Razvojem suvremenog društva te njegovom ozbiljnom nagriženošću društvenim, ekonomskim, socijalnim i filozofskim silnicama, neminovno se promijenio i tradicionalni odnos liječnika i pacijenata, u kojem se i postupanje po etičkim načelima, prije svega humanosti sve više dovodi u pitanje. Informacijske tehnologije, internet, ograničena sredstva za zdravstvenu skrb, individualne slobode koje ne krase plemeniti ideali, imperativ novca i moći, povrede općeg interes u korist osobnog, ekonomske pa tako i zdravstvene nejednakosti, sve su to elementi koji lome i posljedično mijenjaju pojedinca i društvo, a u konačnici ugrožavaju međuljudske odnose, odnos čovjeka prema čovjeku, gdje se i sama vrijednost čovjeka marginalizira, a njegovo suvereno i nepovredivo dostojanstvo i pravo na život postaje sve upitnije. Takva je, ako se može reći kozmogonija suvremenog društva, nastala u vrhovima tog istog društva koje stoji kraj kormila i, čini se ni samo nije više u stanju izaći na kraj s vlastitim zahtjevima i krizama. Ipak, s takvim spoznajama, iako mjereno mikrometrima čovjek se polako vraća sebi, svom bitku koji zaposjeda i stvara duhovnost, posjeduje svijest i samosvijest, ima moralni habitus, odnosno medicina se vraća potrebi da se prvenstveno okrene čovjeku. Put je to koji će trajati i na kojem će se još dugo i realna kritika sukobljavati sa subjektivnošću čovjeka, njegovom nesposobnošću da izađe iz samog sebe, pogleda se sa strane i shvati da krajičak zemlje s kojeg on promatra svijet nije jedina moguća točka gledišta.

Sa sadašnje pozicije odnos liječnika i pacijenta nije na zavidnoj razini, štoviše poprilično je zabrinjavajući. Čak i sam ministar zdravstva upućuje na potrebu upućivanja tople riječi pacijentu, što, između ostalog govori o nerazumijevanju filozofije antropologije samog čovjeka te ozbiljnom izostanku empatije i remećenju unutarnje ravnoteže između duše i tijela pacijenta. Kao da se radi o uobičajenom obrascu ponašanja, gdje je, kako je to rekao Tagore i bistra rijeka razuma izgubila svoj put i u kojem pacijent i njegova obitelj svu tu nemoć pokušava pretvoriti u svoju snagu. I sama autorica zbog bolesti u obitelji svjedočila je krajnje neprimjerenoj komunikaciji liječnika i medicinskog osoblja, stalnom izostanku potrebnih odgovora ili dobivanja kontradiktornih odgovora, nedostatku empatije, a posljedično i izostanku povjerenja. Povremeni nagonski iskazi ljubazne komunikacije, empatije i milosrđa u osnovi ne predstavljaju ništa jer isti moraju biti svjesno, dobrovoljno i trajno opredijeljeni ka dobru. U takvom odnosu čovjeku tračak nade daju oni liječnici koji su njihova suprotnost, koji su vjerni svom pozivu i sami sebi, koji razumiju važnost Hipokratove zakletve, profesionalnog kodeksa koji nalaže pravila, norme i načela ponašanja za liječnike i pacijente.

Razlozi ovakvog pristupa liječnika su višestruki, od dinamike i zbrke ovog svijeta u kojem liječnici nisu više u stanju sagledati svoju ulogu pa i u kontekstu kršćanskog, etičkog milosrđa koji blagoslivlja onoga koji pokazuje milosrđe i onoga koji ga prima, neuređenosti zdravstvenog sustava, preopterećenosti poslom, nezadovoljstva primanjima, nedodirljivosti i taštine, do same savjesti i usvojenih moralnih načela o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije. Ukoliko je savjest zatvorena u svoju subjektivnost i ako kritički, radi samokorekcije ne propituje vlastite postupke, samim time oduzima i sposobnost empatije.

Komunikacija u odnosu liječnika i pacijenta izuzetno je važna, jer u bolesti pacijent od liječnika traži pomoć i u istom nerijetko vidi spas. S obzirom da se radi o verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, kao kompleksnom procesu, mnogi liječnici nisu dorasli tome. Jer, ako za čovjeka koji treba transplantaciju jetre, a otežano hoda čujete: „Pa nećemo valjda bacati jetru za takvog čovjeka.”, ili tražite medicinsko pojašnjenje otpusnog pisma i dobijete grubi odgovor: „Čitajte ili prosurfajte internetom.”, tada postoji ozbiljan indikator izostanka potrebnih komunikacijskih vještina, ali i nepoštovanja ljudskog života i dostojanstva čovjeka. Ovakva komunikacija govori i o još uvijek prisutnom i zastarjelom paternalističkom pristupu koji stavlja liječnika u dominantan i autoritativan položaj, u kojem pacijent uglavnom šuti i kojem se ne dopušta da sudjeluje i prosuđuje što je najbolje u njegovom interesu. Govori i o onome što se ne želi nazvati pravim imenom; o taštini i nagonom za dominacijom, o nekome tko nije izgradio vrednote, koji nema unutarnju čistoću motivacija niti se umije uživjeti u stanje drugih. Ako samo zatražite drugo mišljenje liječnika ta taština ispliva do te mjere da prestaje i svaka komunikacija, što se posljedično odražava na zdravstveno, funkcionalno i emocionalno stanje bolesnika. Činjenica je da liječnici s izgrađenim vještinama komunikacije poboljšavaju zdravstveno stanje pacijenta te mu omogućuju da u kroničnim bolestima samostalno upravlja svojom bolešću uz pridržavanje savjeta liječnika, kao što je i činjenica da se treba obratiti pažnja na potrebu edukacije.

Empatija je neizostavni dio uspješnog odnosa liječnika i pacijenta. Pacijent, uz istinu koju čuje o svojoj bolesti, želi čuti riječi suosjećanja i ohrabrenja koje pridižu i liječe te osjetiti empatiju liječnika koja nije pod prisilom, već slobodna. Ako povučemo paralelu između Biblije i zapovijedi. „Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti.” s odnosom liječnika i pacijenta, potonji ima potrebu iznijeti pred liječnika svoje stanje, s vjerom i zahvalnošću da će im isti posvetiti brigu. Kada u kršćanstvu Bogu damo svoje probleme, On obećava da će nam dati mir koji nadilazi sve razumijevanje, tako i pacijent od liječnika, uz potrebnu istinu, očekuje mir u kojem će se i njegov pritisak tjeskobe ublažiti, a kvaliteta života popraviti.

Odnos liječnika i pacijenta u središtu je zdravstvene skrbi, a povjerenje pacijenata temeljni je aspekt tog odnosa. Povjerenje koje je važno u međuljudskim odnosima, obično ne proizlazi iz jedne interakcije, već se gradi tijekom vremena. Tako je i u svijetu medicine, gdje povjerenje proizlazi iz brojnih interakcija i pacijentove percepcije kompetentnosti liječnika, međuljudskih vrijednosti, kao i pacijentovog dojma o tome kako sustav funkcionira, uključujući ugled ustanove. Ako pacijent vjeruje i osjeća da može biti iskren s liječnikom, vjerojatnije je da će pružiti sve informacije koje mogu pomoći u pružanju bolje skrbi. Bez povjerenja je vrlo teško stvoriti terapijski odnos, bez povjerenja pacijentima je teško poduzeti potrebne radnje koje bi rezultirale boljim zdravljem pojedinca, obitelji ili, zapravo, cijele zajednice. Povjerenje je ključno pridržavanje preporuka liječnika i za pokretanje značajnih poboljšanja kvalitete zdravstvene skrbi.

Za odnos liječnika i pacijenta izuzetno je važno i postavljanje profesionalnih granica. Iako nije lako odrediti gdje prestaje empatija, a počinje neprimjerena ljubaznost, granice predstavljaju važan koncept koji pomaže zdravstvenim radnicima da se snađu u složenom i ponekad teškom iskustvu između pacijenta i liječnika, gdje se intimnost i moć moraju uravnotežiti u smjeru dobrobiti pacijenata. Prihvatljivo je, čak se i potiče, zadržati prijateljski odnos s pacijentima, međutim, kada se ovo prijateljstvo pretvori u pravo prijateljstvo, može doći do problema. Emocionalni angažman je važan za pacijente kako bi osjećali da se rješavaju njihove brige, ali previše zamagljivanje te granice može dovesti do toga da liječnik u oporavku pacijenta daje previše sebe. Liječnici se mogu dovesti u situaciju da, osim trošenja svog radnog vremena, troše i svoje osobno, privatno vrijeme za brigu o pacijentima, što može posljedično utjecati na njihovu sposobnost liječenja drugih pacijenata. Prelazak profesionalne granice posebno je osjetljiv kod liječnika u ruralnim područjima, gdje su nerijetko u kontaktu s pacijentima izvan svog radnog mjesta. Ponašanja koja nisu povezana sa zdravstvenom skrbi, moraju se obeshrabriti jer se njihovo ignoriranje može pogrešno protumačiti kao ohrabrenje. Općenito, treba uvijek biti svjestan zamućenih linija i činjenice da odnos koji je preblizak šteti potrebnoj objektivnosti i kliničkoj prosudbi liječnika. Pacijenti trebaju imati sve navedeno u vidu, držati profesionalnu granicu, izbjegavati česte telefonske pozive i nenajavljene i nepotrebne posjete liječniku, u znak poštovanja prema njihovom vremenu i njima samima.

Sve u svemu, odnos između liječnika i pacijenta smatra se ključnim elementom etičkih načela medicine, a za postizanje i održavanje zdravog odnosa izuzetno je važna komunikacija, empatija, povjerenje ali i postavljanje profesionalnih granica, ili njihova međuovisnost. Treba napomenuti i da svaki liječnik ima jedinstven način interakcije s pacijentima pa bi bilo dobro da pacijenti isprobaju nekoliko liječnika prije nego što pronađu onog s kojim će rado i ugodno raditi na poboljšanju svog zdravlja i dobrobiti. Međutim u konstelaciji snaga, gdje nedostaju liječnici, gdje se stalno zamjenjuju, ova opcija, za sada nije realna.

Problemi odnosa liječnika i pacijenata nisu rezervirani samo za Hrvatsku, no čini se kako je ovdje isti dosegnuo svoj vrhunac i kako ozbiljno treba raditi na popravljanju, prije svega komunikacijskih vještina i razumijevanja potrebe provođenja profesionalnog kodeksa ponašanja. Pitanje nedostatka empatije zahvatilo je globalni svijet pa tako i Hrvatsku, a bez empatije nema ni zdravog pojedinca ni zdravog društva. Naravno, govorimo o kompleksnom pitanju sa znanstvenog i filozofskog stajališta, od pitanja je li čovjek po svojoj prirodi sebičan ili altruističan, do pitanja potrebe postojanja više razine svijesti o samom sebi s kojom će se moći emotivno povezati s drugima, odnosno doživjeti tuđe emocionalno stanje. Empatija se usvaja od malih nogu, određena je vrijednostima i ponašanjima koja se djeci usađuju, a te vrijednosti, pod utjecajem tehnologije i raznih ideologija danas su drugačije i ne slijede maksimu – Čovjek je čovjeku lijek. Kako god, i kako je rekla Karen Armstrong: “Ako nije omekšan suosjećanjem i empatijom, razum može odvesti ljude u moralnu provaliju.”

Kada država pokaže odgovornost za rješavanje problema i postizanje cilja, kada liječnici pokažu obvezu postupanja po etičkim načelima, prije svega humanosti, sreće i dobrobiti za pojedinca i društvo, kada se svi skupa opredijele za takav pristup, tada se može govoriti i o zdravom odnosu između liječnika i pacijenata.

Piše: Snježana Nemec/Demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE