Nasilje među djecom i mladima nedvojbeno postoji, međutim imajući u vidu današnji globalni pristup, gdje se kroz medije i niz dostupnih informacija na internetu naglasak isključivo stavlja na agresivnost i destruktivno ponašanje, postoji i potreba pojašnjavanja razlike između nasilja i agresije. Današnje etiketiranje djece kao agresivne, bez ulaženja u samu bit ili ulaženja na deklarativnoj razini je nerazumno i opasno i vodi, ne samo sve češćem dijagnosticiranju, diskriminaciji, već i anuliranju emocije koja je, kao i ostale upisana u naše tijelo i naš mozak. Kao da govorimo o agresivnosti mentalno oboljelih osoba i istu povezujemo kao čestu pojavu, što odudara od istine i stvarnosti i koja se temelji na stigmi i neznanju, kao iskazu straha.
Potrebno je, prije svega znati da je nasilje staro koliko i samo čovječanstvo. Sigmund Freud vjerovao je da postoji nasilje u ljudima, kao urođeni “nagon na agresiju”, odnosno neka vrsta prirodne “imaginarne okrutnosti”. Erich Fromm dijeli agresivno ponašanje na benigno, kao urođeno agresivno ponašanje nužno za opstanak i maligno koje karakterizira destruktivnost i okrutnost, koje nema svrhe i zadovoljstva i koje je specifično za čovjeka. Tek dvadesetih godina prošlog stoljeća fokus u psihologiji radikalno se pomaknuo s osjećaja na ponašanje i predmet proučavanja postalo je ponašanje, a ne čovjek koji se ponaša.
Sam pojam agresije u sebi nosi prizvuk negativnosti, a kad isti povežemo s djecom i mladima tada taj prizvuk postane još ozbiljniji. Međutim, treba napraviti distinkciju između konstruktivne agresije koja je u strukturi same ličnosti i koja je usmjerena postizanju nekog cilja i destruktivne agresije koja podrazumijeva nanošenje psihičke i fizičke štete drugome. Drugim riječima, nije svaka agresivnost nasilje i problem, kako se sve češće predočava. Problem nastaje kada ne znamo uzroke agresivnosti i kada istu ne znamo konstruktivno kanalizirati. Zamislite dijete koje je gladno i ljutnjom, bijesom pokušava doći do hrane. Je li dijete nasilno ili želi doći do cilja i ispuniti svoju potrebu. Ili primjer ako vas netko napadne ili vaše bližnje, a vi stojite i čekate jer nemate u sebi taj urođeni nagon. Dakle, treba biti jako oprezan kada agresivnosti olako dajemo predznak društveno neprihvatljivog ponašanja, ne uzimajući u obzir nužnost iste za život i opstanak, kao što treba biti oprezan kada podržavamo potiskivanje emocija jer emocijama prenosimo naše unutarnje stanje, komuniciramo, šaljemo poruku kako se osjećamo, ostvarujemo ciljeve i u konačnici preživljavamo. Ne možemo ih kontrolirati, u smislu pojavljivanja, ali svakako možemo u smislu intenziteta i trajanja. S druge strane treba biti oprezan i s današnjim ideologijama koje nerijetko daju jasno uobličene, vrijednosno nabijene i usmjeravajuće interpretacije svijeta, s kojima nema rasprave i koje imaju u sebi psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. Ili kako je to rekao Jesper Juul, danski terapeut i autor nekoliko knjiga o roditeljstvu u svojoj knjizi „Agresivnost: Nov i opasan tabu?”: „Konstruktivna agresivnost je poput seksualnosti i ljubavi: sve troje čine život mogućim, obogaćuje naše odnose i vodi do većih spoznaja i kvalitete života. Prihvatite je u sebi i moći ćete stvoriti prostor za svu djecu i mlade koji trebaju i nadaju se vašem empatičnom vodstvu.”
Imajući u vidu da svako dijete ima pravo na život bez nasilja, a države, temeljem konvencije UN-a o zaštiti prava djece trebaju zaštiti dijete te da rješenje još uvijek nije na vidiku, nasilje među djecom i mladima, zbog sve veće učestalosti mora biti u stalnom fokusu. Međutim, u kontekstu rješenja, treba naglasiti da se rješavaju posljedice, a ne uzroci i takav obrnuti proces nikada nije doveo do potrebnih rješenja.
Sve u svemu, kada govorimo o nasilju, govorimo o fizičkoj i psihičkoj prisili radi nanošenja štete, povređivanja i zastrašivanja drugih. Od postojećih vrsta nasilja, fizičko je najvidljivije u javnosti, međutim verbalno i emocionalno nasije može ostaviti emotivno dublje rane, s ozbiljnim posljedicama na mentalno zdravlje. Učestalo korištenje interneta i društvenih mreža donosi sa sobom vrijeđanje, omalovažavanje i sramoćenje, kao neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje koje se ozbiljno odražava na ljudsko dostojanstvo, odnosno na čovjekov unutarnji socijalni zahtjev za poštovanjem, a posljedično i na mentalno zdravlje. Dostojanstvo je urođeno, ne možemo ga uništiti, ali se može gaziti, što može imati ozbiljne posljedice za pojedinca i društvo, u smislu stvaralaštva, odnosno napretka. Posebno ranjiva skupina su djeca i mladi koji još uvijek ne razumiju da je u samoj čovjekovoj prirodi razaranje, da je isto oduvijek na djelu, samo se sada još intenzivnije prelilo u drugi svijet. Bezbroj je primjera na društvenim mrežama gdje jedna grupacija omalovažava i vrijeđa drugu ili određenog pojedinca koji se ne uklapa u njihovo poimanje svijeta. Nerijetko se nad takvima vrši verbalno nasilje, postavljaju kompromitirajuće slike, izbacuje iz grupe, upotrebljavaju i vulgarizmi, kao odraz jezične nekulture i nedostatka argumenata i racionalnosti.
Gdje leže uzroci porasta nasilja među djecom i mladima
Uzroci leže u više čimbenika, no fokusirat ćemo se na one ključne, međutim treba uzeti u obzir da postoje stalni prijepori i nesuglasje oko uzroka nasilja pa se tako stalno protežu dvojbe oko video igri, odnosno pitanja pokazuju li djeca i mladi agresivno ponašanje zbog video igri ili su ljudi fundamentalno agresivnim temperamentom skloni igrati videoigre. Ili recimo, nesuglasje oko socijalnih vještina. Dok jedna istraživanja pokazuju da uzrok nasilničkom ponašanju leži u nedostatku socijalnih vještina, druga pobijaju navedeno i posjedovanje socijalnih vještina povezuju s nasiljem. Gdje je, zapravo istina? Najvjerojatnije, kao i uvijek negdje u sredini.
Jedino što je sigurno i na neki način predstavlja temeljnu istinu je da nasilje djeteta proizlazi iz njegovog dubokog nezadovoljstva, odnosno iz njegove duboke i neispunjene potrebe.
Ako isključimo genetske predispozicije obitelj predstavlja najvažniji čimbenik jer se radi o mjestu gdje dijete nalazi ljubav, toplinu, razumijevanje i podršku, kao i o mjestu gdje roditelji trebaju imati nadzor nas svojim djetetom te snagu i razumijevanje kada postaviti jasne granice. No što se događa? Obitelj se se vremenom transformirala i tradicionalna obitelj kakvu smo poznavali više ne postoji. Danas svjedočimo pa tako i u Hrvatskoj sve većem broju rastava brakova, obitelji s jednim roditeljem, porastu nevjenčanih zajednica, učestalosti istospolnih zajednica. Narušavanjem tradicije i nemogućnosti brzog prilagođavanja i prihvaćanja novih odnosa, čovjek postaje dezorijentiran, a ljudski odnosi se narušavaju. Roditelji igraju ključnu ulogu, međutim i tu nastaje problem jer su sve više fokusirani na rad, opstanak jer sve teže udovoljavaju zahtjevima suvremenog svijeta, zbog čega dođe i do izgaranja. S druge strane, zbog tehnologije i učestale uporabe digitalnih uređaja primjećuje se i sve veća okrenutost roditelja prema sebi samima i zanemarivanju djece, a posljedično i na obiteljske odnose i ponašanje djece. Kada dodamo siromaštvo i djecu koja su visoko materijalno i socijalno deprivirana u svim područjima potrebnim za optimalan razvoj djece te činjenicu da je financijski stres povezan s mentalnim zdravljem, tada dobijemo zabrinjavajuću kombinaciju stresnih obiteljskih socioekonomskih čimbenika.
Kako bi razumijevali medijski utjecaj na ponašanje potrebno je razumijevati složenost suvremenog svijeta u kojem živimo, način na koji isti funkcionira, njegovu ekonomsku, političku i društvenu komponentu koja izvire iz medijskih sadržaja i poruka koje utječu na misli i osjećaje. Brojna istraživanja su pokazala kako izloženost nasilnim sadržajima dovodi do destruktivnog agresivnog ponašanja. Možda ne postoji izravna povezanost medija s takvim asocijalnim ponašanjem, ali je činjenica da je um već motiviran. Filmovi i TV serije sve češće u sebi sadrže nasilje i nerijetko se scene nasilja koje prođu nekažnjeno povezuju sa stvarnim svijetom te se promatraju kao nešto prihvatljivo, što je kod djece posljedica nemogućnosti razdvajanja stvarnosti od iluzije, ali i nemogućnosti kritičkog razmišljanja. Sveprisutniji nasilni medijski sadržaji nose sa sobom i posljedice; sve agresivniju i emocionalno dezorijentiranu djecu, ali i djecu sve manje osjetljivu na bol i patnju drugih. Međutim, ako nasilje dovedemo u korelaciju sa SAD-om, gdje sve učestalije svjedočimo pucnjavi u školama i studijama koje usko povezuju ovakvu pojavu s filmom i njegovim utjecajem, isto treba uzeti s ozbiljnom rezervom jer na takvo nasilno ponašanje utječe i niz drugih faktora, od odgoja i okoline u kojoj djeca i mladi odrastaju do negativnosti koje sa sobom nosi globalni svijet. Ako, primjera radi mladi čovjek u globalnom svijetu ne može naći svoje mjesto, ako se osjeća neprihvaćeno i marginalizirano, ako ga socijalna i društvena nepravda emotivno melje i dezorijentira, postoji i veća mogućnost nasilnog ponašanja.
S druge strane sustavno plasiranje negativnih i depresivnih vijesti, stvaranje osjećaja nesigurnosti i panike ostavlja ozbiljne posljedice na naše misli, osjećaje i naše ponašanje. Ratovi, ekonomske krize, sve veća diferencijacija između bogatih i siromašnih, nesigurnost radnih mjesta i egzistencije, klimatske promjene, sve su to razlozi koji utječu na čovjeka pa tako i na djecu i mlade i koji mogu biti okidač za destrukciju.
Uloga medija je ogromna, a same emocije su od iznimne važnosti za medijsku proizvodnju. Mediji usmjeravaju osjetilnu percepciju i doprinose formiranju kolektivnih identiteta, vrijednosti i načina djelovanja. Izazivanjem emocija putem narativa, retorike, audiovizualnih ili drugih sredstava pozivaju i usmjeravaju javnost da razvija emocije određene vrste, intenziteta i trajanja pa tako i agresivnosti.
Dolaskom digitalnog doba, društvenih mreža utjecaj na misli, osjećaje i ponašanje inteziviziran je do ozbiljnih granica, a negativne emocije, posebno kod učestalog korištenja društvenih mreža sve više se ukorjenjuju. Govor mržnje, vrijeđanje, sramoćenje, unatoč ozbiljnim posljedicama postaje sve prihvatljivije ponašanje, kao što postaje sve prihvatljiviji izostanak reakcija. Skriveni iza ekrana ostavljamo sliku koja odudara od stvarnosti, sloboda se krivo percipira, a odgovornost za ponašanje gotovo da ne postoji. Takav modus operandi se samo umnožava, posebno kod djece i mladih pa tako i kada se govori o nasilničkom ponašanju. Treba imati i na umu da gotovo 4,57 milijardi ljudi diljem svijeta ima pristup internetu i da milijuni ljudi igraju ili sudjeluju u gledanju video igri. Iako su neke igre obrazovne i zabavne, postoji povećana potražnja za igrama koje su fokusirane na nasilje i nepoštovanje zakona i autoriteta. Postoji ozbiljna zabrinutost oko utjecaja na psihosocijalni razvoj djece, posebno u aspektuantidruštvenih tendencija i ponašanja te pojačanih agresivnih misli i osjećaja. Zbog previše simuliranog nasilja djeca i mladi mogu postati i imuni na isto te skloniji i sami djelovati nasilno. Globalni izraz “problematični igrači” u sebi nosi prepoznatljivost izazova i skovan je kako bi opisao one koji satima igraju videoigre i koji imaju povećane probleme s internaliziranjem i koji obično izbjegavaju društvene interakcije ili druge obveze.
Nasilje među djecom i mladima koje se nekada odvijalo na hodnicima škole, igralištima, parkovima preselilo se u virtualni svijet, što dovodi do još veće kompleksnosti, međutim nasilje je sve prisutnije i u stvarnom svijetu, što može posljedično biti i nastavak nasilja iz virtualnog svijeta.
Brzina tehnoloških promjena je zapanjujuća i postavlja se pitanje kako i uz koju cijenu se mozak i um djece i mladih mogu prilagoditi. Poznato je da mozak regulira ponašanje, razmišljanje, emocije i da se isti razvija i mijenja sukladno dobi. Da bi odgovorio na zahtjeve današnjeg načina života i potrebe za brzom obradom informacija, mozak djece se morao prilagoditi, i ako napravimo komparaciju s mozgom starije generacije njihov mozak drugačije radi. Već je jasno da korištenjem tehnologije te promjene dovode do promjene u ponašanju; raspon pažnje je kraći, komunikacijske vještine su smanjene, smanjena je sposobnost apstraktnog razmišljanja, a negativne emocije, depresija sve su učestalije i kod djece i mladih može se manifestirati kroz destruktivno agresivno ponašanje.
Zaključno, postoji opravdana zabrinutost zbog učestalosti nasilnog ponašanja među djecom i adolescentima i treba ozbiljno pristupiti ovom kompleksnom pitanju, posebno imajući u vidu da su djeca žrtve nasilja često prepuštena sama sebi. Naznake nasilničkog ponašanja kod djece i mladih može biti samo prolazna faza, međutim prva naznaka mora biti alarm da se s djetetom nešto događa i zato u rješavanje ove pojave trebaju biti uključeni svi, od roditelja do državnih institucija. Brojna istraživanja su zaključila da složena interakcija ili kombinacija čimbenika dovodi do povećanog rizika od nasilnog ponašanja kod djece i adolescenata. Česta izloženost nasilnom sadržaju posljedično dovodi do destruktivnog agresivnog ponašanja, ali i do gubitka senzibilnosti prema određenim radnjama, prema drugome. a u konačnici i prema sebi samom. Prevladava osjećaj da je opravdano djelovati nasilno i agresivno jer je u njihovom umu inducirano uvjerenje da je takvo ponašanje dio normalnog ponašanja i kulture.
Razvijeni svijet sklon je izuzetno kritičkom pristupu negativnih pojava, bez potrebnog razmišljanja o rješavanju uzroka koji su doveli i do nasilnog ponašanja. Naravno, zbog nemoći da se stvarni uzroci riješe jer su otišli predaleko, rješava se posljedica. Ako je već tako, tada treba zasukati rukave i posljedicu ozbiljno rješavati, osiguravajući sve potrebne komponente, od edukacije, sinergije svih aktera do osiguravanja deficitarnog kadra, imajući stalno u vidu da zatiranje konstruktivne agresije nije dobro jer je ista potrebna za život i opstanak, kao što nije dobro potiskivati emocije jer ako iste ne razumijemo pa tako i ljutnju koja dovodi do agresije ne možemo imati ni kontrolu, ni veću toleranciju prema drugima, a samim time ni manje nasilja nad drugima.
Djeca su naša budućnost i dok se ne čini ništa što bi polučilo ozbiljne rezultate, opravdano se može govoriti o slabosti, nezainteresiranosti i konformizmu. Ili da završimo riječima velikana Kahlila Gibrana: “Čuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.”
Piše: Snježana Nemec/Demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
