Promovirati zdravlje i zdravstvenu kulturu dok osobe s invaliditetom ne mogu osigurati ni neka osnovna ljudska prava pomalo zvuči apsurdno pa i blasfemično, u kontekstu onoga što je unaprijed prihvaćeno kao vrijednost, no svaki pokušaj da se javnosti skrene pažnja na ovu populaciju je važna, posebno imajući u vidu da broj invalida na globalnoj razini raste i da ni sami ne znamo u kojem trenutku možemo postati osobe s nekim vidom oštećenja. Nerijetko sam bila okružena s djecom i odraslima koji su imali određena tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja i ono što je krucijalno je pristupiti im otvorena srca, kao najboljem putu razbijanja predrasuda. Tada, s takvim pristupom koje dovodi do razumijevanja bit će lakše i njima i nama koji živimo u vječnom strahu od nepoznatog i u iluziji o vlastitoj nedodirljivosti pa tako i zdravstvenoj. Osobe s invaliditetom su među nama, no zbog prisutne stigmatizacije i predrasuda nisu s nama. Ovo je na neki način jezični prikaz njihove (ne) vidljivosti u sferi društvene djelatnosti. A nitko ne bi volio biti nevidljiv i tome svjedočiti svakodnevno i zato je izuzetno važno razbiti česta etiketiranja kako se radi o ljudima koji nemaju kontrolu nad vlastitim životima i ljudima koji su nesposobni za donošenje bilo kakvih odluka. Nerijetko ih se naziva i pogrdnim imenima, čime se ozbiljno krše osnovna ljudska prava, vrijeđa ljudsko dostojanstvo, stavlja u izolirani položaj te otežava put potpunom i ravnopravnom uključenju u društvo, što dodatno ugrožava njihovu kvalitetu života i zdravlje.

S druge strane ti nam ljudi mogu dati ozbiljnu lekciju života. Zamislite samo da njegujete člana obitelji koji ima neki vid invaliditeta i da ste u tome 24 sata. Hoćete li nešto naučiti? Naravno, prije svega da treba biti zahvalan na onom što imamo, da cijenimo zdravlje, da čovjek može prihvatiti novo stanje i život usmjeriti na drugi pravac, da uskraćeno nije samo uskraćeno, već dano kroz nove sposobnosti i mogućnosti te da onaj fenomen života u sadašnjem trenutku nije nikakav privid, već stvarnost koja oslobađa um od konstrukta prošlosti i budućnosti. U kontekstu globalnog problema i sve veće potrebe skrbi o osobama s invaliditetom i starijima treba se i zapitati koliko čovjek može izdržati, a da vremenom i sam ne dobije neki vid oštećenja, a posljedično i potrebu za skrbnikom. Spoznaja da za sada ne postoji, barem u EU djelotvoran način pomoći skrbnicima, da je sve veći pritisak na zdravstveni i socijalni sustav daje još veću težinu problemu. No život je postao pun iluzija, sve je savršeno i sve se kao takvo servira. Nema patnje, nema boli, nema ničega što je u strukturi samog čovjeka. Sve se sustavno anulira, zatire kako bi se ostalo u zoni komfora i lažnom osjećaju opuštenosti. Zato je edukacija javnosti imperativ kako bi se ista, ne samo oslobodila predrasuda, već i upoznala s potencijalima, znanjima i vještinama osoba s invaliditetom. Mediji su ti koji su ključni u senzibiliziranju javnosti i promoviranju. Povećanje broja emisija o položaju osoba s invaliditetom zasigurno će brže doprinijeti osvješćivanju javnosti o poteškoćama i preprekama s kojima se susreću i koje ozbiljno utječu na poboljšanje i unaprijeđenje kvalitete života i zdravlja. U kontekstu navedenog, važno je i razumijevati pojam i koncept socijalnog zdravlja, kao sveukupnog blagostanja koje proizlazi iz povezanosti sa zajednicom iz koje proizlazi i osjećaj podrške, vrijednosti i ljubavi. Naravno, navedeno nimalo ne čudi jer čovjek je socijalno biće, međutim ako socijalna sredina ne osigurava društvenu podršku, ravnopravnost, slobodu, ekonomsku i političku stabilnost, nema ni zdravlja.

Broj osoba s invaliditetom na globalnoj razini se kontinuirano povećava i to je nepobitna činjenica. Više od milijardu ljudi ima neki oblik invaliditeta, a kada govorimo u EU, govorimo o oko 87 milijuna osoba koje žive s nekim oblikom invaliditeta i zato je statistika uvijek dobar pokazatelj kojim možemo stvoriti realniju sliku, uočiti probleme koji traže rješenje i stvoriti svojevrsni osjećaj da su ljudi s invaliditetom među nama, da nisu nevidljivi.

Prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj je na dan 04.09.2023. registrirano 657 791 osoba s invaliditetom od čega su 369 242 muškarci (56,1%) i 288 549 žene (43,9%), što čini 17% ukupnog stanovništva RH. Ako napravimo komparaciju s pokazateljima na dan 09.09.2021., registrirano je 586 153 osoba s invaliditetom, od čega je 335 050 muškaraca i 251 103 žena, što čini oko 14,4% ukupnog stanovništva. Godinu dana ranije u siječnju 2020. evidentirano ukupno 496 609 osoba s invaliditetom. Dakle, razvidno je znatno povećanje broja osoba s invaliditetom.

Činjenica je da osobe s invaliditetom ne dobivaju iste mogućnosti i da su i nadalje suočene s fizičkim (uređenje okolišne infrastrukture po standardima); psihološkim (razni oblici stereotipizacija, stigma, etiketiranja, predrasuda); socijalnim (rigidnost institucionalnih funkcija i struktura) teškoćama ili preprekama u društvenoj participaciji. Nedostupnost zaposlenja, nedobivanje odgovarajućeg radnog mjesta ili brzi gubitak istog dovode i do socijalne isključenosti Također, žene s invaliditetom imaju povećan rizik od fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Djeca s teškoćama u razvoju imaju dvostruko veću vjerojatnost da će biti viktimizirana nego djeca bez teškoća u razvoju. Ništa manje problematičan nije ni raširen diskriminatorni stav kako je žene s invaliditetom teško zamisliti kao majke pošto su stigmatizirane kao nesposobne i ovisne o pomoći drugih osoba. Potrebno je ukazati na vezu između zlostavljanja (fizičkog i seksualnog) i nezaposlenosti. Naime, ekonomska ovisnost može biti uzrok i posljedica zlostavljanja i zato poticanje zaposlenosti, zasigurno pomaže prevenciji zlostavljanja osoba s invaliditetom.

Budući da se osobe s invaliditetom uglavnom obrazuju za pomoćna zanimanja, ako i dobiju priliku za rad to je uglavnom na slabo plaćenim poslovima, što dovodi do ekonomske ovisnosti, isključenosti, nemogućnosti utjecaja na vlastiti život i socijalnoj deprivaciji. Iz te perspektive, potrebno je prepoznati i prevladati društvene, pravne, ekonomske, političke i okolišne uvjete koji djeluju kao prepreka punom ostvarivanju prava osoba s invaliditetom. Njihova marginalizacija i isključivanje iz obrazovanja rezultat su i nedovoljne izobrazbe nastavnika ili nepristupačnosti učionica; njihovo isključivanje s tržišta rada može biti posljedica nepostojanja odgovarajućeg prijevoza do radnog mjesta ili negativnih stavova poslodavaca i kolega koji smatraju da osoba s invaliditetom ne može raditi; njihova nemogućnost sudjelovanja u odlučivanju o pitanjima od javnog interesa može proisteći iz nedostatka materijala u pristupačnim oblicima poput Braillevog pisma ili glasačkih kabina koje su osobama s invaliditetom fizički nedostupne.

Bezuspješno traženje posla za sobom vuče dvije krajnosti. Prva govori o fenomenu obeshrabljenog radnika koji je odustao od traženja posla i fenomenu koji se zapravo ne odnosi samo na osobe s invaliditetom, a druga govori o jednoj zanimljivoj i pomalo nejasnoj situaciji za koju je prema Kiš – Glavašu najbolje tumačenje dao Program Ujedinjenih naroda za razvoj, prema kojem osobe s invaliditetom nisu pesimistične, rezignirane niti nezadovoljne, ali isto tako nisu niti dovoljno uključene u aktivnom traženju posla, odnosno moguće prepreke ne vide subjektivno značajnim. U potpunosti je zapravo shvatljivo da su osobe s invaliditetom vremenom razvile postojanje sasvim suprotnih osjećaja ili stavova u odnosu na vlastitu nezaposlenost i prema teškoćama s kojima se susreću, odnosno da se u istima događa jedna vrsta unutarnjeg sukoba. S jedne strane, svjesni su predrasuda koje su usmjerene prema njima i koje ih onemogućavaju u zaposlenju, a s druge strane svjesni su i osobnih ograničenja koje u konačnici ne drže presudnim prilikom zapošljavanja.

Zato je itekako bitno osvijestiti javnost kako su obrazovanje i zapošljavanje najvažnije komponente za ostvarivanje društveno-ekonomskog statusa i za aktivno uključivanje u zajednicu kako bi u konačnici imali poželjne članove zajednice.

Pitanje nejednakosti u zdravstvu još uvijek je ozbiljno prisutno i prema procjenama milijuni osoba s invaliditetom u EU moraju se odreći zdravstvene skrbi zbog svog invaliditeta, što posljedično smanjuje kvalitetu života te dovodi i do veće stope smrtnosti. Propusti u zdravstvenom sustavu razlog su njihovog kratkog životnog vijeka u oko 40 posto slučajeva. S druge strane treba razumijevati da osobe s invaliditetom zbog nepostojanja sustavne podrške imaju znatno veće troškove za liječenje i održavanje kvalitete života. Primjera radi, slijepim osobama treba govorna jedinica za računalo koja košta više od 6.600 eura, nadoplata za kvalitetnija invalidska kolica iznosi između 2.000 i 6.600 eura. Visoke troškove imaju osobe s težom pokretljivošću, a najveće oni koji imaju djecu s intelektualnim i kombiniranim teškoćama. Razlog povećanih troškova su između ostalog neravnomjerno raspoređene usluge u zajednici. U manjim mjestima nema niti jedne usluge koju dijete može dobiti pa ga roditelji moraju voziti u susjedno mjesto logopedu, rehabilitatoru i drugim stručnjacima…. Godinama udruge za osobe s invaliditetom i još uvijek bezuspješno nastoje se izboriti za donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku, kao novčanoj naknadi važnoj kako bi se savladale postojeće prepreke koje onemogućuju ravnopravno sudjelovanje u društvu. Naravno ovo su samo neki primjeri društvene i zdravstvene nejednakosti i sama pojava je puno kompleksnija i traži inkluziju politika koje će osobama s invaliditetom osigurati sudjelovanje u društvu bez diskriminacije.

U Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2021. do 2027. godine ugrađene su potrebne mjere, no teorija i praksa nerijetko znaju odudarati. Iako su pomaci vidljivi potrebno je intenzivnije raditi na samozapošljavanju i povećanju participacije osoba s invaliditetom na tržištu rada. Redovnije informirati javnost i poslodavce o potrebama i mogućnostima zapošljavanja osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada. I nadalje dodjeljivati državne poticaje gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom na otvorenom tržištu rada. Razvijati sustav dodatnih edukacija stručnjaka za posebna područja profesionalne rehabilitacije.  Provoditi natječaje za financiranje projekata osposobljavanja i usavršavanja osoba s invaliditetom. Educirati ih i informatički obrazovati kako bi se mogle što više zapošljavati u IT sektoru koji više nije striktno vezan za mjesto rada, odnosno lokaciju. Poticati i dobrovoljno uključivanje, odnosno volontiranje kako bi se steklo radno iskustvo, a ujedno osnažilo i samopouzdanje, nuditi i više povremenih poslova kako se ne bi osjećale isključene iz zajednice. Sve su to modeli koji zasigurno mogu unaprijediti položaj osoba s invaliditetom, posebno ekonomski i na taj ih način osnažiti za sve segmente života i zdravlja.

Zaključno, osobama s invaliditetom trebaju biti priznata njihova prava koja su im zajamčena međunarodnim i domaćim dokumentima. Društvo, institucije moraju intenzivnije raditi na stvaranju ekonomskih, političkih i socijalnih prava kako bi postali ravnopravni članovi društva. Jednakost na osnovi invaliditeta znači da se moraju i nadalje stvarati društveni uvjeti koji poštuju različitost, koji nastoje otkloniti nedostatke i koji osiguravaju da sve žene, muškarci, djevojčice i dječaci sudjeluju u potpunosti i pod jednakim uvjetima.

Međutim, ono što je najvažnije je istinski i sa čistim srcem prihvatiti osobe s invaliditetom i u njima prepoznati pravo značenje snage volje, njihovu sposobnost razvoja beskonačnih kapaciteta koje nosimo u sebi, a koje, vrlo često nismo u stanju sami razviti. Ili kako je to rekao Robert M. Hansel: „Upoznaj me po mojim sposobnostima, a ne po nedostatcima.”

Piše: Snježana Nemec/Demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE