Jedino što želim je da bude presuda pravedna, da se to nikad nikome više ne ponovi, ni hrvatskom narodu, ni srpskome koji je bio zaveden, ginuli su i oni. Stvarno nemam ništa protiv vas, možete se vi smijati – nastavio je Mlinarić

– Smijem reći sve, ovo je hrvatska država i smijem govoriti gdje sam bio za vrijeme Domovinskog rata – započeo je vukovarski branitelj Stipo Mlinarić, danas saborski zastupnik Domovinskog pokreta, svoje svjedočenje na Županijskom sudu u Osijeku, na suđenju majoru JNA Vojislavu Mediću za ratni zločin u srbijanskim logorima., piše večernji

– Bio sam pripadnik Turbo voda, na položaju na Trpinjskoj cesti, a sa mnom je bilo još 18 momaka. Zarobljen sam 19. studenog 1991. u Borovo Commerceu, na prijevaru, krenuli smo gasiti požar i spašavati ranjenike, a zarobili su nas JNA i paravojne formacije. Tu kreće kalvarija mnogih Vukovaraca, formira se “kolona smrti” na Trpinjskoj cesti, kod broja 33 izdvojeni su i ubijeni brojni branitelji, među njima i Vjekoslav Jugec, pripadnik Turbo voda, koji je tada imao 18 godina. Nakon zarobljavanja trpaju nas kao stoku u autobuse, nas jedno 80, i voze prema Srbiji. Autobuse su zaustavili u Bogojevu, istjerali nas van i mlatili, popisivali i vezali nam plastičnim sajlama ruke na leđima – opisao je Stipo Mlinarić.

Cijelim putem autobuse je, dodao je, pratila JNA.

– Nakon Bogojeva nas dovoze u Sremsku Mitrovicu, ali ispred zatvora, gdje smo ostali 24 sata i gdje su nas cijelu noć i cijeli dan batinali pripadnici JNA. Jedan je čovjek ubijen od batina, ostavili su ga mrtvog pokraj autobusa tri sata, a nakon toga pokrili nekom starom vojničkom dekom – prisjetio se.

Nije bilo mjesta za njih u zatvoru u Sremskoj Mitrovici pa kolona kreće prema Stajićevu. Podijeli su ih u dvije štale, a u jednoj je bilo 1000 branitelja. Prolazili su špalir dugačak dvadeset metara, s obje strane stajali su vojnici JNA i udarali vukovarske branitelja čime su stigli.

– Dečki koji su pali, nisu se, nažalost, više ni digli – kazao je.

– U Stajićevu smo bili od 20. studenog pa do 22. prosinca. Prva dva dana nismo dobili ništa za jesti, a od trećeg dana smo dobivali tanku šniticu kruha i šalicu vruće vode. Temperatura je znala pasti do minus 18 stupnjeva, tada sam prvi put, osim u partizanskim filmovima, vidio ljude s prstima crnim od ozeblina – naveo je.

– Njihove službe koje su vodile logore donijele su stražarima u logor Večernje novosti gdje je na naslovnici pisalo da smo mi u Vukovaru pekli srpsku djecu u rernama, što je bila notorna laž, demantirana u istim tim novinama tri dana kasnije, ali na trećoj stranici i u tri retka. Dali su tim monstrumima takvu informaciju, mnogi branitelji su zbog te njihove manipulacije i laži dobili krvave batine, a neki su platili i glavom – istaknuo je Mlinarić.

I zatočenici su u logorima, dodao je, bili informacijski odsječeni pa se i njima manipuliralo.

– Ispitivač mi je u Nišu rekao da je JNA ušla u Zagreb, a da je predsjednik Tuđman zajedno s Vladom pobjegao u Austriju – kazao je.

U Niš je premješten 22. prosinca 1991., a ponovno ga je dočekao 20-metarski špalir. Posebno je dramatično bilo u noći međunarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992.

– Nismo znali da je hrvatska država priznata, ali cijelu su nas noć tukli. Kad više nisu imali snage, oko jedan sat iza ponoći, natjerala su nas da legnemo na mramorne pločice u hodniku i potom je njih 15-ak trčalo po nama, ljudima su doslovce kosti pucale, meni je puknuo prst. Mislili smo da su negdje stradali na bojištu pa se osvećuju, tek kasnije smo doznali da je Republika Hrvatska međunarodno priznata – ispričao je.

Naglasio je i kako su u svim logorima prolazili torture.

– Ulaskom u štalu u Stajićevo, niste više bili čovjek, već broj, bez ikakvih prava, bez znanja koliko ćete tamo ostati. S ispitivanja su se neki vraćali u vojničkim dekama, nosili su ih jer nisu mogli hodati koliko su bili prebijeni, bez svijesti. Sve je to trajalo do naše razmjene u kolovozu 1992. – naveo je.

Kao jednog od ispitivača iz Sremske Mitrovice prepoznao je optuženog Medića.

– Bio sam kod njega dva, tri puta na ispitivanju, a predstavio mi se imenom i prezimenom: “Ja sam major Vojislav Medić”. Zanimalo ga je gdje je i kada poginuo Blago Zadro, kao i tko je zapovjedio da se iskopa rov u Hercegovačkoj ulici, koji sam inače i ja kopao, a odakle smo bočno gađali tenkove na Trpinjskoj cesti – kazao je. Dodao je i kako “nikada neće reći da su svi ljudi isti pa je tako i među čuvarima bilo korektnih ljudi s kojima se moglo i popričati”, istaknuvši pri tome jednog Mađara.

– Ne mogu reći da me je Medić osobno tukao, ali tučen sam u njegovoj kancelariji od strane dvojice vojnika, pao sam sa stolice od udaraca. Ne pada mi na pamet optuživati čovjeka za nešto što nije počinio. No, jedan čuvar Mađar, koji je bio korektan prema nama, objasnio mi je da ispitivači imaju signal s vojnicima koji nas sprovode pa ako kucnu rukom u stol, vojnici nas moraju tući. Mađar mi je rekao da ako ispitivač lupne u stol, neka na izlasku u hodnik jaučem, da ispadne kao da me tuče – posvjedočio je.

– Medić mi je na drugom ispitivanju rekao: “Nećeš odavde nikada izaći, a ako i izađeš, očistit ćeš paučinu za mnom”, čime je htio poručiti da ću izaći posljednji, a tako je na kraju i bilo. Te su mi se rečenice usjekle – podcrtao je.

– Ja, gospodine Mediću, protiv vas nemam ništa, ja sam svima sve oprostio – započeo je potom Mlinarić, na što se optuženi Medić počeo smijati.

– Nemojte se smijati, Mediću – opomenuo ga je odmah sudac Mirko Ljubičić.

– Moram – odgovorio je na to optuženi.

– Brat mi je ubijen kao ranjenik na Ovčari, zatukli su ga kao psa, ja vam opraštam sve, svima vama koji ste došli u moju državu, u moj grad, sravnili ga sa zemljom, odveli me u drugu zemlju i držali me tako devet mjeseci. Jedino što želim je da bude presuda pravedna, da se to nikad nikome više ne ponovi, ni hrvatskom narodu, ni srpskome koji je bio zaveden, ginuli su i oni. Stvarno nemam ništa protiv vas, možete se vi smijati – nastavio je, pak, smireno i emotivno Stipo Mlinarić.

Inače, kada je Medić lani uhićen, Stipo Mlinarić pozvan je na prepoznavanje u policijsku postaju, no Medić je tada odbio izaći pa ga nije tada ni vidio.

Optuženi Medić ustvrdio je kako je Mlinarić svojim iskazom počinio krivokletstvo. – Bio sam ustaša 1991., a danas sam krivokletnik, od strane iste ekipe. Svejedno im opraštam – komentirao je na to Mlinarić, ostajući kod svog iskaza.

Svjedočio je u četvrtak i vukovarski branitelj Miroslav Josić, inače brat hrvatskoj javnosti poznatijeg vukovarskog branitelja Tomislava Josića, koji je ranije također iskazivao na suđenju Mediću.

– Zarobljen sam 20. studenog 1991. u krugu tvornice Borovo pa smo autobusima odvezeni u logor Stajićevo u Srbiji. Maltretirali su nas cijelim putem od Borova do Stajićeva, a kada smo stigli u logor, prolazili smo kroz špalir. Smješteni smo bili u štalama, bilo je hladno, nismo se imali čime pokriti, ležali smo na betonu – ispričao je Miroslav Josić.

S nožem ispod grla, odvodili su ga, dodao je, na ispitivanje, govorili su mu kako ga “vode na klanje”, a stavljali su ga i pred streljački vod. Satima su ga tukli u podrumu. Maltretirali su ga, rekao je, i logorski stražari i ispitivači.

– Bacili su mi nekakav spis i rekli neka potpišem svoje priznanje – opisao je.