Domagoj Ivanković, kojeg gledamo kao Josipa u seriji “Kumovi”, otkrio nam je puno zanimljivih detalja iz svojeg privatnog života.

Glumac Domagoj Ivanković i u novim nastavcima serije “Kumovi” uveseljava gledatelje u ulozi simpatičnog i pomalo bedastog Josipa.

I dok u seriji baš nema sreće u ljubavi, Domagoju privatno na tom polju cvjetaju ruže.

Nedavno je stao pred oltar s dugogodišnjom djevojkom Anom Žulec, a nama je otkrio detalje njihove svadbe, na kojoj su se okupila brojna poznata lica., piše showbuzz.hr

“Kao što znate, pred koji dan sam oženio svoju dugogodišnju djevojku Anu. Sve skupa je bilo pomalo neuobičajeno, vjenčanje je bilo u Zagrebu, a nakon toga svadba u Vinkovcima. Drago mi je da su došli kolege sa klase, puno obitelji, prijatelja, kolega sa seta i svih nama predragih ljudi, diljem Hrvatske i Srbije. Htjeli smo iskoristiti sve detalje koji su meni i Ani bili bitni, i uspjeli smo! Nismo stigli sa svima pošteno porazgovarati jer je plesni podij bio pun. Prvi puta smo jeli oko 4 ujutro. Sve je prošlo prekrasno i stvarno smo sretni i zadovoljni, iako će trebati još vremena da nam se dojmovi do kraja slegnu. Ali mislim da tulum do pola 6 ujutro dovoljno govori o tome da je atmosfera bila odlična!” ispričao nam je glumac.

Domagoja smo upitali i što gledatelji mogu očekivati od Josipa u novim epizodama “Kumova”.

“Gledatelji će sigurno uživati u Josipovim situacijama kao i do sada. Josip je uvijek rastrgan između obitelji, prijatelja, šefova i vlastite osobnosti. Upravo te dramske silnice koje se isprepliću oko njega ga čine zanimljivim. Moram priznati da u par scena samo slušajući glumim – manje je više. Veselim se scenama u kojima smo Lovre Kondža i ja, također radnim akcijama s Marinom Redžepović. Mislim da ću i ja dizati prosjek gledanosti serije. Jer se nakon snimanja često skupimo kod mene u stanu i gledamo seriju i ne možemo dočekati što su kolege montažeri i kreativni producent skuhali!” kaže Domagoj, koji zadovoljan i atmosferom na setu.

“Atmosfera je odlična, opuštena, zabavna, ali nije uvijek med i mlijeko. Morate shvatiti da smo po 12-13 sati skupa, pa nekad dođe i do zasićenja, pa nam je potrebna osama. Ovaj glumački posao smtram zanatom i poslom kao i svakim drugim, ima svoje beneficije, ali ima i svoje mane. Trudimo se biti dobri jedni prema drugima, jer često nemamo priliku biti sa svojim najbližima onoliko koliko bi sami htjeli”, priznaje, a dodaje i kako anegdota na snimanjima ima na pretek.

“Snimali smo scenu na Macan Pumpi kada je Lovre Kondža, u pauzi od snimanja, točio gorivo ljudima koji su prolazili i došli zaista natočiti gorivo, jer snimamo unutar radnog vremena prave pumpe. Zatim smo snimali scenu gdje cijepam drva, a nisam baš vičan u tome, jer u Vinkovcima bih ja uvijek bio onaj s kolicima što prenaša i slaže. Pa sad ti budi uvjerljiv… ima toga na pretek, dajem samo na kapaljku”, prisjeti se kroz smijeh.

Kumovi su najgledanija serija u Hrvatskoj, a Domagoju više nje lako neometano prošetati ulicom, čak izvan granica Lijepe Naše.

“Ja sam jako zadovoljan proizvodom koji radimo i koji izlazi van, a vidi se da su i gledatelji također zadovoljni i sretni. Lijepo je vidjeti da u cijeloj regiji ljudi prate seriju, kada sam došao prvi put u Sloveniju prošle godine, ljudi su me zaustavljali i pitao sam se što sam napravio, nisam ni znao da su i oni veliki obožavatelji serije. S prijateljima imam najluđe situacije, natječu se tko će uslikati ekran gdje se puštaju Kumovi. Imamo slike, od pijace, do planinarskog doma. Obožavatelji su super! Da nema njih, ne bi mi toliko ni snimali. Sve ima svoju publiku, pa tako i ova serija. Kumovi su kao život, ne smije svaka epizoda biti savršena, tip top, urnebesna. Treba nekad stati na loptu i radnju zaokružiti, što je ogroman posao”, ponosno ističe.

A koliko je Domagoj privatno sličan Josipu?

“Malo i nimalo, ne mogu s njim, ne mogu bez njega. Sulude su mi situacije u kojima se Josip nalazi, da nekad snimim scenu, pljesnem rukama i vrtim glavom i žao mi ga je, smijem se. Sličan sam po sindromu zlatne ribice. Nekad znam biti dosta zaboravan, ali to je nije moj problem, više problema ima supruga s tim”, priznaje.

Za Domagoja je ovo ljeto bilo radno, a evo kad je tek uspio odmoriti i provesti kvalitetno vrijeme s novopečenom suprugom.

“Preko ljeta sam imao gostovanja i snimali smo Kumove, uspio sam otići do svojih u Vinkovce tako da moje ljeto tek počinje. Upravo sada. Zaručnica i ja smo planirali svadbu, tako da smo tek nakon nje na zasluženom odmoru. Uživamo, čitamo poruke, odgovaramo na showbuzz i volimo se. Vodim se krilaticu mog prijatelja Luke Kneza – kad te život stisne, samo ga opusti”, priča nam simpatični glumac.

Domagoj je s nama podijelio i neke manje poznate detalje iz svojeg iznimno zanimljivog privatnog života.

“Rođen u Vinkovcima 1996., završio osnovnu glazbenu školu Josipa Runjanina – gitara. Zatim završio srednju medicinsku školu dr. Andrije Štampara kao medicinski tehničar opće zdravstvene njege. Otišao u Osijek studirati glumu i lutkarstvo, pa diplomirao glumu i neverbalni teatar. Kroz sve te godine radio kao mađioničar po dječjim rođendanima i eventima (još uvijek radim.) od 2009 sam bio u mladeži Crvenog križa, tako da sam i tamo skupio važna životna iskustva. Strastveni sam kolekcionar i igrač društvenih igara, u svojoj kolekciji brojim oko 220 igara koje redovito, skoro svaki dan igram. A je l’ znate vi tko je meni tata? Moj otac je kožar i jedan od rijetkih izučenih majstora za kožne slavonske narodne nošnje. Tako da kad sam u Vinkovcima, pomažem na šivaćoj mašini i obrađujem kožu u sklopu domaće radinosti. Radimo prekrasan etno kožni nakit i kožuhe koji su dio slavonskog identiteta, a pogotovo Vukovarsko-srijemske županije. Radio sam određeno vrijeme u udruzi Crveni Nosovi ‘ klaunovi doktori gdje smo obilazili bolnice i djecu u procesu hospitalizacije. Zatim pjevam, sviram oko petnaestak instrumenata, tako da ja ne pijem kada mi je teško, nego si sviram i pokušavam naučiti što više instrumenata, jer su zakon – osim puhačkih, onda ne mogu pjevati. I trenutačno imam problem koji sam kadar podijeliti sa vama. Uglavnom, otkako sam se doselio u Zagreb, nisam dobro raspodijelio gdje mi što stoji u kuhinji, i to je trenutno moj najveći problem”, ispričao nam je glumac, koji uz sve navedeno ima volje i vremena za još neke nove hobije.

“Najnoviji baš hobi je da printam polaroid slike i mojoj kumi se ovim putem zahvaljujem što mi je nabavila, s još par ljudi, taj skener i da me baca u trošak”, šaljivo dodaje.

S obzirom na njegov zanimljiv životopis, zanimalo nas je i kako se baš odlučio za glumu te što bi bio da nije glumac.

“Gluma je odabrala mene! Šalim se – nije. Baš sam ju htio jer je ta cijela vojska ljudi u kazalištu i iza kamere toliko dobra. Ja kad sam prvi put plakao i smijao se, to je bilo u kazalištu i osjećao sam se oslobođenim. Od norme, forme, nomenklature, dijalektike i ostalog. Saša Anočić i njegov pristup kazalištu je famozan i jednostavno prevelik da bih o njemu uopće govorio. Drago mi je otkriti da ima mlade vojske voljne preuzeti suze u svoje ruke i baciti se na glavu. Uvuklo me kazalište u taj vrtlog kreativnosti, ljepote, živog glumca na sceni. Mrakova u kazalištu, svih tih divnih stvari koje te potaknu na razmišljanje. U kazalištu i u glumi nisi ti nikad netko drugi, nego si ti Glumac koji zastupa drugo lice, s njegovim argumentima i osjećajima. Glumci se ne igraju s tuđim životima olako. Kako je rekao netko puno pametniji od mene- mi samo pokazujemo ljudima kako žive – i to je gluma, a kazalište pogotovo. Na filmu se laže, puno stvari vire sa strane, koje ne vidiš. A teatar je sirov i opasan. Najteže je raditi posao koji voliš, jer se onda daješ puno puno više nego inače. Da nisam glumac bio bih medicinska sestra. A taj posao je tek priča za sebe. Backstage bolnice… o tom ćemo nekad, a ne sad, kad…tad”, kaže Domagoj

Na kraju je imao i jednu važnu poruku za sve naše čitatelje:

“Poručio bih ovako. Ljudi dragi. Idite u kazalište. Gledajte predstave. Za čitanje preporučam ‘Trilogiju gubitnika’ Saše Anočića, tako da vidite što je mene u ovaj posao dovelo. Pogledajte Disneyev crtić ‘Coco’, da vidite na što plačem. Odigrajte koju društvenu igru, ali ne Monopoly ili Rizik, nego tipa (ubit će me društvenoigrači) Catan, Pandemic, Castles of burgundy, Ten, Cascadiu… divite se, čudite se i gledajte ljude u oči. Ne pitajte kako si, a da vas ne zanima kako su. A pohvalio bih se impozantnom zbirkom živućih predstava koje trenutno igram. Možete me vidjeti u Teatru Exit u predstavama: ‘Realisti’, ‘Shakespeare na Exit’ i u ‘GospOUdinuNOUbadiju’. U Kerempuhu me možete pogledati u ‘Raspadu sistema’, u Žar ptici možete pogledati predstavu ‘Mala Frida’, a u ITD-u možete uživati u najnovijoj kreaciji predstavi ‘UBU OVO ONO’. Ovaj popis predstava je moj ponos i dika. Nekad se uštipnem kada shvatim da scenu dijelim sa Amandom Prenkaj, Živkom Anočićem, Markom Makovičićem i ostalim još boljim glumcima od ovo troje. Dođite ljudi da se smijemo i plačemo skupa – bit će nam lakše.”