Fizička aktivnost stara je koliko i samo čovječanstvo i njena važnost, u kontekstu potrebe i zdravlja nije upitna, no kad govorimo o suvremenom društvu i globalizaciji esencijalno je pitanje koliko se, uistinu može napraviti da se ista poveća i zašto se, zapravo globalni problem tjelesne neaktivnosti za sada neuspješno rješava pa tako i u Hrvatskoj. Ako govorimo o uzročno-posljedičnoj vezi, problem bitno smanjene tjelesne aktivnosti na globalnoj razini znatno je kompleksniji nego nam se čini i nije dovoljno donijeti mjere, bez uzimanja u obzir i drugih faktora, posebno neopipljivih koji utječu na ovakvu sliku, a koji se nedovoljno apostrofiraju u javnosti.
Da bi navedeno pojasnili i pokušali odgovoriti, prvo bi trebalo raščistiti svima poznatu izreku: „ U zdravom tijelu zdrav duh” koja, ne samo da nije antička misao „mens sana in corpore sano”( Zdrav duh u zdravom tijelu ), već govori i o prisutnom dualizmu, odnosno odvajanju duše i tijela, kao dvije zasebne supstancije te o krajnosti u kojoj se danas uzdiže kult tijela, a duša samo tinja. Drugim riječima, kada se upotrijebi izvorna izreka „ Zdrav duh u zdravom tijelu” dobije se i drugo značenje koje je na tragu Aristotelove definicije duše, odnosno na tragu toga da je tijelo izričaj duše. Naravno, govorimo o vječnom i središnjem filozofskom pitanju kojem se sve više posvećuju i druge znanosti i pitanju koje za kršćanstvo, iako se kroz povijest borila s krivim poimanjem tijela, nema dvojbe. Međutim, ne trebamo se baviti ni filozofijom ni drugim znanostima da bi primijetili očigledno. Ako se samo referiramo na reality show „ Život na vagi” kandidati, kao razlog svoje pretilosti, nerijetko navode nezadovoljstvo i tugu. U osnovi radi se o začaranom krugu u kojem se nezadovoljstvo, frustracije i dosada utapaju u hrani i stanju koji nakon spoznaje te činjenice dovodi do daljnjeg emocionalnog prejedanja, nakon čega nastupa i grižnja savjesti. A duša je, upravo središte osjećanja, htijenja i mišljena i poima se kao savjest. Ili, ako za primjer uzmemo čovjeka u potpunosti posvećenog izgradnji svog tijela, a onda javnost čuje kako je u nekom trenutku napravio zločin, nije teško zaključiti kako duša, ta neopipljiva nematerijalna komponenta nije imala mira.
S druge strane razvojem tehnologije i digitalnom evolucijom razum danas caruje, a tijelo se zanemaruje. Naime, doživljajem svijeta kroz optička vlakna briga o tijelu se postepeno zapušta, fizička aktivnost gotovo da i ne postoji, osobna higijena je sve lošija, a hrana koja se konzumira je sve nezdravija. Zašto? Zato jer nas nitko ne vidi, jer možemo biti tko god poželimo, jer nema svjedoka i kritičara. U osnovi, kao da se vraćamo ili nastavljamo s filozofijom 18. stoljeća koja negira duhovnost i koja razum stavlja na prvo mjesto, odnosno na Rimokatoličku crkvu, kao jedinu posrednicu između Boga i ljudi kojoj se oduzima tumačenje božje volje i ta dužnost povjerena je filozofiji, njenim predstavnicima, ljudima od razuma.
Činjenica je da je, s jedne strane tehnologija donijela velike benefite, a s druge strane duhovne vrijednosti se zatiru. Tehnologija pruža prednosti, olakšava posao, daje više slobodnog vremena, ali nije stavljena u službu čovječanstva, već pojedinca odvaja od njegove same suštine, od istine, sklada, nade, humanosti, od mogućnosti da se susretne sa samim sobom i svojom samoćom koja se izgubila u tehnološkoj interakciji i s patnjom koja se danas pokušava anulirati, što je suludo jer ista obuhvaća i tijelo i dušu i ukorijenjena je u samog čovjeka. Djeca i mladi postaju sve depresivniji zbog izostanka vrijednosti za koje se mogu uhvatiti. Sve je manje i inteligencije prožete duhom, sve manje zajedništva i podrške obitelji i sve je veća prisutnost osjećaja izoliranosti i usamljenosti.
Sve su to komponente koje dovode i do smanjenja tjelesne aktivnosti i loše prehrane i do potrebnog razmišljanja i razumijevanja svega navedenog, uzroka i posljedica, tjelesnu aktivnost treba svakako poticati jer utječe na naše fizičko i mentalno zdravlje.
Postoji nekoliko globalnih determinanti koje utječu na smanjenu tjelesnu aktivnost, od starenja stanovništva, urbanizacije, mehanizacije, mijenjanja same preferencije potrošača kroz oglašavanje hrane i prikaz zapadne kulture prejedanja do možda ključnog razvoja informatičke i digitalne tehnologije koja je zatvorila ljude u domove, posebno djecu i mlade. Sve ove odrednice uvelike obeshrabruju potrebu za tjelesnom aktivnošću. Međutim potrebno je razumijevati i liberalizaciju trgovine koja omogućava pristup nezdravoj i visokokaloričnjoj hrani, uklanja prepreke stranim ulaganjima u distribuciju hrane te omogućuje multinacionalnim prehrambenim tvrtkama i lancima brze hrane širenje u nove zemlje. Slobodna trgovina omogućila je jeftiniju hranu, a samim time i promjene u ishrani koja dovodi do sve većeg problema pretilosti i koja ozbiljno smanjuje tjelesnu aktivnost.
Nedvojbeno je da su tjelovježba i bavljenje sportom ključni za održavanje tjelesne i psihičke forme, odnosno da igraju važnu ulogu u prevenciji ili smanjenju utjecaja mnogih drugih stanja povezanih sa zdravljem, odnosno sa smrtnošću. Tjelesna neaktivnost povezana je s nezaraznim bolestima koje postaju kronične, poput bolesti srca, moždanog udara, raka debelog crijeva, dijabetesa i pretilosti. Osim individualnih zdravstvenih koristi, postoje i dokazi o pozitivnim ekonomskim učincima sudjelovanja u sportu i tjelesnoj aktivnosti. Također postoje ozbiljni društveni i ekonomski troškovi povezani s tjelesnom neaktivnošću.
Kada govorimo o EU istraživanja pokazuju kako se velik broj ljudi diljem Europe ne bavi tjelovježbom i zato je obveza donošenja zakona o tjelesnoj aktivnosti koja poboljšava zdravlje (HEPA) na državama članicama. Kako je već na početku rečeno Hrvatska, kroz Nacionalni program „Živjeti zdravo”, kojim bi se trebala senzibilizirati javnost o mijenjaju loših životnih navika, smanjenju pobola od kroničnih nezaraznihbolesti i porasta udjela zdravih građana u ukupnoj populaciji, nije polučila rezultate, kao posljedica nedovoljno ozbiljnog pristupa, ali i globalne činjenice da uzroke treba tražiti u više čimbenika. Ako i zanemarimo ovo potonje sam fizički pristup nije dobar i plod je nedostatka političke volje i potrebne sinergije nadležnih aktera. Što će dalje biti dalje, imajući u vidu donesenu Rezoluciju o debljini /NN 46/2023), ostaje za vidjeti. Međutim, prema procjenama koje govore da će udio osoba s debljinom u RH u 2030. iznositi 32,40% ili 489.838 za muškarce i 30,49% ili 504.897 za žene (World Obesity Atlas 2022), da će udio djece s debljinom u 2030. godini iznositi 23,19% za dob od pet do devet godina i 16,37% za dob od 10 do 19 godina, ne piše se dobro. S druge strane tu je i demografsko starenje populacije s visokim udjelom stanovništva starijeg od 65 godina koje je tjelesno neaktivno, zbog oslabljene fizičke i kognitivne funkcije, ali i zbog prepreka na društvenoj razini koja uključuju ograničenu društvenu podršku, ekonomsku nesigurnost i nepovoljne kulturne norme. Izgrađeni okoliš, klimatske i sezonske promjene te prijevoz, također predstavljaju predstavljaju prepreke koje mogu povećati težinu starijih osoba, odnosno oslabiti njihovu tjelesnu aktivnost.
Javnozdravstveni pristup promiče umjerenu tjelesnu aktivnost od najmanje trideset minuta dnevno i to se, čini dobrom početnom točkom koju treba aktivirati na način da se populacija zainteresira. U sve većoj bezvoljnosti, dosadi, apatiji i letargiji nije to lak zadatak, ali načini postoje. Bitna komponenta je da se potakne radost i uživanje, da se prakticiraju tjelovježbe koje ne predstavljaju zamor, već čovjeka ispunjavaju. Velika je tu uloga države, odnosno uloga javnozdravstvenog sektora koji bi trebao razvijati učinkovitu politiku i partnerstvo za promicanje tjelesne aktivnosti, ali i uloga lokalne samouprave koja treba implementira tjelesnu aktivnost i zdravlje u praksu i život svoje zajednice, od promicanja zdravih životnih navika, izgradnje prostora vezanih uz zdravlje (šetnice, biciklističke staze, igrališta...).
Ono što se čini krucijalnim je usvajanje ovakvog načina života kroz stvaranje navike, posebno s predškolskom djecom kojoj će se tjelesna aktivnost predstavljati na zanimljiv način, zanimljiviji od svega čime su danas okružena. Kada se jednom navika usvoji, a to je moguće jedino u ranim danima, tada ne postajete sluga već gospodar istih, odnosno gospodar svog fizičkog i mentalnog zdravlja, koliko je to moguće. Drugim riječima djeca ne mogu izbjeći tehnologiju, i u osnovi ne trebaju jer donosi mnoge koristi, no moraju se educirati od strane škole i roditelja gdje su granice.
Imajući u vidu sjedački način života, činjenicu da si mnogi ne mogu priuštiti fitness centre, teretane, samu životnu dob, promjenu trenda zbog ekonomske nejednakosti u kojem su nekada siromašna djeca bila pothranjena i mršava, a njihova suprotnost, njihovi bogatiji vršnjaci debeli te činjenicu da si ljudi i njihova djeca boljeg imovinskog stanja mogu omogućiti i bolju formu kroz razne aktivnosti, hodanje je najpristupačniji i svima dostupan način tjelesne aktivnosti. Preporuka je hodanje po prirodi jer osim što smanjuje rizik od bolesti, uživa se i u prirodnom okruženju koje djeluje smirujuće. Hoće li se hodanje biti individualno ili u grupi, u osnovi je nevažno, međutim grupno hodanje zbližava ljude, razvija i zdravije međuljudske odnose, posebno u svijetu usamljenosti i otuđenja.
Zaključno, briga o duši važna je kao i briga o tijelu. Poimanje ontološkog jedinstva duše i tijela je važno jer ako jedno zapustimo, zapuštamo i drugo. Jedno bez drugog, naprosto ne ide i zato se dušom i tijelom posvetite tjelesnoj aktivnosti.
Piše: Snježana Nemec/Demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZNA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
