ili “mauzerka”, bila je to puška koja je mogla na većoj udaljenosti, za razliku od kalašnjikova ili papovke, pogoditi cilj. Kad bi se na nju stavio ozbiljniji optički ciljnik, za pojedinačne mete bila je i efikasnija od M76.