Gost Intervjua tjedna Točke na tjedan (TNT) N1 televizije bio je sudac Vrhovnog suda Damir Kos, a komentirao je lex AP, odnosno izmjene Kaznenog zakona koje se odnose na tzv. curenje informacija korak unazad.

Naime, pitanje u ovoj gorućoj temi jest što se može događati na sudovima u procesuiranju ovog novog kaznenog djela, koje je premijer najavio kada su se u medijima počele objavljivati poruke s njegovim inicijalima, iscurile iz slučajeva Josipe Rimac i Gabrijele Žalac.

N1: Zašto nam je važan kontekst donošenja izmjena kaznenog zakona u ovom dijelu koji se odnosi tzv. curenje informacija?

KOS: Svaka izmjena zakona koja se donosi se odvija u nekom određenom kontekstu pa je moguće prepoznati i razlog konteksta izmjena ovog zakona. Kad se govori o curenju informacija, to nije od pamtivijeka prisutno na ovim prostorima. Sudovi su bili dosta kruti. Osobno, mislim da javnost mora znati što se događa u sudskim postupcima i da sud mora biti transparentan kako bi se dobio pravi odraz onoga što se događa na sudu. U jednom trenutku, u medijima su se počele pojavljivati informacije koje su bile, u pravilu, na štetu okrivljenika. Dakle, isključeno je da bi branitelji bili oni koji bi servisirali medije, isključeni su i sudovi. Ostale su one druge stranke u postupku, državni odvjetnici ili policija. Svi ćete se sjetiti javnih uhićenja. Otkud novinarima informacije da će doći do uhićenja pa se pred njenom kućom stvore novinari? To je apsolutno štetno. Kad bi danas razgovarali s ijednim sucem, mislim da nitko ne bi bio zagovornik toga da ono bude u medijima jer svi žele da suđenje bude prepušteno njima. Međutim, kad se pojavio problem curenja informacija, moglo se lako detektirati otkuda cure.

Što su poduzele institucije unutar kojih se sumnjalo da cure informacije? Apsolutno ništa. Što je poduzela država da zadrži presumpciju nevinosti tih okrivljenika? Apsolutno ništa. Bio je optužen jedan policajac koji je objavio fotografije iz jedne pretrage jer je bio fasciniran činjenicom što je pronašao. To je djelo završilo oslobađajućom presudom, i u prvom i drugom stupnju, da bi ga se do kraja označilo kao “persona non grata”, stavljeno mu je jedno kazneno djelo na teret, jedna penkala koja može služiti kao pištolj. On je policajac, ima arsenal oružja na raspolaganju. Sud ga je oslobodio i za to. Dolazimo do zadnjeg primjera, kad se država postavila na zadnje noge i rekla da to treba spriječiti. U kojem trenutku? Kad su se pojavile prepiske i telefonski razgovori dvije okrivljenice, koje su bile visoke državne dužnosice i spomenule da će se obratiti osobi inicijala AP, što koincidira s inicijalima premijera. Na prvu je on rekao da se ništa ne može, ali onda je uslijedila žestoka reakcija te se pozvalo na zaštitu onoga koji se spominje, ne i okrivljenika. Kad se govori o visokim državnim dužnosnicima ili dužnosnicima lokalne vlasti, notorno imaju smanjen prag zaštite svoje osobnosti.

Javnost mora znati tko su i što su, kako bi se mogla opredijeliti na izborima koji slijede. Prešućivanje njihovih eventualnih nepodopština ili nečega gdje im se netko obraća, a ne reagiraju pred institucijama države s prezentacijom onoga što se od njih traži, je apsolutno negativno. Javnost to treba znati. I, ovdje se ne radi o tome ima li tko ljubavnicu i koje je spolne orijentacije, to je druga vrsta privatnosti. Ovdje se radi o prezentaciji postupanja visokih državnih dužnosnika i javnost o tome mora znati. Da se kroz transkripte spominjalo suce koji primaju mito, javnost o tome ima pravo znati. Još bi bilo čudnije da država ništa ne poduzme. Kad gledamo konkretnu normu i kako je napisana, premijer je dobro rekao, u tome ne pišu novinari. Spominje se sve osobe koje su uključene u postupak, ali nema novinara, što je točno. No, to može proći kod onih koji nemaju pravnu naobrazbu. Tko ima, zna da počinitelj može biti počinitelj ili sudionik, a sudionik može biti poticatelj i pomagač. To je načelna mogućnost počinjenja kaznenog djela. Iako ovdje nema pomagača i poticatelja, teoretski postoji mogućnost da se i njih optuži. Što bi bilo s novinarom koji bi došao kod odvjetnika i rekao da mu se pruži tražena informacija, koju dobije. To je poticanje na kazneno djelo. Branitelji ne mogu sami do informiranja javnosti, to mogu samo preko novinara. Teško je na ovaj način zaobići novinare. Pazite, i inače je bilo u praksi i životu Republike Hrvatske, kad je javnost saznavala za određena devijantna ponašanja ne aktivnošću samog pojedinca koji je to otkrio. Ankica Lepej je bila bankovni službenik i nije ona koja je izašla van i s Trga bana Jelačića objavila informacije, dala ih je medijima. Postojao je dovoljan senzibilitet da se to okarakterizira kao javni interes. U ovom trenutku, apsolutno bi trebalo postavljati pitanje javnog interesa. Zakonodavac, tamo gdje je to htio, kod odavanja poslovne tajne i nekih djela, izrijekom je uključio dio “… ako je djelo učinjeno u javnom interese, nema kaznene odgovornosti”, no ovdje to nije napravio. Norma je, naizgled, sa svjetlim idejama napisana, ali, objektivno, bojim se da krije nešto posve drugo. Meni ona djeluje… Na posljednjem okruglom stolu me gospodin Zovko me pitao može li se norma protumačiti kao pucanj u potiljak novinarstvu. Ne, jer je to krnja norma, prijetnja praznom puškom. Ova puška je prazna.

N1: Premijer kaže da živimo u situaciji gdje se namjerno i s ciljem uzimaju informacije kako bi se učinila politička šteta, a onda suci pod dojmom te kreirane političke slike lupaju presude.

KOS: To je posve pogrešno. Notorna je istina da svako servisiranje novinara određenim informacijama, ima određeni cilj. Ako nudim informacije koje ne dajem drugima i faza postupka je nejavna, imam svoj cilj. U pravilu, taj cilj je bio da se stigmatizira okrivljenika. Svega je jedan slučaj koji je bio u interesu okrivljenika. Da li su nakon toga suci oni koji samo lupaju presude? Ne. Suci donose presude temeljem Ustava, zakona i znanja, ne temeljem onoga što želi javnost.

N1: Što smo imali dosad u zakonu od instrumenata za zaštititi slučajeve curenja informacija. Je li se po postojećem zakonodavstvu moglo sankcionirati ono što se događa?

KOS: Prva stvar koju bih istaknuo, mi smo u Zakonu o kaznenom postupku iz 2008. imali propisanu “tajnu istragu”. Nakon toga je pred Ustavnim sudom vođen postupak za ocjenu cijelog niza odredaba koji se tiču tog zakona, ali nije izrijekom spomenuta norma koja problematizira i “tajnost istrage”, ali je u svojoj odluci Ustavni sud rekao nešto što se iz njegove odluke može iščitati, da je nedopustivo imati tajne istrage jer se one mogu voditi protiv nekoga tko to ne zna pa nema priliku braniti se. To je potom izmjenjeno i istraga je određena nejavnom. Dugo vremena je u doktrini kaznenog prava i postupanja bila uvriježena distinkcija između tajnosti i nejavnosti. Kad je tijelo koje vodi postupak htjelo da nešto bude tajno, prije je postojala je mogućnost, a i danas, proglasiti taj dio tajnim. Nejavnost je nešto što isključuje mogućnost da osobe koje nisu prozvane, prisustvuju provođenju radnje. Dakle, osobe koje dođu do tih podataka, nisu slobodni dilati te podatke, ali dosad nismo imali instrument koji bi takav postupak sankcionirao kao kazneno djelo. Postojao je stegovni postupak unutar institucija iz kojih su curile informacije. Ali, postoji samo jedan takav slučaj, spomenutog policajca.

N1: Rekli ste da je norma krnja i da na neki način predstavlja prijetnju. Kako bi to u provedbenom dijelu moglo izgledati, primjerice, mogu li se ikako odrediti mjere tajnog nadzora nad novinarima zbog sumnje u kršenje Članka 307.a?

KOS: Zato sam rekao da je to prijetnja praznom puškom. Nema nijedne tajnih mjera da bi se utvrdilo tko, kada i kako servisira novinare. S druge strane, zakonodavac jednako tako govori, kad se govori o predmetu koji bi mogao poslužiti za utvrđivanje krivnje neke osobe, predviđa mogućnost da se od trećih osoba zatraži izuzimanje određenih predmeta. Od svih, osim osobe koja je sama okrivljena, i izrijekom, novinara. Dakle, novinar je jednako tako onaj od koga ne može doći… Kad bi došli do posjeda mobitela novinara tijekom pretrage nekog drugog prostora, koji je bio dopušten, onda zakon kaže da je mogućnosto oduzimanja takvih predmeta isključena, osim ako se radi o pomagaču nekog kaznenog djela. Primjerice, da se radi o terorizmu. U ovoj sferi, kako tumačim ovu normu, zasad. Zato, doista, norma ostaje za osobe koje su u njoj navedene, ne i za novinare. S obzirom na iskustva od ranije, to je mrtva norma.

N1: Znači, niti će novinari biti pod mjerama tajnog nadzora, niti će im se oduzimati bilo što od sredstava za rad? Ono što ostaje kao opasnost jest eventualna prijava za poticanje drugih sudionika na počinjenje kaznenog djela?

KOS: Da, moguća je prijava. Može li netko prijavljen biti izvrgnut stigmatizaciji obveze dolaska i postupka? Moguće je, ali bez ozbiljnijih posljedica.

N1: Pozivi i dovođenje na obavezni razgovor?

KOS: Vi ste obavezni odazvati se, ali jednom kad dođete na obavijesni razgovor kao osumnjičenik i kažete da nemate namjeru išta iskazivati, više vas se nema pravo pozivati.

N1: Izvršna vlast govori o istoj ili sličnoj praksi u većini zemalja članica Vijeća Europe, je li to baš tako, u čemu je razlika?

KOS: Izvršna vlast u institucionalnom obrazloženju prijedloga nacrta ovog zakona nije ništa rekla o komparativnom pregledu. A onda premijeru možemo vjerovati ili ne vjerovati.

N1: Ono što ostaje za zaključiti, je li nam ovo korak unatrag, kad govorimo o novinarskim slobodama, javnosti procesa i demokraciji, na kraju krajeva?

KOS: Moja ocjena je da novinari u sudskim postupcima imaju izuzetno važnu funkciju. Svjestan sam činjenice da su često oni oblik i sredstvo manipulacije, često lažnih objeda. Sam sam bio žrtva netočnih informacija o mom radu, do trenutka kad to nije službeno demantirano s mjesta na kojem sam radio. Unatoč tome, njihov značaj je prevelik jer bez novinara vi kao najšira javnost ne možete znati što se događa u visokim, zlatnim kulama. Novinari imaju mogućnost ulaska u njih, čuti i vidjeti što se događa pa o tome informirati javnost. Naravno, uvjet je etično novinarstvo, ali o tome će morati brinuti novinarski ceh unutar svoje sredine, da profit ne bude jedini motiv.

N1: Sumnjate da će izmjene zakona biti izglasane?

KOS: Kad gledam ovako, to nije jedina izmjena, ima i drugih. Ona koja je izazvala jednaku buru u javnosti, jest pitanje femicida. Ne mogu shvatiti da bi si zakonodavac mogao dozvoliti izglasati takvu normu i da nakon toga isprovocira Ustavni sud, povodom neke ustavne tužbe, za ukidanje te norme. Ravnopravnost među spolovima je tekovina Ustava, europske konvencije i svih mogućih institucija koje štite na jednak način sve osobe koje ne rade nikakvu diskriminaciju. Imali smo kazneno djelo ubojstva djeteta i pod sugestijom Ustavnog suda je to maknuto jer sama činjenica da je netko dijete ne može biti kvalifikatorno obilježje već moraju biti neke posebne okolnosti. Ovdje je dovoljno da to bude žena, bliska žena, što je apsurd. Imamo zlostavljanje, ali ovdje ne mora biti ni to. Jedan počinitelj ubije majku, jedan oca, a nisu bili zlostavljani, samo su bliske osobe. Ovaj koji je ubio majku može biti osuđen na zatvor od 40 godina, a ovaj koji je ubio oca 20 godina. To su neki apsurdi koji teško mogu proći.

N1: Femicid kao takav postoji u nekim drugim državama.

KOS: Nemam spoznaju o drugim zakonodavstvima. Teško je izvući jedno kazneno djelo pa raditi komparaciju, potrebno je vidjeti strukturu pa izvlačiti zaključke.

N1: Kad generalno govorimo o pravosuđu, što biste rekli da su ključna pitanja koja treba odmah adresirati da bi stvari bile bolje?

KOS: Pokušat ću se ograničiti na sudbenu vlast. Imamo njenu dugogodišnju devastaciju. Prošlo je desetak godina da država nije primila nijednog vježbenika na sud, što se promijenilo unazad godinu do dvije. To će izvjesno dovesti do problema manjka kadra i to se već sad osjeti.

N1: Je li to planski ili nepromišljeno?

KOS: Rekao bih da je nepromišljeno, iako se prikazivalo i da je planski. Ako govorite o potrebi smanjivanja broja pravosudnih dužnosnika, onda to ne možete ostaviti na način da kažete kako nećete primati mlade jer bi nam za 20 godina određen broj sudaca mogao otići, a ne trebaju nam novi. Ali, neki trebaju, posebno u nekim sredinama gdje bi se moglo ostati bez ikoga. Imamo institut škole za pravosudne dužnosnike, što je uvjet za postati pravosudni dužnosnik. Prije stanovitog broja godina, dok je bilo vrijeme ne primanja pravosudnih dužnosnika, u jednom od ciklusa te škole, od Šibenika i južnije, samo jedna osoba je mogla pretendirati da bude pravosudni dužnosnik. To je u najmanju ruku nepromišljeno.

N1: Imali smo veliki štrajk zapisničara. Koliki je to trag ostavilo u sustavu i hoćemo li imati neke nove pobune u sustavu?

KOS: Nadam se da ne. Osobno, zagovornik sam prava službenika u sudovima na štrajk, ali ne i prava sudaca na štrajk. Njihovo pravo na štrajk bi moglo doći samo u slučaju da država ugrozi opstojnost njihove funkcije, što u Hrvatskoj nije situacije. Možemo vikati da nam je plaća mala, ali to ne opravdava štrajk. S druge strane, dovesti zapisničare do nivoa socijalno ugroženih, to im daje za pravo štrajkati. Čujem od nekih kolega da su dobro i plaćeni koliko rade, ali im svima odgovorim da zapisničari rade koliko i suci. E sad… Dogodilo se što se dogodilo sa štrajkom i znamo kako je došlo do prekida i obećanja da će plaće biti podignute do nove godine, a potom do šestog mjeseca. To je u najmanju ruku nekorektno od strane države, ali zbog toga ne zazivam novi štrajk. Je li sve to dovelo do zastoja? Jest. Suci i zapisničari ne mogu jedni bez drugih. Nije to rad na traci. Štrajk zapisničara doveo je suce do nemogućnosti rada na predmetima i posljedice u radu bit će triput duže. To znači da predmeti koji čekaju na rješavanje, a nisu bili rađeni tijekom štrajka, sad će dodano čekati. I to je veliki problem.

N1: Imamo još jedan problem u pravosudnom sustavu, činjenicu da se nitko nije javio za funkciju ravnatelja USKOK-a. Je li to problem?

KOS: Ne mogu se upuštati u ocjene strukture rada DORH-a. Mogu govoriti što to znači u segmentu pojavljivanja državnih odvjetnika pred sucima kao stranke. Na rasprave dolaze zamjenici, predmete zastupaju zamjenici i oni znaju svoj posao, oni rade. Njima, u odnosu prema sudu, osoba ravnatelja USKOK-a njima nije zapreka za rad. Točno je da ravnatelj daje ton rada USKOK-a i bez toga imamo problem. Zašto se to dogodilo? Nerijetko se i na mjesto predsjednika županijskih sudova javlja po jedan kandidat. Očito imamo nepopularnost čelnih mjesta u pravosuđu, zbog nečega.

N1: Kako tumačite izjavu glavne državne odvjetnice da se DORH ne stigne baviti svime čime bi trebao jer nema ni ljudi ni novca? Kakva je to poruka? Je li nam pravda ugrožena?

KOS: To može ukazivati na tako nešto, ali vjerujem da je u takvoj izjavi višak iskrenosti glavne državne odvjetnice. Činjenica jest da su defiticarni s kadrom. Debelo su potkapacitirani i to su ozbiljni problemi. Sredstva? Apsolutno su mala. Nemamo prostora za spise, oni stoje na podu. Kad bi nekome tko dolazi iz uljuđenog i demokratskog svijeta pokazali kako rade naši visoki pravosudni dužnosnici, bili bi zgroženi. Ova izjava je rezultat viška iskrenosti. Državno odvjetništvo ni u kojem slučaju ne može reći da ne može raditi jer nema novaca ili jer nema s kim. Preraspodijeli sredstva i daj 130 posto od sebe. Ono što ona kaže jest da čovjek ne može dati 180 posto, ali daj maksimum i pokrij ono što zahtijevaju Ustav i zakoni.

N1: Koliko je Visoki kazneni sud opravdao očekivanja koja su postavljena pred njega?

KOS: Vrhovni sud i ja osobno oduvijek smo bili zagovornici njegova osnivanja i jedan od bitnih argumenata jest uvođenje jednog izvanrednog pravnog lijeka okrivljeniku u odnosu na najteže predmete koji se vode pred županijskim sudom, čega prije nije bilo. Dakle, okrivljenik koji je suđen na županijskom sudu, gdje je Vrhovni sud odlučivao u drugom stupnju o njegovoj odgovornosti, nije imao pravo na zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Zakonodavac je to izrijekom propisao. Uvođenjem Visokog kaznenog, kad mu je drugostupanjski Visoki kazneni, postoji mogućnost da o tome odlučuje Vrhovni sud. I dalje nalazim ozbiljna opravdanja i razloge da taj sud i dalje postoji. Kad se pogleda struktura rada i odluka Visokog kaznenog suda, u odnosu na konkretno izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, vidimo zanemarivo mali broj predmeta gdje okrivljenici tim izvanrednim pravnim lijekom pobijaju odluke pa i za najteža kaznena djela. Zašto? Sam se to često pitam. Ili je Visoki kazneni sud savršenstvo bez mane ili ti koji artikuliraju pravne interese tih okrivljenika, sad već osuđenika, ne znaju. Što je od tog dvoje, teško mi je reći. S druge strane, kroz vrijeme funkcioniranja Visokog kaznenog suda, Državno odvjetništvo, koje ima pravo podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti i protiv odluka Vrhovnog suda, pa u svakom slučaju i u odnosu na odluke Visokog kaznenog suda, taj zahtjev, taj izvanredni pravni lijek, u odnosu na odluke Visokog kaznenog suda, nije podnijelo nijedan. Što to znači? Da je Državno odvjetništvo apsolutno zadovoljno u pogledu aspketa zakonitosti postupanja Visokog kaznenog suda. Koji zaključak mogu izvesti? Da je Visoki kazneni sud polučio svrhu i da radi dobro. Ima li nešto što je prikriveno i da li ima predmeta koji su neriješeni, to ne znam.