Zdravstvena pismenost jedna je nizu današnji pismenosti koja može izazvati konfuziju i nerazumijevanje, a posljedično i nezainteresiranost, zbog same prenatrpanosti informacijama, njihove međusobne ovisnosti u kojoj se ne da razlučiti gdje jedna započinje, gdje završava, a gdje se iste preklapaju. S druge strane zdravstvena pismenost danas se predstavlja kao nužnost, međutim ovisno o percepciji i znanjima koja imamo o društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim čimbenicima koji utječu na zdravlje, netko će tu nužnost potvrditi, a netko osporiti. Sama autorica je na tragu da bi briga o zdravlju trebala biti u rukama struke, što ne isključuje odgovornost za vlastito zdravlje i što će u nastavku biti pojašnjeno.
Činjenica da su na globalnoj razini pred državama i zdravstvenim sustavima ozbiljni izazovi, a posljedično i potreba za reformama zdravstvenih sustava kojima će se smanjiti javna potrošnja, u osnovi ne predstavlja opravdanje niti olakšava spoznaju da se odgovornost za zdravlje kontinuirano nastoji prebaciti na pojedinca. Ovakav pristup prebacivanja odgovornosti je na tragu neoliberalističkog koncepta racionalnog djelovanja, gdje pojedinac, bez obzira na sve prepreke koje su stavljene pred njega upravlja svojim zdravljem i snosi punu odgovornost za svoje postupke. Ovakav način racionalnog djelovanja i individualne odgovornosti lišava se koncepta javnog u kojem i država stvara neoliberalističkog pojedinca i ponašanje koje teži visokoj produktivnosti i niskim troškovima. Drugim riječima nužnost zdravstvene pismenosti jednaka je odgovornosti pojedinca za njegovo zdravlje, odnosno pojedinac postaje potrošač i teret zdravstvenom sustavu. Hrvatska polako, preko Europske unije i Svjetske zdravstvene organizacije usvaja neoliberalni koncept pa tako i zdravlja, što je bilo i za očekivati.
Možda navedeno izgleda kao isključivost, no ovdje se ne radi o isključivosti koja, između ostalog ne podnosi slobodu izbora jer izbora ovdje ni nema, osim privatnih i skupih zdravstvenih usluga, nego samo ponuđeno i servirano, kao gotov čin u kojem se čovjek mora snalaziti i prilagođavati i u kojem zdravstveni sustavi nastoje smanjiti javnu potrošnju. S druge strane ako ćemo se baviti svim i svačim, rezultati će biti poražavajući, imajući i u vidu da danas ljudi pretražuju zdravstvene informacije po internetu, donose sami i dijagnoze, suočavaju se i s oprečnim mišljenjima struke, vjeruju nerijetko nepouzdanim zdravstvenim informacijama u medijima, što u konačnici čovjeka frustrira, a posljedično se odražava i na same zdravstvene djelatnike koji moraju više energije utrošiti na razuvjeravanje pacijenata i pokušaje odgovaranja od nerealnih zahtjeva pacijenata. No ovakav modus operandi ljudi nije vezan samo za tehnologiju i pristupačnost informacijama, već i za same liječnike koji nerijetko upućuju na internet. Naime, ako iste pitate da vam pojasne napisano mišljenje ili otpusno pismo iz bolnice, nerijetko ćete i dobiti odgovor – sve imate na internetu.
Sve u svemu, uzimajući u obzir globalni trend pritiska na zdravstvene sustave, a kada govorimo o Hrvatskoj i zabrinjavajuće zdravstvene slike, čini se da drugo niti ne preostaje (osim biti svjestan realnosti) nego posvetiti se zdravstvenoj pismenosti, kao „stupnju do kojeg pojedinci imaju sposobnost dobivanja, obrade i razumijevanja osnovnih informacija o zdravstvenoj pismenosti i usluga potrebnih za donošenje odgovarajućih zdravstvenih odluka.” Ovo je jedna od od najčešće korištenih definicija Healthy People 2010. jer obuhvaća različite kontekste unutar kojih se pojedinci mogu suočiti i komunicirati sa zdravstvenim problemima. Međutim, kao i kod brojnih drugih definicija ista usmjerava pozornost i ograničava problem zdravstvene pismenosti na sposobnost i kompetenciju pojedinca te traži nova definiranja, što ukazuje, upravo na prebacivanje odgovornosti na pojedinca te da se radi o kompleksnom pitanju.
Što podrazumijeva i do kuda seže zdravstvena pismenost razvidno je i kroz stupnjeve zdravstvene pismenosti koji se protežu od osnovnih informacija koje omogućuju snalaženje u zdravstvenom okruženju, naprednih znanja koja uključuju i poznavanje prava i obveza, do kritičke zdravstvene pismenosti koja podrazumijeva poznavanje političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih čimbenika koji utječu na zdravlje i zdravstvo.
U datim okolnostima, briga o našem zdravlju trebala biti dio svakodnevnog života, a zdravstvena pismenost može nam pomoći u prevenciji zdravstvenih problema, zaštititi zdravlja i boljem upravljanju zdravstvenim problemima. Trebalo bi biti razumljivo da ćete sami izmjeriti temperaturu pa i tlak, razumjeti propisani lijek i držati se upute liječnika, voditi brigu o svom zdravlju, u smislu brige o prehrani i kretanju, odlazaka na preventivne preglede, no teško je razumljivo da ćete sami čitati dijagrame, procijeniti rizike i koristi koji utječu na vaše zdravlje, što se i svrstava u neke od vještina zdravstvene pismenosti. Međutim i ovo razumljivo često nije tako, što na globalnoj razini pokazuju i sama istraživanja na pacijentima, posebno u Americi u kojima većina nije mogla razumjeti upute za lijekove, standardni obrazac za informirani pristanak ili materijale o zakazivanju termina. Kada govorimo o Hrvatskoj, prema istraživanju „Zdravstvena pismenost u Republici Hrvatskoj”(Ana Bobinac, Centar za Ekonomiku zdravstva i Farmakoekonomiku Ekonomski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Nikolina Dukić Samaržija i Elizabeta Ribarić, Ekonomski fakultet, Sveučilište u Rijeci) situacija je u ovom segmentu znatno bolja, iako je zdravstvena pismenost ocijenjena problematičnom.
Zdravstvena pismenost važna je i zbog činjenice da je zdravstveno stanje nacije loše te da su prema relevantnim pokazateljima Hrvati prvi po debljini u Europi, da zauzimaju drugo mjesto po smrtnosti od raka, peto mjesto po pušenju te da je očekivani životni vijek u Hrvatskoj 2020. bio gotovo tri godine kraći od prosjeka EU-a. Navedeni pokazatelji upućuju na nisku razinu zdravstvene pismenosti, kao posljedicu nedovoljne informiranosti i edukacije, koja nije dovoljna kroz medijske javne kampanje, već se sustavno treba provodi na lokalnoj i regionalnoj razini kroz opismenjavanje javnosti i osposobljavanje medicinskog osoblja. S druge strane pokazatelji upućuju i na nerazumijevanje oko sagledavanja zdravlja u širem kontekstu, odnosno potrebe razumijevanja kako se ne radi samo o osobnom stanju, već o društvenoj uvjetovanosti. Činjenica je da zdravlje pojedinca utječe na cjelokupno društvo u svim njegovim segmentima, od kvalitetnog sudjelovanja u obiteljskom životu, poticanju kohezije zajednice do učinkovite radne snage, održivog razvoja i snažne makroekonomije, do napora protiv siromaštva i postizanja društvenog blagostanja kojima je, upravo zdravo stanovništvo preduvjet. Drugim riječima, zdrava populacija nedvojbeno je jedno od najvažnijih bogatstva jedne nacije. Međutim, nećemo pogriješiti ako kažemo da svijest o povezanosti osobnog zdravlja sa zdravljem društva nije dovoljno razvijena, kao što ne možemo reći da odgovorni u potpunosti razumiju pristup potreban zdravstvenom sustavu u kojem se isti neće kontinuirano karakterizirati kao neproduktivan, a zdravstveni trošak gledati isključivo kao odljev gospodarstva.
Ishodi niske razine zdravstvene pismenosti uključuju i veće izdatke za zdravstvene usluge. Budući da je veća vjerojatnost da će osobe s niskom zdravstvenom pismenošću imati nepovoljan zdravstveni status, njihovo korištenje zdravstvenih usluga je povećano. Ovaj trend je povezan i s drugim čimbenicima rizika niske zdravstvene pismenosti, uključujući siromaštvo i nesigurnost stanovanja koje utječe na zdravlje te se zdravstvene usluge koriste opetovano, a ukupni izdaci za zdravstvene usluge postaju veći.
Zdravstvena pismenost nije smo problem opće populacije kako se sve više predstavlja i čije razloge smo naveli, već i i zdravstva i zdravstvenih djelatnika koji imaju slabe vještine zdravstvene pismenosti, kao što je smanjena sposobnost jasnog objašnjavanja. Naime, jedna od važnih determinanti zdravlja je i komunikacija sa zdravstvenim djelatnicima koja, je nerijetko loša i ne poznaje elemente funkcije verbalnoga komuniciranja, čiji izostanak može izazvati psihološki šum u komunikaciji te dovesti do ozbiljnih problema za pacijenta, medicinsko osoblje i za sam zdravstveni sustav. Naime, ako zdravstveni djelatnici koriste isključivo medicinski rječnik za očekivati je da pacijent ne razumije ili krivo shvati poruku. Zdravstveni radnici moraju pružati jasne i sažete informacije koje se mogu razumjeti kako bi se donijela i informativna odluka, ali i pokazati osobni odnos prema pacijentu. Jedan od načina kojim bi se potvrdilo da je pacijent shvatio primljenu informaciju je jednostavno pitanje- Jeste li razumjeli i možete li ponoviti rečeno.
Na globalnoj razini izbjegavanje nerazumljivog medicinskog žargona, potvrđivanje informacija metodom “poučavanja” pokazalo se učinkovitim alatima za komuniciranje bitnih zdravstvenih tema sa zdravstveno nepismenim pacijentima. Primjer je, recimo Program Zavoda za unapređenje zdravstvene zaštite Boston, Massachusetts, SAD ( Institute for Healthcare Improvement Boston, Massachusetts, SAD) pod nazivom “Pitaj me 3” koji je osmišljen kako bi skrenuo pozornost javnosti i liječnika na ovaj problem, dajući pacijentima do znanja da bi trebali postaviti tri pitanja svaki put kada razgovaraju s liječnikom, medicinskom sestrom ili ljekarnikom: Koji je moj glavni problem? Što trebam učiniti? Zašto mi je važno da to učinim? Tu je i projekt Intervencijsko istraživanje o zdravstvenoj pismenosti starije populacije koji financira Europska unija i koji nastoji razviti smjernice utemeljene na dokazima za politiku i praksu za poboljšanje zdravstvene pismenosti starije populacije u državama članicama EU.
Zdravstvena pismenost podrazumijeva i uključivanje javnosti u donošenje zdravstvenih odluka, što se u Hrvatskoj ne događa. Struka tako navodi kako bi bilo, itekako korisno uključiti javnost u raspravu o uvrštenjima novih lijekova na liste Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Naime što se događa? Svatko tko je čekao da mu Povjerenstvo za lijekove odobri lijek na teret HZZO – a zna da su potrebni mjeseci da se isti (ne)odobri te da za to vrijeme nema niti jednu informaciju što se događa. Kad bi sjednice bile otvorene za javnost, ne samo da bi se dobile važne informacije već bi se ispoštovao i dio zdravstvene pismenosti.
Zaključno, kako god gledali na zdravstvenu pismenost, niska razina zdravstvene pismenosti u Hrvatskoj može imati i ima negativne posljedice na zdravlje pojedinca i društva. I sama loša zdravstvena slika nacije ukazuje na važnost zdravstvene pismenosti koja se neće odnositi samo na opću populaciju, već i na zdravstvene djelatnike koji nisu educirani i zbog čega je i sama komunikacija nerijetko problematična. Iako je kroz Nacionalni plan razvoja zdravstva za razdoblje od 2021. do 2027. godine prepoznata važnost zdravstvene pismenosti, pred Hrvatskom je još dug put u odnosu na neke zemlje koje su istu usvojile kao Nacionalnu strategiju i koji treba započeti osmišljavanjem konkretnih planova za usvajanje i povećanje zdravstvene pismenosti, a koji bi trebali uključivati i sudjelovanje javnosti i pacijenata u donošenju zdravstvenih odluka, kao dio zdravstvene pismenosti, što se za sada ne događa.
Piše: Snježana Nemec/ Demos Media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
